Četvrtak, 9 prosinca, 2021

Svašta ni o čemu: Umoran od izma i svih njegovih izvedenica

Moja poanta je da bismo svi trebali biti isti, neovisno o našoj rasi, spolu, seksualnoj orjentaciji ili vjeri. Utopijski, znam. Ali jedno može svatko napraviti prije nego baci figurativni kamen na nekoga jer je u njegovoj glavi drugačiji. Treba se zapitati: 'Gdje su sve te čarape?'

Umoran sam od izma i svih njegovih izvedenica. Umoran od nacizma, fašizma, narcizma, egoizma, materijalizma, oportunizma, seksizma, šovinizma, turizma, a ponajviše od idiotizma koji se lijepi na sve ostale izme kao replika na saborski žamor.

Više čak ni rasizam nije što je nekad bio. Čini mi se kao da su najveći rasisti upravo oni koji se tobože bore protiv rasizma. Čitam nekidan kako se priprema snimanje novog blockbustera, ne zna se tko će ga režirati, ali zna se koje boje kože redatelj mora biti. To je jedan oblik borbe Hollywooda protiv rasizma, a meni samo izgleda rasistički prema svim ostalim bojama kože.

Trebali bi svi biti isti, neovisno o rasi, seksualnoj orjentaciji ili spolu

Ne bi li se trebao tražiti redatelj koji bi najbolje scenarij mogao prenijeti na filmsko platno, neovisno o svojoj rasi ili seksualnoj orjentaciji. Nije li to poanta? Drugi oblik borbe Hollywooda protiv rasizma se može pročitati u novom pravilniku Akademije filmskih umijeća i znanja u kojem se navode novi kriteriji koji moraju biti zadovoljeni da bi film bio nominiran za nagradu Oscar. Ako vam se to ne čita, skratit ću vam.
Filmsko umijeće i znanje više nije bitno nego je bitno kolika je zastupljenost boje kože i seksualne orjentacije među članovima filmske produkcije. Znači nebitno je ako si nabolji mogući kostimograf, ne možeš dobiti posao jer druge rase, koja nije tvoja, nedostaje na setu da bi se zadovoljio postotak za nagradu. A to je rasizam. Trebali bi svi biti isti, neovisno o rasi, seksualnoj orjentaciji ili spolu, to je poanta. Eto, prvi put nisam pratio Oscare, niti znam dobitnike. Po ovom pravilniku Kum, Gladijator, Forest Gump ili Titanic možda nikada ne bi bili nominirani.

Vjernik sam i ne mogu shvatiti zašto ne možemo živjeti u miru neovisno o (ne)vjeri

Umara me i terorizam. Osim ovog gore navedenog terorizma nad umjetnošću, umara me i terorizam koji nastaje zbog krivog izma. Hinduizma, islamizma, katolicizma, judaizma, spiritizma, budizma, rastafarijanizma, ateizma i svih sličnih izama. Vjernik sam i ne mogu shvatiti zašto ne možemo živjeti u miru neovisno o (ne)vjeri. Mislim, mogu shvatiti, ali se teže mirim s tim. Umara me i politički sadizam i narodni mazohizam, ali s tim sam se pomirio. Ne, s tim smo se pomirili. Čak je zanimljivo gledati koliko se s tim mirimo. Nismo više niti za cinizam. 

Umoran sam od biti umoran od izma i zato sam ovo ispisao da ga ostavim iza sebe. Želim opet biti umoran od benignih stvari koje mene muče. Od ljudi koji te diraju ili drže za ruku dok govore. Kao da znaju koliko su dosadni i drže te da ne pobjegneš. To su često oni ljudi koji te zovu dragi (ili draga), a jedva te poznaju.
Želim biti umoran od pitanja: ‘Šta ima u Splitu?’ Nema ništa, desio nam se turizam pa korona. Trenutno je to to. Daj neka me umaraju ljudi koji na trajektu pričaju na speakerfone. Baš želim znati detalje tvoga razgovora koje ne želi znati niti tvoj sugovornik. Umori me malo.

Gdje su sve te čarape?

Nedavno mi je prijatelj rekao kako prosječna osoba izgubi tri čarape godišnje. Na cca 4 milijuna stanovnika Lijepe naše to je skoro 12 milijuna čarapa. Gdje završe sve te čarape? To je ono što želim da me umara.

Moja poanta je da bismo svi trebali biti isti, neovisno o našoj rasi, spolu, seksualnoj orjentaciji ili vjeri. Utopijski, znam. Ali jedno može svatko napraviti prije nego baci figurativni kamen na nekoga jer je u njegovoj glavi drugačiji. Treba se zapitati: ‘Gdje su sve te čarape?’ Ako te to već ne zanima, pitaj mene šta novo ima u Splitu. Skreni misli na nešto bitnije.

________________________________________________________________________

Ivan Huljić, klavijaturist, skladatelj i tekstopisac, godinama je bio član grupe Magazin, a kao samostalni autor već si je priskrbio brojne nagrade za suradnju s poznatim glazbenicima. Ivan je diplomirao pravo, a rado piše i izvan glazbenih okvira što je rezultiralo zajedničkom kolumnom s Marinom Pelaićem. S Marinom se zna i druži još od malih nogu. Dijele slične poglede na svijet i imaju isti smisao za humor te se sjajno nadopunjuju i jedan drugome doslovno završavaju rečenice. Upravo tako pišu i kolumnu za Mixer.hr – jedan započne, a drugi završi. Marin Pelaić, magistar je edukacije povijesti te engleskog jezika i književnosti. Vrijeme gubi na kreativno pisanje, a živce na Hajduk. (Ne)Sreću da upozna Ivana imao je za vrijeme srednje škole, kad su obojica pohađali filmski tečaj. Međusobno nadmudrivanje traje do dana današnjeg.

Pročitajte još...

Svašta ni o čemu: Kao i obično, nikad nismo mi krivi!

Toliko smo moralno iskrivljeni, apatični i ne bi me čudilo da se kojim slučajem kod nas dogodio slučaj od prije par godina, kada su na vidjelo izašla monstruozna (ne)djela Harveya Weinsteina, da bi ga ovdašnji mediji prozvali našim Casanovom

Svašta ni o čemu: Pamtim (uglavnom) samo sretne dane

Život čine trenutci. Sitnice. Lijepi momenti i ružni. Kažu da je nekad manje važno što se dogodilo; važnije je kako smo mi to upamtili. No, što ako nismo? 

Svašta ni o čemu: Velikani vremena

Klišej je reći da osoba ne umire dok god žive sjećanja na nju; priče o njenim dogodovštinama, izjavama i djelima. Sa zaslužnim umjetnicima je to pogotovo tako, čak i ako njihova smrt označava kraj jednog vremena, jedne ere

Svašta ni o čemu: Jezični nacist

Ne radi se ni o tome da vrebam sugovornikove rečenice s namjerom da bih ga ispravio – radi se jednostavno o tome da mi neke stvari 'zagrebu' uho. Ako je slabiji poznanik, progutat ću tu bol. Ako je, pak, u pitanju bolji poznanik, ili ne daj Bože prijatelj – odmah ću presjeći i ukazati na grešku

Povezano

Svašta ni o čemu: Bolje čekat’ nego dočekat’

Kad smo kod igre riječi, jesi primijetio kako jedno slovo nekad ne mijenja značenje riječi, ali mijenja tvoje poimanje iste? Npr. asocijacija na kavanu mi je Tin Ujević, a na kafanu Željko Bebek

Svašta ni o čemu: Kao i obično, nikad nismo mi krivi!

Toliko smo moralno iskrivljeni, apatični i ne bi me čudilo da se kojim slučajem kod nas dogodio slučaj od prije par godina, kada su na vidjelo izašla monstruozna (ne)djela Harveya Weinsteina, da bi ga ovdašnji mediji prozvali našim Casanovom

Svašta ni o čemu: Pamtim (uglavnom) samo sretne dane

Život čine trenutci. Sitnice. Lijepi momenti i ružni. Kažu da je nekad manje važno što se dogodilo; važnije je kako smo mi to upamtili. No, što ako nismo? 

Svašta ni o čemu: Izvor blizak strahu

Postoje ti neki strahovi o kojima i ne razmišljam, nisu iracionalni, samo ih u svojoj glavi preuveličam. Više bih volio napisati sada da se bojim visine, ili zatvorenog prostora. Barem bi svojim strahovima mogao dati ime. Ali nije tako

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime