Prebrojali su sve potrebne glasove. Pola je pobijedilo drugih pola. Joe is in the house. White House. Hey Joe, onaj Joe koji ne ide nikamo s tom gun in your hand. Nit ide downtown to shot his lady down jer ne može podnijeti da se ona muva s drugim čovjekom. Štuc Jimi Hendrix.
Amerika u fotofinišu slavi novog predsjednika, demokratskog predstavnika Joe Bidena. Suci su dvostruko pregledali snimku, nije bilo igranja rukom u šesnaestercu.
Ili je zavijena u zastavu Uncle Sama i gleda kako im republikanske zvjezdice ispadaju sa star spangled banner flaga za onu polutku koja se nadala da će bit status quo kao zadnje četiri godine. S obzirom da se patuljak Ljutko u obliku Donalda, ne Ducka nego Trumpa, ali jednako karikaturalnog crtić lika, jednostavno ne miri s porazom. I žali se svim dostupnim sudovima da je poraz stvar krivog prebrojavanja glasanja, virusa korone ili xyz nalik glasačkog inžinjeringa, a ne realno pobrojanog odraza stvari. Uz pomoć karikaturalnih crtić likova poput MMA boraca tipa Colbyja Covingtona, koji mu je doslovno ispadao iz odostražnjice, ispranog mlakonje new age repera Lila Pumpa i sličnih pop kult likova čiji profil apsolutno korespondira na razini groteske. Jer groteska je u nekoj gro slici koju stvarate na temelju halo efekta kad vidite kreveljavu facu biznismena Trumpa.
Freak show? Prejako. Cirkus? Preslabo. Groteska. Tu negdje.
Treba se komentirat što sad to znači, na 99 i jedan bonus način, tko kači, tko kvači kad se vlasuljar Trump nakon samo 4 ljeta sranja povlači, kome se vedri, a kome mrči i oblači. Nije slučajno u ritmu i rimi jer jedan od potencijalnih protukandidata i tercijarnih opcija za predsjednika mogao je biti i notorni i bipolarni rap producent i reper Kanye West, aka Mr. Kardashian. Čovjek čije je raspade ličnosti, deluzije i ine momente propucavanja pod reflektorima uvijek spremne showbizz Amerike, bilo više tužno nego interesantno pratiti. On je na misiji od Boga poslan na zemlju radit promjene, tako se bar deklinirao u nedavnom gostovanju na najgledanijem američkom podcastu kod Joea Rogana. Na svu žalost i nemogućnost vjerovanja dotični će se već sad početi spremati za kandidaturu 2024. No, s obzirom na njegova prehitavanja ličnosti i nestalnost karaktera dotad vrijeme nije na njegovoj strani. Svi s bar iole minimalno funkcionalnom imitacijom mozga mogu kritički sagledati što bi značilo imati Kanye Westa kao ozbiljnog kandidata za predsjednika. Sprdačina koja je bliska našim terenima na više načina.
Samo jedna sitnica, odmah po proglašenju rezultata izbora, od ljevičarskog dokumentarista Michaela Moorea do NBA zvijezde Le Brona Jamesa, pa online požarom do tuzemnih online revolucionara i komentatora, nemali broj se poslužio trijumfalnim sprdačinama, shareanjam memeova, fotošopinga, ilustracija, video klipića s unisonim ciljem narugati se luzeru.
Wow, kako domišljato i trijumfalno. Nije se mali broj našao onih koji sprdaju Trumpa rugajući se fol luzerstvu kako ga Liberty Kip Slobode ispucava praćkom fijuk daleko što dalje. I ine fol smiješne fotomontaže jer vlasuljar i kreten je eto – no more. Ali ako zagrebete malčice ispod površine, luzer ne, nije izgubio ni najmanje. Pola jebene Amerike je glasalo za lika. Polovica. Ona neelektorska. Elem, prije nego nasjednete virusu trijumf-viralizma, pogledajte u vlastito dvorište, šifra Bandić, jučer Kolinda danas Milanović etc, samo se drugačije oblače i siromašnije fraze koriste. Whatchu gonna do bout that, hugh? Not so gangsta, zar ne? A tako se perolako sprdat drugima sve dokle ne treba bljesnut pogled u zrcalo i smoć snage zagledat vlastito dvorište. E, tu slijede problemi. Suočavanja, namig.
Pet dana je bilo povuci – potegni, bi – ne bi, li – la. Sićušne prednosti u ključnim američkim državama. Moglo je prevrnut barku na svaku stranu. Ali baza je da se sve svelo na pola pola. Fifty fifty centa.
Između načelno kultiviranog, nerasističkog, civiliziranog i nekulturnog, bazno ekonomskog, rubno šovinističkog i rasističkog vizionarstva svijeta.
Ne samo Amerika, sve je pola pola. Svijet je pola pola. Pušači nepušači. Ljevičari desničari. Kiša sunce. Debili i manji debili. Dinamo Ajduk. Zvezda Partizan. Adeze Esdepe. Dobri i loši. Vaši i naši. Mi, Vi, Oni. Bitno da je teren za neslaganje, polariziranje, dijeljenje, grupiranje u torove i dovoljno jaki megafoni za mukanje. Kao, bilo je napeto. Neš ti napetosti… napetije je u glavi onog tužnog podubhlog slavuja Cjepinskog kad će se jopet medijski oglasit da počinje gledat ko Braco. Pa krenut slat svojim followerima na društvenim mrežama inteligentne poruke neka izmole krunicu da Trump dobije jer ako ne dobije, oni će dobit koronu. Ući će im u tijela na stražnja vratašca i tamo će napraviti nered, a neće se smjet bunit jer ih 5G mreža sve kontrolira kroz te tuneliće odakle su dobili virus. Jer nisu nosili maske. Jer su hrabri. I oni su otpor. Niko njih ne bu jebal. Nosit maske znače da ih Bill Gates kontrolira u dvajsprvostoljetnim konc logorima. Smrt fašizmu. Logično i nadasve smisleno, zar ne?
Američki izbori su sistemom medijskog surfa postali svačiji nacionalni izbori. There is no business like showbusiness, osobito onog trena kad shvatite da ne postoji baš više niti jedno netaknuto područje svijeta koje nije predmetom spajanja showa i biznisa. I po kojem vas se nešto ne tiče. Bar u teoriji. A tiče vas se čim imate Internet. I Facebook. I Instagram. I Linked In. I Twitter. I Tik Tok. I YouTube. Saučešće ako imate. Ispada da su se doticali jednako tetkice iz Svetkovine, seljaka gruntovčana iz Bedekovčine, političkih analitičara iz svih serioznih medija – od RTL-a, preko Nove TV, do HTV-a, podjednako kao i svih aktivnih američkih glasača s pravom glasa. Svi su intoit. Svi imaju mišljenje. I na svačije će se živote realno odraziti. Sure, yes yes, how yes nou.
Premda nemaju ni približno predodžbu što znači elektorski sistem i na koju foru se bira predsjednik Amerike, ono što su pohvatali iz medija jest da su Dinamo i Hajduk u tamošnjim varijantama Joe Biden i Donald Trump. Obojica starci i s jednom nogom u grobu. Samo jedan demokrat, a drugi republikanac. Jedan vlasuljar s Melanijom koja ga strijelja pogledima iza leđa tako kako ne gledaš najgoreg neprijatelja, a kamoli čovjeka s kojim si u 20. stoljeću zadnji put podijelila spavaću sobu. I Boratom 2 za leđima. A drugi s optužbama nenaklonjenog dijela medija za guštanje u mlađim klinkama i životom punim smrti, tragedija, preokreta i čekanja svog trenutka. Kojeg dočeka sa 77 godina. U cvijetu političke mladosti, čitaj zrelosti, za prepuštanje pozicije. Jer eto, nekako je pomirenje javnosti, onog suvislijeg dijela da je izabrana bolja polovica, ali ne zbog perspektive koju sama nudi nego isključivo zbog nasljedstva.
Naime, u sitnijoj sjeni izbora Joea Bidena kao novog američkog predsjednika, daleko je vredniji podatak da je njegova prva zamjenica i potpredsjednica Amerike postala – Kamala Harris. Prva Afroamerikanka tako blizu centralnoj poziciji, kći Indijke i Jamajčanina s izglednom projekcijom optimistične budućnosti. Netko tko bi trebao po svim silama logike biti prvim sljednikom jedinog Bidenovog mandata tamo cca 2024. I to je zapravo jedina dobra vijest i jedina cjelina ovih američko globalnih izbora koji bi trebali odškrinuti puštanje malčice svjetla i optimizma u pola pola budućnosti. Amerike. Svijeta. I Amerike u malom tj. Amerike za siromašne, kako je Hrvatsku nazvao jedan dragi kolega dokumentarist kad je shvatio kako na svakog Trumpa imamo jednog Bandića u rukavu. Sad tražimo odgovor na izazov zvan Kamala, rukavica je bačena…
Do tad je vrijeme za puštanje svijeta da se događa nekome drugome, jer ma koliko željeli, još uvijek u svim segmentima, od ekonomije do kulture, suvereno kaskamo za trendovima 21. stoljeća. Pripadajući i dajući puno previše prostora onoj polovici kojoj koronavirus ne postoji i onoj polovici koja misli da odlazak Vere Zime na vječni počinak nije pitanje davanja počasti na nacionalnim TV postajama bar prigodnim specijalom izbora filma ili TV serijala u kojima je glumila. Saučešće. Nam.