Ne tako davna smrt zaboravljene Davorke Ručević, tj. Kasandre, Cro dance Barbike je bio takav signifikantan lakmus papir licemjerstva ljudi. I činjenice da je smrt jedan od najjačih afrodizijaka i medijima i površnoj pop publici za konzumiranje ikakvog sadržaja. Umri, hopla, zanimljiv/zanimljiva si nam nekoliko dana.
Ako si pjevala, porast će tvojim autorima ili nasljednicima ponešto autorskih prava od ZAMP-a na konto povećanog broja streamova. Ako si glumio/glumila, šmrcnut ćemo s nekoliko linkova highlighta karijere. Ako si pisao/pisala, oh svakako ćemo citirati sitno neke od tvojih zaboravljenih rečenica. Ako si bilo što drugo, bez brige, imat ćemo mišljenje. Mozga, argumenata ili pristojnosti nešto manje, ali to je neka druga priča.
Take the money and run glazba
Jedan je dragi redatelj, dokumentarist namjeravao raditi dokumentarac o njoj zadnjih godina – žena je živjela malo je reći tužno i zaboravljeno od svih i sviju. Nekako poput Jadranke Stojaković, s tom razlikom da je Jadranka bila autorica i pisala je pjesme koje se sjećate zbog pjesama i kvalitete, a ne lika visoke platinaste plavuše i perioda kad se Cro danceu zapravo ismijavalo jer je bio lakopotezna, potrošna i take the money and run menadžerska glazba. Nitko, ali nitko mimo obitelji ili nekoliko friendova je se nije sjetio je li joj neka pomoć potrebna. Jučer, danas, sutra, svi tuguju i slušali su i odrastali baš uz njene pjesme. Smrt je imala više dostojanstva offline. Puno više.
Tu puštamo Kasandru da počiva u miru, zajedno sa svim Simplicijama, I Beeovkama, Senna M-ovima, Velinama, Mineama, Sandijevim, Cetinskijevim izletima i inima manje ili više istaknutim predstavnicima hrvatske estrade koji su na praznjikave beat patterne činili sintetički tuc tuc tuc nadodavajući još jeftinije synth melodije i harmoniziranje s dominantno degutantno kretenskim stihovima.
Pravilo lakopotrošne glazbe imalo je svakako svojih iznimaka i u moru smeća nalazilo se vrlo iskoristivog i pamtljivog melodiziranja. Primjerice, Anamarijin “Novi svijet”, Ellin “Iza ponoći”, štogod rodonačelnika žanra E.T.-a, čak i Banfićkina “Cigareta”, Mandijev “Nisi me bio vrijedan”, blablablabla.
Brzopotrošna banalnost
Nostalgičari se tih trash momenta sjećaju kad im nemoć suživljavanja s here and now ispriječi konzumaciji onog što danas vlada top ljestvicama, a odaziva se na preproducirane amalgame folka i trapa uz autotune ili druge vokalne efekte kojima nepjevači instant prikrivaju svoje vokalne limite i antisluhizam. File under Buba Corelli, Jala Brat, Rasta, Coby, Senidah, Relja, itd. itd., koji su na konto brzopotrošne banalnosti i apsolutnog izostanka svake kritičnosti i nepostojanja filtera kod današnje publike – sazidali cash viletine.
Pop Cooltura: Hrvatski katoličko-maksimirski Woodstock tabor i sveti Mišo Kovač sa Starog placa
Tu ih sustiže pleska suočavanja sa stvarnosti koja danas vlada hrvatskim estradometrima i što se realno sluša prema reportima Billboardovih mjerača streamova. I ne mogu se pomiriti da takvo smeće ima tolike brojke, a rijetko tko se sjeća onih dvadesetostoljetnih maksima o nepodcjenjivanju masovnog neukusa i kuda on može odvesti. Odgajanje površnih generacija nosi svoje rizike. Ta daaaam, zastor se diže, publika u deliriju, pjevač stoji i guta mačeve.
Smrt kao najjači afrodizijak
U tom kontekstu i ono što se čini manjim zlom, poput Cro dancea devedesetih, dobro dođe kao utjeha pa pokušaju podvaliti onu frazetinu da to i nije bilo baš toliko loše, gledajući s ove distance. Oh ne, dragi ljudi, bilo je i ostalo stravično loše, čast iznimkama, samo je vaš kritički razvijeni sustav bio nešto manje nagrižen godinama. I nostalgijom.
U takvom kontekstu stanja stvari i omjera sila na sceni događa se, naoko niotkuda, implozija izvođača katoličkog pop rocka, tuzemne, balkanske varijante tzv. duhovne i duhovnjačke glazbe. One koja na neku foru uspije proći mimo mainstreama čineći svojevrsni metaverse, paralelni mainstream sama za sebe i svoju duhovnu sektu, pardon, zajednicu.
Povratak na početak priče, smrt kao najjači afrodizijak. Zapravo vječni, zagrobni život. Bog, Isus, svi nebeski sveci i biblijska nepotopljena ekipa, inspiracija ekipi iza Laudato TV-a i udruge organizatora “Progledaj srcem”, maksimirskog “Woodstocka”, na kojem 50.000 grla uglas pjeva nonsens stihove slavlja Oca i svih njegovih inkarnacija. Putem glasnika izvođača kao što su Rafo, Marin Karačić, zbor Mihovil, Domagoj Pavin, Petar Buljan, Kornelije Palić, Alan Hržica, Iva Smojver, Marina Matošević, Magdalena Halužan, Vanessa Mioč, ex Divasice Ivana i Marija Husar, sestre Palić, Božja slava band, fra Ivan Matić, a kao gosti podupirači ukazali su se Doris Dragović i Tony Cetinski.
Ljubav je legit
Načelno, apsolutno nesporna ideja i potpuno anarholiberalno dopušten prostor crpljenja inspiracije iz svega što ne ulazi u promicanje mržnje, poticanje nasilja, kaznenih djela i inih kriminalnih radnji, što slavljenje Boga Oca Isusa svakako nije. Ljubav, ma koliko ponekad katolički licemjerna bila, ispirana klečanjem s očenašekima u crkvi za vrijeme nedjeljnih preuzimanja grehova od strane kužera kako je griješiti ljudski pa se za svaku vrstu grešnika nađe opravdanje, i dalje je nepotrošni čisti motiv kojem se ne gleda u zube.
Ljubav je legit. Prema bližnjem svome uvijek. I prema izmaštanim likovima iz Biblijade. Na kraju krajeva, ako je vrijedila Lennonu, što ne bi i notornom Hržici. Gotovo svaka glazba će naći svoju publiku. U instrumentalnom smislu, osim potrošenosti, sterilnosti, zastarjelosti i komuniciranja s tragovima 80-ih stadion rocka ili, pak, mrvljene i kremaste estrade, stvari istaknutih predstavnika žanra – čak i funkcioniraju na baznim razinama.
No, malo je veći problem kako naći opravdanje za glazbene grešnike? Primjerice, glazbene konvertite koji posrnuća na estradnoj sceni mijenjanju za niskokalorične pjesmuljke čijim prije svega lirskim segmentom čestom zalaze duboko u one najzgusnutije dubine i dolove metafora zbog kojih bi, da je srama, rumenilo lica bilo zarazno.
Pop Cooltura: Top 10 trenutaka nakon kojih ništa neće biti isto – pop kulturni pregled regije 2021.
Život od prvog do prvog
Na kraju priče, uvijek će se naći neki hiperpozitivac i napamet naučeni floskularac koji će vas pokušati uvjeriti i navući kako se o ukusima ne raspravlja. Nije bontonski. O itekako se raspravlja, bato. Samo argumentima, a ne dojmovima. Kad se ne raspravlja, dogodi se da ti zvijezde glazbene scene budu ljudi čija se pismenost i inspiracija dokida u copy pasteanju onelinera s boca Coca Cole i reklamnih slogana kaučmadraca.
A dotle trenutačno aktualni kršćanski pop rok pokret jest ništa do li inkarnacija Cro dance razdoblja, samo mu nedostaje ona vrsta rata kako bi sociološki opravdali potrebu eskapizma skakanjem iz smeća stvarnosti na drugu hrpu smeća matrixovske metaverse stvarnosti. Rat koji danas traje je neznatno sofisticiraniji i zove se život od prvog do prvog. U Lijepoj više nego ikad Njihovoj, nego Našoj.
U ime Oca, Sina i Duha svetoga. Nikad kamen. 🙂