Uglavnom se čudimo. Ponekad zgražamo. Vješto oponiramo i formuliramo svoje stavove online. Nezadovoljstvo zbivanjima, kako u svijetu, tako i kod nas, nam je postalo hobi. Sve do trena kad se zahtijeva akcija. Tada upadnemo u apatiju, ne tiče nas se zapravo, nije da nam kuca na vrata. A drugi će se vala pobrinut sami za sebe. Revolucije su ionako gladne zvijeri pa požderu svoje konjanike i zastavnike i pješadiju.
Onda slijegnemo ramenima i priviknemo se. Ali upućeni smo. Na braniku domovine pravog i kontra svakog tuđeg krivog. Par klikova ili par sekundi udaljeni od svake vijesti, aktualnosti i progresivne činjenice da svijet nikad kao dosad nije bilo mikro umreženo globalno selo.
Skliznuli smo prema srednjem vijeku
U tom selu upravo se dogodio trenutak putovanja vremenom. Na žalost ne u 2535. kada saznajemo kako robotika humano služi ljudima, nisu požderani kardiogrami na konto bastardnih varijanti binarnih spojeva kompjutora i kardiovaskularnih sustava, životni vijek je uobičajen oko 350 godina, planet je u oaza modu spokoja sam sa samim sobom, različitosti homo robotikuse ne ugrožavaju, pače, zabavljaju ih, uče, spajaju. Evoluirali smo boljem. Pratili amplitudu u uzlaznim tendencijama.
Jok, kliznuli smo prema srednjem vijeku, pače još hladnijim erama. Bit će i ledeno doba ako se malo potrudite. Ne samo na konto klimatskih promjena već prije zbog odustajanja od temeljnih ljudskih prava na konto političkih egida i licemjernosti.
Naime, u SAD-u, zajednici država showbizza, mekom medijskih i reklamnih načelnih sloboda, filmskih i glazbenih pop industrija i nezdrave hrane, Vrhovni sud je prije nekoliko dana zgrozio ljude diljem svijeta, pogotovo one koji se vole smatrati progresivnima, liberalnima, humanima, naprednima. Poništavajući odluku iz slučaja Roe vs. Wade kojom je bilo osigurano federalno pravo na abortus žena koje iz medicinski, vjerski, moralno i inih opravdanih razloga odluče na prekid prijevremene neželjene trudnoće, Trumpovi konzervativni suci navode kako je presuda protuustavna u odnosnom slučaju, po kojoj su pobačaji postali legalni u cijelom SAD-u između 24. i 28. tjedna trudnoće. Točnije do trenutka kada fetus može preživjeti izvan maternice. Long story short, ratio odluke i argumentacija – američki ustav ne spominje pravo na pobačaj.
Odluka je politička
Da se ne zavaravamo, odluka je politička, nije strukovna niti profesijom uvjetovana, kao što ni većina odluka koje se reflektiraju na životarenje oko nas zadnjih gro godina nije. Ako se dotaknemo samo recentnog od korone do Ukrajine, maske su opravdavale mišljenje struke koliko i sfere iznad njih. O uzrocima ratova po Iracima, Afganistanima, Vijetnamima, Balkanima i tako dalje i šire i bliže, bacite kraći retro pogled.
Trenutačna konzervativna republikanska većina sudaca Vrhovnog suda ocijenila je da je vrijeme da se “pitanje pobačaja vrati predstavnicima narodima”. Štuc. Vrijeme je da se prestanete zapitivati oko racionalizacija odluka ljudi koje vam ne zvuče logički, fer, pošteno, trezveno, strukovno opravdano, razumno, u skladu s tendencijama razvoja društava u kojima se poštuje individualnost, a ne tor i masa. Već ih prihvatite i pokušate se staviti kontra tih administrativnih kategorija.
Seksi je ulaziti u tuđe maternice
Pratite li liniju progresije ključnih aktova razvoja sloboda građanskih prava i civilnog društva u svijetu, a potom refleksijama i na ovim tužnim copy paste prostorima, primijetit ćete svojevrsni glitch timelinea. Od Magna cartae iz 1215., Habeas corpusa iz 1679., Virginijske deklaracije prava 1776., Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789., Opće deklaracije UN o pravima čovjeka iz 1948., ljudska prava nemaju znak jednakosti i nisu pitanje konsenzusa već političkog ping ponganja.
U bilo kojem opsegu ne postoji unisono pravo na život, adekvatni životni standard, zabranu mučenja, slobodu mišljenja i izražavanja, slobodu putovanja, prava na samoodređenje, pravo na obrazovanje, sudjelovanje u kulturnom i političkom životu i tako dalje. A pogotovo ako se tematizira smrtna kazna ili abortus. Tu se lome koplja, moralne, pravne, etičke dvojbe. Ljudima od struke i različitih svjetonazora osobito je seksi ulaziti u tuđe maternice moralizirajući što bi bilo pravično u slučaju (ne)slobode izbora.
Previše je aspekata ulaziti u razlaganje detaljnih poglavlja u kojim slučajevima se zagovara ili pravo na odluku žene o abortusu, ali bottom line je da zajednice u kojima klerikalna religijska dogma govori kako je to smrtni grijeh, ne ide dalje od poštivanja prava na odstupanja od tog službenog narativa.
Apsurd i licemjernost humanosti
Naime, 21. stoljeće bi u teoriji i samoj prirodi razvoja vremenske crte trebalo biti milenij prihvaćanja različitosti, širine, otvorenosti, diverzifikacije, razvoja kreativnih, građanskih, socijalnih, seksualnih i inih nematerijalnih sloboda, a ono u realnosti postaje – novi srednji vijek. Ledeno doba. Tamnica naroda i poligon za destrukciju ideje progresije humanog, sve opravdano polarizacijama na ključne konzervativne u kontri liberalnijih pogleda na razvoj i zaštitu ljudskog života.
Apsurd i licemjernost humanosti u konkretnom slučaju USA je tolika da zajednica država koja dozvoljava nošenje oružja kad prebacite 18, pa je shodno tome paralela svakog toliko pokolja i puškaranja jer neki loose cannon izgubi doticaj sa svojom dnevnom psihonormalizacijom i odluči izrešetati klince po školama, kako bi dobio smisao. Njih je ok ubiti i pogubiti, ali djecu u ideji, zametku i nastanku ne, njima treba dati pravo da budu strijeljana u školskim klupama.
Pop Cooltura: Kršćanski pop rock kao novi Cro dance pokret i smrt kao najjači afrodizijak
Što u tome svemu znači naša mala balkanska kap?
Ništa puno.
Nakon prvotnog bljeska i čuđenja, akcija reakcija online i offline pri čemu radikalni katolici pišu statuse tipa “I jedan dan ćemo mi i u Hrvatskoj stvoriti zakon koji će štititi nerođeni život i zabraniti ubijanje”, dotle trezvene i neimpresionirane ustavne sutkinje odagnaju tu ideju pozivajući na razum jer „ne smijemo dopustiti da ovim događajem napuhujemo simbolički značaj fundamentalističkog, radikalnog poimanja kršćanstva daleko preko onog koji taj pokret zapravo ima. On je i dalje marginalan kakvim i mora biti za našu Republiku, i ne ugrožava neposredno već 48-godišnje pravo na pobačaj koji se u Hrvatskoj ne može zabraniti. Ni odlukom Sabora, ni referendumom. Pravo na pobačaj nerazdvojno je od prava svake žene na slobodu, osobnost, dostojanstvo i privatnost, i kao takva ta sloboda pripada ustavnom identitetu. Dakle, možemo od njega odstupiti samo potpuno novim društvenim poretkom u maniri npr. Saudijske Arabije…“
Uglavnom se čudimo. Ponekad zgražamo. Vješto oponiramo i formuliramo svoje stavove online. U međuvremenu, zapažamo društvene promjene.
Vruće je. Počelo je ljeto. Uskoro će vijesti o svađama Milanovića i Plankovića, kraju rata u Ukrajini, pripremama za nove viruse i ine društvene manevre, uzeti primat nad tamo nečijim idejama da je ulazak u tuđu maternicu seksi i opravdan čin briga za ćudoređe novog ledenog doba.
Slava nam. 🙂