Dana 24. siječnja 1976., u subotu, moskovske vojne novine Crvena zvijezda objavile su članak u kojem kritiziraju tada britansku političarku u usponu, Margaret Thatcher. Thatcher je otprilike godinu dana prije tog članka preuzela vodstvo britanske Konzervativne stranke. Polako, ali sigurno je njezin politički imidž dobivao antikomunističku poplatu.
Novine Crvena zvijezda članak su objavile kao reakciju na govor Margaret Thatcher tih dana u Donjem parlamentu. U tom je govoru upozorila na sovjetsku želju za utjecajem, toj se želji prema njezinom stavu trebalo jasno oduprijeti. Pa su Sovjeti spontano, ali prilično simbolično, svoju reakciju uprizorili tekstom u vojnom tisku.
Željezna Lady prijeti
U maniri packe ženi koja se usudila prokazati moćan SSSR, magazin ju je naslovom – Željezna Lady prijeti htio valjda ismijati, a vjerojatno i uniziti. Fraza se odmah uhvatila u britanskom tisku, a Margaret Thatcher je, umjesto da se uvrijedi, od tog međunarodnog klikbajt ismijavanja aka suptilne upozorbe, napravila prvo pošalicu. Tjedan dana nakon objave članka, Thatcher je tako u govoru u Selborne Hallu, u londonskom kvartu Southgate, sljedećim riječima započela zdravicu “Večeras sam pred vama u večernjoj haljini od šifona Crvena zvijezda, dotjeranog lica i blago uvijene svijetle kose. Željezna Lady zapadnog svijeta! Ratnica hladnog rata. (…)“.
Ona je Sovjetima odgovorila na najbolji mogući način, ne da se nije dala izbaciti iz takta, nego je od toga još napravila i mini stand-up kojem su se uzvanici čak i smijali na toj večeri. Sve u svemu, onako kako to radi dama i političarka snažnog karaktera (Margaret Thacher (2012.), netflix.com).
Mixer jednog imidža: Marija Terezija – vladarica okolnostima
Od tada je taj nadimak postao dio europske i svjetske povijesti, a Margaret Thatcher je prvobitnu ironiju nad stilom komunikacije iskoristila kao okvir unutar kojeg je godinama nakon toga gradila svoj imidž. Uzgred budi rečeno, Thatcher je tri godine nakon tog članka postala prva žena premijerka Velike Britanije, a konzervativnu je vladu vodila punih 11 godina, dulje od bilo kojeg političara u 20. stoljeću. No, zašto samo započela s nadimkom Margaret Thatcher?
Nadimci kao footprint političkog vodstva
U danima kada ozbiljno promišljam o smislu i besmislu naše javne komunikacije, ne mogu se ne sjetiti takvih lidera, koji su ostavili trag u povijesti, a čiji su nadimci postali i ostali footprint političkog vodstva. Ne mogu se i ne priupitati što će generacije koje dolaze nakon nas, za primjerice 20 ili 30 godina, misliti o hrvatskoj javnoj komunikaciji i njezinim nadimcima? O komunikaciji u kojoj je, primjerice, jedan ministar nazvan opuškom, beskućnikom, džepnim ministrom, a predsjednik psihijatrijskim slučajem? Ili premjer skrbnikom i državnim udavom, u toj istoj komunikaciji?
To su samo recentni primjeri, kad bih sve perjanice našeg političkog etiketiranja sakupila na jednom mjestu, vjerujem da bih imala dosta materijala i za knjigu. Za jedne su to samo nadimci i /ili nadmeno prigovaranje, a katkad i pregovaranje, za druge je to footprint naše javne riječi. A bojim se i pomisliti što će o našim generacijama pričati buduće ako se takvi nadimci nađu u naslovima u knjigama budućnosti. Ono “Njonjo je imao četiri sata sinkopu. Kad je otvorio usta, to je bilo za kavez” kao uvod u tekst u kojem se budućim generacijama zorno predočava kako se u vrijeme pandemije razgovaralo o elementima vojne obrane.
E sad, s jedne strane, klimamo s onim što imamo i navikavamo se na razinu javne komunikacije kakvu smo MI odabrali (jer da, MI ih biramo). S druge strane, možda nije suvišno svako toliko podsjetiti nas i njih da je osobna odgovornost u javnoj riječi dio komunikacijskog bontona.
Predsjednik koristi taktike kontrasta kako bi prezentirao sebe
Za mene ta osobna odgovornost znači da političar ima svoj stil, no da je taj stil oruđe, a ne oružje kojim se lijepi na nečije čelo etiketa kakav je on/ona kao osoba. No, to etiketiranje katkad može poslužiti da se stvori dojam čvrstog vođe. U vrijeme krize ljudi vole okus čvrste vlasti, neovisno o tome je li to stvarno ili tek dojam. Istina, ljudi sa stavom uistinu imaju hrabrost nazvati stvari svojim imenom, čak i pod cijenu da se ozbiljno zamjere nekima. No, Catch-22 je izbor imena i općenito riječi kojim se nazivaju određene teme i dileme hrvatskog javnog prostora.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Predsjednik se pritom ističe od mnoštva naših političara, za jedne na prilično iritantan način, drugi su oduševljeni njegovom direktnošću i leksikom koji korist. U svemu tome, on zapravo uglavnom koristi taktike kontrasta kako bi prezentirao sebe. Onako kako to u Hrvatskoj rade mnogi, samo je predsjednik pritom ekspresivno autentičan. Strategije emotivnog angažmana su neizostavan dio njegovih političkih izjava. Jedni mu pritom plješću, drugima je možda muka jer se brinu zbog budućnosti, a neki treći se samo smiju. Posebno kad u tu arenu uđu i drugi pa mu se potrude odgovoriti njegovim stilom.
Mixer jednog imidža: Osebujna i ambivalentna retorika Zorana Milanovića
Klikabilnost na tekstove s naslovima iz okršaja vjerojatno raste u nebo, pa tako i potencijalni profit medija. I nije predsjednik Milanović jedini kreator (ne)kvalitete javne riječi. On je trenutačno samo najupečatljiviji izborom riječi, dok drugi koriste razne taktike govora u kojem ne kažu puno o stvarnom stanju stvari.
Tunelski vid i fokus na svoj cilj
Slušajući naše javne govornike, čini se da je gotovo nemoguće da se politika, komunikacija i preuzimanje odgovornosti za vlastite (ne)aktivnosti nađu u istoj rečenici. Pritom su tako vješto u pozicioniranju sebe/svojih i protivnika u središte priče, da uglavnom i zaboravite o čemu bi zapravo trebali govoriti. Krasi ih tako tunelski vid i fokus na svoj cilj, a javna komunikacija tone u nepovratnu dekadenciju.
I to je ukratko ono po čemu će budućnost pamtiti naše doba, barem kad je riječ o trenutačnoj javnoj komunikaciji, kosturu i zrcalu društva i pojedinaca koji u njemu žive. Osobno se trudim biti optimistična, no ta naša autohtona retorička i ina dekadencija sve više postaje trajni biljeg na footprintu kroz koji će o nama pričati naša budućnost.
Naslovna fotografija @z_milanovic