Četvrtak, 18 kolovoza, 2022

Imidž naše javne komunikacije: nadimci i nadmeno pregovaranje

Nije predsjednik Milanović jedini kreator (ne)kvalitete javne riječi. On je trenutačno samo najupečatljiviji izborom riječi, dok drugi koriste razne taktike govora u kojem ne kažu puno o stvarnom stanju stvari

Dana 24. siječnja 1976., u subotu, moskovske vojne novine Crvena zvijezda objavile su članak u kojem kritiziraju tada britansku političarku u usponu, Margaret Thatcher. Thatcher je otprilike godinu dana prije tog članka preuzela vodstvo britanske Konzervativne stranke. Polako, ali sigurno je njezin politički imidž dobivao antikomunističku poplatu.



Novine Crvena zvijezda članak su objavile kao reakciju na govor Margaret Thatcher tih dana u Donjem parlamentu. U tom je govoru upozorila na sovjetsku želju za utjecajem, toj se želji prema njezinom stavu trebalo jasno oduprijeti. Pa su Sovjeti spontano, ali prilično simbolično, svoju reakciju uprizorili tekstom u vojnom tisku.

Željezna Lady prijeti

U maniri packe ženi koja se usudila prokazati moćan SSSR, magazin ju je naslovom – Željezna Lady prijeti htio valjda ismijati, a vjerojatno i uniziti. Fraza se odmah uhvatila u britanskom tisku, a Margaret Thatcher je, umjesto da se uvrijedi, od tog međunarodnog klikbajt ismijavanja aka suptilne upozorbe, napravila prvo pošalicu. Tjedan dana nakon objave članka, Thatcher je tako u govoru u Selborne Hallu, u londonskom kvartu Southgate, sljedećim riječima započela zdravicu “Večeras sam pred vama u večernjoj haljini od šifona Crvena zvijezda, dotjeranog lica i blago uvijene svijetle kose. Željezna Lady zapadnog svijeta! Ratnica hladnog rata. (…)“.

Ona  je Sovjetima odgovorila na najbolji mogući način, ne da se nije dala izbaciti iz takta, nego je od toga još napravila i mini stand-up kojem su se uzvanici čak i smijali na toj večeri. Sve u svemu, onako kako to radi dama i političarka snažnog karaktera (Margaret Thacher (2012.), netflix.com).

Mixer jednog imidža: Marija Terezija – vladarica okolnostima 

Od tada je taj nadimak postao dio europske i svjetske povijesti, a Margaret Thatcher je prvobitnu ironiju nad stilom komunikacije iskoristila kao okvir unutar kojeg je godinama nakon toga gradila svoj imidž. Uzgred budi rečeno, Thatcher je tri godine nakon tog članka postala prva žena premijerka Velike Britanije, a konzervativnu je vladu vodila punih 11 godina, dulje od bilo kojeg političara u 20. stoljeću. No, zašto samo započela s nadimkom Margaret Thatcher?

Nadimci kao footprint političkog vodstva

U danima kada ozbiljno promišljam o smislu i besmislu naše javne komunikacije, ne mogu se ne sjetiti takvih lidera, koji su ostavili trag u povijesti, a čiji su nadimci postali i ostali footprint političkog vodstva. Ne mogu se i ne priupitati što će generacije koje dolaze nakon nas, za primjerice 20 ili 30 godina, misliti o hrvatskoj javnoj komunikaciji i njezinim nadimcima? O komunikaciji u kojoj je, primjerice, jedan ministar nazvan opuškom, beskućnikom, džepnim ministrom, a predsjednik psihijatrijskim slučajem? Ili premjer skrbnikom i državnim udavom, u toj istoj komunikaciji?

To su samo recentni primjeri, kad bih sve perjanice našeg političkog etiketiranja sakupila na jednom mjestu, vjerujem da bih imala dosta materijala i za knjigu. Za jedne su to samo nadimci i /ili nadmeno prigovaranje, a katkad i pregovaranje, za druge je to footprint naše javne riječi. A bojim se i pomisliti što će o našim generacijama pričati buduće ako se takvi nadimci nađu u naslovima u knjigama budućnosti. Ono “Njonjo je imao četiri sata sinkopu. Kad je otvorio usta, to je bilo za kavez” kao uvod u tekst u kojem se budućim generacijama zorno predočava kako se u vrijeme pandemije razgovaralo o elementima vojne obrane.

E sad, s jedne strane, klimamo s onim što imamo i navikavamo se na razinu javne komunikacije kakvu smo MI odabrali (jer da, MI ih biramo). S druge strane, možda nije suvišno svako toliko podsjetiti nas i njih da je osobna odgovornost u javnoj riječi dio komunikacijskog bontona.

Predsjednik koristi taktike kontrasta kako bi prezentirao sebe

Za mene ta osobna odgovornost znači da političar ima svoj stil, no da je taj stil oruđe, a ne oružje kojim se lijepi na nečije čelo etiketa kakav je on/ona kao osoba. No, to etiketiranje katkad može poslužiti da se stvori dojam čvrstog vođe. U vrijeme krize ljudi vole okus čvrste vlasti, neovisno o tome je li to stvarno ili tek dojam. Istina, ljudi sa stavom uistinu imaju hrabrost nazvati stvari svojim imenom, čak i pod cijenu da se ozbiljno zamjere nekima. No, Catch-22 je izbor imena i općenito riječi kojim se nazivaju određene teme i dileme hrvatskog javnog prostora.

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli Zoran Milanović (@z_milanovic)

Predsjednik se pritom ističe od mnoštva naših političara, za jedne na prilično iritantan način, drugi su oduševljeni njegovom direktnošću i leksikom koji korist. U svemu tome, on zapravo uglavnom koristi taktike kontrasta kako bi prezentirao sebe. Onako kako to u Hrvatskoj rade mnogi, samo je predsjednik pritom ekspresivno autentičan. Strategije emotivnog angažmana su neizostavan dio njegovih političkih izjava. Jedni mu pritom plješću, drugima je možda muka jer se brinu zbog budućnosti, a neki treći se samo smiju. Posebno kad u tu arenu uđu i drugi pa mu se potrude odgovoriti njegovim stilom.

Mixer jednog imidža: Osebujna i ambivalentna retorika Zorana Milanovića

Klikabilnost na tekstove s naslovima iz okršaja vjerojatno raste u nebo, pa tako i potencijalni profit medija. I nije predsjednik Milanović jedini kreator (ne)kvalitete javne riječi. On je trenutačno samo najupečatljiviji izborom riječi, dok drugi koriste razne taktike govora u kojem ne kažu puno o stvarnom stanju stvari.

Tunelski vid i fokus na svoj cilj

Slušajući naše javne govornike, čini se da je gotovo nemoguće da se politika, komunikacija i preuzimanje odgovornosti za vlastite (ne)aktivnosti nađu u istoj rečenici. Pritom su tako vješto u pozicioniranju sebe/svojih i protivnika u središte priče, da uglavnom i zaboravite o čemu bi zapravo trebali govoriti. Krasi ih tako tunelski vid i fokus na svoj cilj, a javna komunikacija tone u nepovratnu dekadenciju.

I to je ukratko ono po čemu će budućnost pamtiti naše doba, barem kad je riječ o trenutačnoj javnoj komunikaciji, kosturu i zrcalu društva i pojedinaca koji u njemu žive. Osobno se trudim biti optimistična, no ta naša autohtona retorička i ina dekadencija sve više postaje trajni biljeg na footprintu kroz koji će o nama pričati naša budućnost.

Naslovna fotografija @z_milanovic

Pročitajte još...

Mixer jednog imidža: Damiano David – lučonoša novog vremena

Damiano na svoj način utjelovljuje jedinstvo suprotnosti. Muškarac koji je i uglađen stanovnik Rima i biće potpuno lišeno normi odijevanja, a pomalo i ponašanja. Kao takav, originalno je uprizorenje seksualno privlačnog mitskog varalice

Mixer jednog imidža: BTS – krv, suze i znoj i korejsko čudo novog doba

U maniri slijeđenja kultova velikih vođa, tako i fanovi BTS-a slijepo konzumiraju njihove trendove. Pa se tako nemojte čuditi ako čujete nekog iz te vojske fanova kako si međusobno izgovaraju I purple you - umjesto I love you. Jer da, oni to uistinu čine. Meni je to pomalo scarry

Mixer jednog imidža: Jeff Bezos – ‘Ono smo što odabiremo biti’

Dok je gradio Amazon u jednu od najcjenjenijih svjetskih tvrtki, Jeff Bezos je stvorio reputaciju briljantnog, ali tajanstvenog i hladnokrvnog korporacijskog titana. Pritom se uz utjecaj i moć, nerijetko u medijima spominju i loši radni uvjeti za njegove zaposlenike

Mixer jednog imidža: Mate Rimac – Tesla novog doba 

Za mene, Mate Rimac je predvodnik neke nove generacije (pod nove ne mislim na godine/starost) koja će Hrvatsku spojiti sa Zapadnom Europom i konačno nas odvojiti od percepcije Istočne Europe i "mentaliteta palanke"

Povezano

Mixer jednog imidža: Podiže li nevidljivost ženama vrijednost?

Osvještavanjem se ne može dokinuti rodna (i ina) pristranost, no razgovor o nevidljivosti može nekoga potaknuti na korak od kulture automatskog prihvaćanja ukorijenjenih standarda do poticanja kulture promjene. U konačnici, tko je autor "knjige pravila" prema kojima živimo?

Mixer jednog imidža: #bolimepipi – preslika mentaliteta ili ljetno stanje uma

Jeste li danas nekome rekli #bolimePipi? #bolimePipi je zapravo preslika mentaliteta, ali i željenog stanja uma većine nas, i to je genijalno sažeto u marketinškoj taktici

Mixer jednog imdiža: Proricanje budućnosti i što nas očekuje u godinama pred nama

A ako danas slušamo što predviđaju ljudi (razni, onako uz kavu, ali i stručnjaci, u ozbiljnim okvirima) o tome kakva nas primjerice jesen/zima čeka, može se činiti da je umovima mnogih ljudi već zavladala depresivna slika budućnosti, uz mogućnost da poprimi još surovije tonove. Neovisno o znanju i/ili analitičkim sposobnostima, koliko smo stvarno u mogućnosti predskazati budućnost?

Mixer jednog imidža: Kako su povezani mršavljenje i Crkva?

Kako je jednostavno nasjesti na tuđe prezentacije kada smo ranjivi. A svatko ima neku temu zbog koje je ranjiv. Čini mi se da baš danas kada imamo puno informacija, zbog dobre prezentacije lakše nasjednemo na manipulaciju. A u doba lažnih vrijednosti, gurui se dobro prodaju

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime