Bilo jednom jedno lice. I bilo jednom jedno mjerenje.
Onda je došao dokoni čovjek na internetu koji upravo pati od par nedostataka. Zdravim seksom ispunjenog života i realnih problema. Pristojnosti gledanja svog posla. Imanja sporijeg interneta. I slično. U slobodno vrijeme mašta kako je listao ilustriranu Bibliju for dummies i surfao tumačenjem bontona i morala. I u vrijeme najveće božićne dokolice i hipokrizije nacrtao je križić. Znak plusa između ta dva termina. Jednostavnom matematičkom operacijom spojio je termin licemjerje.
Tu negdje na jednom od značajnijih božićnih zatvorenih vip domjenaka, koje redakcije medija vole organizirati krajem godine, ne bi li demonstrirale malo svoje medijske moći, ustvrdile materiju prijateljstava sa celebovima, zadobile two thumbs up i na koncu konca feelgood večericom počastile svoje uzvanike, mahom javne osobe, poslovne partnere i ljude koji su malo više ljudi od puka koji čita o njihovim celebnim životima, ukazao se i Gibonni. Zlatan Stipišić. Gibo. Narodni Gibo. Mali Balašević. Pjesnik. Udica Gibo. Činim pravu stvar Gibo. Divji cvit Gibo. Mali Boss Gibo.
IN MEMORIAM: Kasandra – počivanje u miru je u offline vremenima imalo puno više dostojanstva
Glazbeni pop mesija koji razumije patnje malog čovjeka
Onaj koji je opjevao puno puta stihove koji su nadišli pop forme. Čovjek kojem se pije s dlana i koji je topli pripadnik puka. Glazbeni pop mesija koji razumije patnje malog čovjeka, koji brine za svog slušatelja i koji ulazi u rulju na koncertima da poput svog velikog idola Springsteena zagrli, stisne ruku, izmami osmijeh, podijeli blizinu. Taj isti nježni i topli lik stoji na pozornici ispred svatovski raspoređenih stolova pred očima Veljače i muža, Jurićke bez dečka, Nele i njenog slatkića, Nike Turković i njenog pjevača. I redaljke više ili manje prepoznatih s crvenog tepiha.
Taj isti nježni i topli lik vrlo ekonomično ne dijeli publiku na one koji ga slušaju na sponzorskom gala božićnom zatvorenom domjenku. Na kojem se između dva slijeda tanjura ne gleda kako tko jede i siše srž iza krakova jastoga. I zapravo se moguće samo dobro zabavljaju u ugodnom društvu neopterećenih ljudi koji se vole družiti s kolegama i lijepo im je na gala večeri prozezati se s frendovima. Ali sva ta stjecišta poznatih i slavnih čine curenje slina onima koji to dovoljno nisu.
Gibo je lebdio na oblaku broj devet oduševljenja
Gibonni stavi znak jednakosti na njih. I na one druge u malom intimnom zatvorenom klubu ili na isto intimnom sponzorskom open airu kamo silazi među ljude, da ih opet izgrli, privine sebi, nasmije, raznježi. Učini pravu stvar. Ali onda je, kad ga je poneslo, usred nastupa zakoračio na stolove i postao za tren Majom Šuput svatovnjaka. Pjesnika je zelo i pretvorio se u lika koji gazi po stolovima. Između ostaloga i po tanjurima. Jer kako ne bi, pa muško je.
Pred očima tolike ženske ljepote i odsjaja caklenja finog bešteka, čovjeka lako zeme i oduzme mu se tlo pod nogama pa odlebdi u sponzorske levitacije nad stolovima. I zaboravi da gazi štiklom Maje Šutnut na svatovima, pred morem novopečenih mobitel snimatelja koji streamaju live njegov veliki mesijanski pohod po čašama i polupraznim tanjurima posljednjeg od slijedova nečega do ničega. Ništa od toga se nije desilo. Samo fotošop. Gibo je lebdio na oblaku broj devet oduševljenja i obostrano dobrih vibri.
O griješe, moj prestrašni griješe.
Fotke i videići njegova stompanja prošire se medijima i društvenim mrežama, ljudi se zgražaju. Otkažite Gibonnija. On nam je uništio duh, kakav Grinch, Gibonni je prava prijetnja.
Suštinski pravičan čovjek
Gibonni, jer je dobar čovjek u srži, odmah shvati koliko je glupo ispalo to njegovo koračanje i ispriča se za svoj čin, posipa se pepelom. Jer je naprosto osjetio da tako treba i jer je suštinski pravičan čovjek kojem oprosti nije civilizacijska nepoznanica poput onoj karikaturi od plavookog predsjednika. Premda nije jasno kome se i za što točno trebao ispričati, ali ok, ako je osjetio potrebu neka ga. Moralisti traže Gibbinu glavu. Jer je pogazio božićni duh. Ubio je sve što je njima vrijedno. Prošetao se svojom seljačijom pred bogatima. Fejker. Licemjer. Kakva pčela u žlici čaja, ovaj meda. Kakav Oprosti. Ovo nema oprosta. Ovo je za doživotnu. Ma, doživotnu. Strijeljanje.
Jer mali čovjek je sretan tek kad bogati plaču. Jer kad bogati i poznati plaču onda i njihovi mali životi dobivaju na vrijednosti. Checkpoint.
No, zamislite u kojem vremenu živimo. Kada je dovoljno da dvojica zgroženih i nedofukanih online moralista i snimatelja mobitel kamerama u slobodno vrijeme, šeraju videić i napišu kako je ovo degutantna scena jer Gibonnijeva dušmanska čizma gazi po hrani, a pritom ljudi nemaju što za jesti. Pritom taj isti zgroženi i nezadovoljni čovjek/žena blago i nježno podigne guzicu i prdne u svom sobičku nakon obilnog nedjeljnog prežderavanja, pred otvorenim laptpom ili mobitelom, tren prije će stisnuti enter i poslati svoj pravednički virtualni gnjev i zgražanje internetu pod nebesa. Jer nije stavio ostatke hrane u vrećicu i odnio potrebitima do centra za beskućnike već je bacio u otvorenu kantu za smeće gdje će lokalne ulične mačketine zahvaliti Gibonniju za gozbu. I onda kreće buktinja osuda. I bogati plaču, a masa je na okidaču.
Stavit povez na oči i pred streljački vod s takvima. Da bi se mi, stoka sitnog zuba i mali susjedi iza zatvorenih vrata svojih mizernih i nedofukanih života osjećali bolje. Online bolje.
Bilo jednom puno lica. I mjerenja. I došao je mali čovjek i stavio mali križić između. Zbrojili su.
Pucaj. Otkazuj.
Slijedi minut šutnje.
I sućut obiteljima koje vode živote pored tih i takvih ljudi.
I sretan Boži… ups, nožić.