Šesnaesto stoljeće je pri kraju, prema sedamnaestom samo što nije.
U venecijanskim sobičcima plemićkih odaja Gundulića Ivana, baroknih dubrovačkih korijena kika, nastaje poema “Suze sina razmetnoga”. Dosjetio se biblijske parabole iz Lukina Evanđelja, pa će religioznu redaljku u stihovima o ocu koji će sinu praštati bunt, pozni pubertet i uludo potrošenu imovinu, struktuirati u tri plakanja – sagrješenje, spoznanje i skrušenje. Nije prevelika, razmišlja se o smislu života i smrti, fantazira o općenjima s tadašnjim ćudoređem i posljedicama sinovljeve bahatosti. A sve zbog novca, novca, novca, novca, ovca, ovca, ovca, nca, nca, ca, ca…
Nema čega nema na pijaci od taštine
U Sagrješenju kaže: “Osta ljubav pri koristi. Nu ne poznav još ja toga, Na običajni blud nečisti; Idem k raspu bića moga; Ali ona nemilosna Mene uboga tad ne pozna…”U Sponznanju se trudi: “Ti si oblak, ki zastupa; Viđenje nam od nebesi; Gine, tko tvim putom stupa, Zapletena toli jesi; Nevjernost je tva istina, Družba: ispraznos i taština…“ Dok trećem plaču od Skrušenja to mu nekako pravo budi: “Primi od sina ponižena Molbu i cjelov da mu tada; I sred dvora razvedrena, Gdje vijek sunce ne zapada, Povede ga rukom svojom, Da rasladi trud pokojom“.
Lirska je forma dramatična i epska. Uf patnje, uf nabijenosti emocijama, uf morala, uf teologije, oksimorona dapače, paradoksa i antiteza. Nema čega nema na pijaci od taštine, sve bol do bola, sve istina do istine.
Blagi troskok u evoluciji. Čine se stoljeća kad ono ni treptaj oka.
Mozak se pretvara u žvaku
Dvadeset i prvo je stoljeće. Ljeto. Afričke vrućine, ide do 40, onda kad se mozak pretvara u žvaku, a na asfaltu vidite vodu kako isparava dajući fatamorgani za pravo da vidi namjesto vas. Mjesto i vrijeme boravka hrvatsko srpski mediji i susjedstvo. Ona famozna vrata do vas.
Negdašnja hrvatska TV voditeljica i srpska supruga Nikolina nekoć poznatija kao Pišek, jučer ucviljena kao Ristović, ostala je udovica. Njezin suprug Vidoje, srpski poduzetnik s kojim je dijelila vičnost i nevičnost desetak ili više godina, bila tema tabloida i žutih medija koji su voljeli popratiti, komentirati i raščetvoriti lifestyleove bogatih i poznatih, preminuo je na stolu za masažu prije nešto mjeseci.
Službeno, izdalo ga je srce, nije podnio predzadnje masažerske zahvate. Nije decidirano točno gdje li je presudni dodir bio. U abdomenu ili pri vratnim kralješcima ili su Ahilove tetive i stopala bili problemom zadnjeg ležanja. Uglavnom, nestalo ga. Ostavio je suprugu Nikolinu i ćercu Unu. Sprovod je odrađen, sve po pravilima tugovanja. Pričekalo se tjedan dana kad su Viktor, otac Vidojev i Nikolina pod ruku iza sunčanih naočala prkosili tuzi.
View this post on Instagram
Poštujući cca sto dana nediranja tuge mediji i celebrityji koji su “poznavali” uplakane krenuli su u pisanje novog nastavka biblijsko gundulićevskog epa. Sukus su Viktorevljove izjave poput: “Nikolina je ubila mog sina! Ona je izvolijevala kuće, putovanja, bazene, lokale, firme… Trošila je nenormalne količine novca. Vidoje je školovao njezinu kćer iz prvog braka u Londonu i financirao joj švalere. Ne znam kakvu imovinu ona hoće, Vidoje je bio imućan, ali to je moj novac. Mora biti svjesna da njoj ne dam ništa, a ako krenem iznositi sve što znam o njoj, bit će uhapšena.”
View this post on Instagram
Dobra udovica je samo mrtva udovica
Na koje su se nadovezale Tatjane Dragović (ex Ivanišević), Ide Presterice, Nine Badrićke, Fanice Stipkovićke i slične javne osobe i osobice. Uzimajući svoju prijateljicu Niki u zaštitu, pustilo ih se javno na društvenim im dostupnim mrežama reći kako nije u redu to što se lijepoj ženi događa. Na privatnu tugu, financijske probleme, dugove, prijetnje otkrivanjima “tamnih mrlja prošlosti koje ni veš mašina budućnosti nikad neće oprati”, što bi parafrazirao Gobac u prvom megahitu svojih matičnih Psihića “Ja volim samo sebe”, sad još i novo jato lešinara koji kljunare, kopkaju i prčkaju po preminuloj vezi.
Nikolina sama će u svom stilu s korakom odmaka i putem prema sarkazmu reći nešto tipa kako bi zatvor bio mirom spram ovoga što joj se događa i kako ovakvu vrstu publiciteta nikad nije željela. “Nikada se nisam nadala da ću postati regionalni fenomen. Niti da će se pozicija žena na Balkanu iščitavati kroz moju situaciju. Ali, da, tu smo… Kažem ‘tu smo’ jer mi je inbox pun stravičnih priča žena koje su prolazile isto šikaniranje, a njihova borba za djecu je predstavljena kao nepoštovanje obitelji preminulog. Dobra udovica je samo mrtva udovica. Djeca su n, GREŠKA koja se dogodila putem… ‘Greška’ koju je moj suprug obožavao i kojoj je skidao zvijezde s neba. Ne smijem napisati što bi učinio da zna za postupke svoga oca, kažnjivo je samo i napisati”, stavljala se u poziciju.
View this post on Instagram
Poput fotografa na sprovodima, poput kamera pri rođenju, postoje neka mjesta bliska životu i smrti na kojima jednostavno nema mjesta za interes javnosti. Prešutno, zakonski, moralno, etički, profesionalno, you name it, kako god bilo. Naprosto to su tereni koji moraju ostati prostor intime. Kao što su razne seksualne, religijske, xyz situacije i odabiri – to je prostor u kojem je naprosto blindirano. Šigra trezora je neprobojna. Nema. Ne može. Nikakve druge ni treće.
View this post on Instagram
Ne tiče vas se
Nemali je broj ljudi, unatoč, uzeo za shodno brojiti im suze mjerkajući količinu soli u njima. I taj slučaj poput Severininih borbi s bivšim srpskim odabranikom za sina, proglasio pitanjem nadnacionalnog interesa u kojem objedinjeni srpsko-hrvatski tabloidi i mediji – uz nemalu pomoć javnih osoba i osobica – nakon bacanja buketa na grob preminulog po istom nemilice hračkaju. Kapi otpljuvaka dobacuju i do lica blago plastikom modificirane i lijepe prćastog nosića Nikoline. Bogate, zle, pametne, najljepše, jedinstvene. Kakve god. Ne tiče vas se. Ne tiče nas se. Jer kad biste okrenuli pilu naopako i odškrinuli ta vrata iz ljetnih ormara. Zamislite kolika je tek to tugetina bila. I kakav materijal za poemu.
Sućut još jednom svima zainteresiranima i uključenima na bilo koji način. Bilo kao komentatori, čitatelji, pratitelji. Ili samo postranačni oni neki. Sućut po jedna svaki dan.
I onda još jednom. I još jednom.
K(a)men.