Filmski festivali su svijet u malom. U razvijenom i ekonomski opravdanom svijetu gdje je film ekonomski bitan dio tržišta i preko kojeg se skuplja značajan prihod ne samo nacionalnih dohodaka festivali su meka lansiranja vanholivudskih hitova. Mjesta kreirana kao smotre i promocije filmova, najinteresantnijih aktualnih, tematskih ili prostornih ili nekih četvrtih sistema grupiranja filmova. Okupljališta koja imaju svoja zabavna, ekskluzivna, financijska, you name it opravdanja.
U slučaju Pula film festivala on je na konto najvećeg proračuna i repova prošlosti po kojima je za vrijeme Juge bio najpoznatiji ex Yu filmski festival, uspio za svih godina previranja zadržati kakvu takvu etiketu najvećeg nacionalnog filmskog festivala. U zemlji u kojoj ima oko 66 registriranih filmskih festivala.
Gotovo više nego kino gledatelja ponekih domaćih filmova po final obračunu kino distribucije po multipleksima. U regiji tu su mu titulu odavno pretrčali beogradski FEST i sarajevski Sarajevo Film Festival, a iznutra su slijeva i zdesna i centralno pokušali primat ugrožavati Motovun, Vukovar i Zagreb film festivali. No, ta je analiza za neke druge prilike.
Pula Film Festival je interesantan onoliko koliko su interesantni filmovi
Kad imaš film u konkurenciji nacionalnih nagrada, a prema tumačenju trenutnog umjetničkog direktora a ka selektora festivala, Pave Marinkovića (redatelja dopadljive komedije Ministarstvo ljubavi i podcijenjenog Ljubavni život domobrana) festival daje primat isključivo državnim tj HAVC-om dirigiranim filmovima, rijetko se otvarajući prema nezavisnom filmu nastalom mimo pečata spomenutog audiovizualnog centra, tada je profesionalno kraćenje ruku i moralno i etički svesti na onu prastaru Hrvatima gotovo nepoznatu maksimu – naglasimo dobro i istaknimo pozitivu.
Iz pozicije novinara i filmskog kritičara, ubijajući bipolarno onaj scenarističko redateljsko produkcijski dio sudjelovanja na ovogodišnjem festivalu, Pula Film Festival je uvijek interesantan onoliko koliko su interesantni filmovi koji ga čine. Stoga, namjesto seciranja organizacijskih propusta poput činjenice nedodjeljivanja nagrade za glazbu, prilično amaterski zbrzane večeri najave i odjave festivala u potpunosti posložene da funkcionira kao TV emisija za potrebe HTV prijenosa, a ne kao samostalna i vrijedna državna filmska nagrada u koju se nacionalna TV emisija eventualno može kratko uključiti direkt javljanjem na minut dvije, kuloarskih šuškanja, međusobnih tapšanja, izostanka ikakvih skandala koji bi polučili bar tim načinom forsanja interesa za filmaše (Bjelogrlić se tuče po hotelima s ljudima oko promocije “Tome”, ovdje je skandal kad nezadovoljna faca kaže šoferu festivalskog prijevoza ej čekao sam te 15 minuta), po noćnim projekcijama gotovo prazne Arene i sličnih minijatura koje su činile mozaik ovogodišnje Pule kao prve godine traženja načina oporavka nakon korona godina, ovdje bi se skoncentrirao samo na nacionalni program konkurencije filmova ističući ono dobro i vrijedno pažnje u njima.
Abecednim redom. Ponavljanje, naglasak na onom samo dobrom. I boljem. I sjajnom. O manama ni riječi.
1/ BACI SE NA POD (Nina Violić) – 7/10
Odlične dramske uloge Goge Bogdana i same redateljice. Mirisi zagrebačko mediteranskih bračnih razmirica. Simpatični klinac Bruno Frketić Bajić u ulozi sina. Vanja Černjul kao direktor fotografije. Nova simpa stvar TBF-a “Pas sa plastičnim plaštom”. Sve je bilo posloženo po kockicama da ovo razvali festival.
2/ DIVLJACI (Dario Lonjak) – 8/10
Izvrstan, razuzdan, anarhičan, povremeno urnebesno duhovit scenarij Velimira Grgića, Ive Balenovića i samog redatelja. Zgodna dinamika dramaturgije, vrlo upotrebljivi glumci, povremeno akcija i zabava. Režija po svim uzusima američke akcijske krimi indie komedije prilagođene dostupnim budžetima ovih prostora.
3/ GLAVA VELIKE RIBE (Arsen Oremović) – 5/10
Odlična glazba Chui motora Tonija Starešinića, konstantno sjajan i standardno efektan Nikša Butijer u glavnoj muškoj roli te pouzdan montažer Tomislav Pavlic.
4/ ILLIRICVM (Simon Bogojević Narath) – 5/10
Odlični Filip Križan u glavnoj muškoj ulozi i pokušaju koncipiranja Bravehearta na ove terene. Funkcionalni Damir Čučić u ulozi montažera koji odlično osjeća dinamiku radnje.
5/ NOSILA JE RUBAC ČRLENI (Goran Dukić) – 5/10
Simpatične uvodne animacije s Isusom koji namiguje s križa, razglednička fotografija zagorskih brega, kadriranje direktora fotografije Branka Linte i specijalni efekti Branka Repalusta.
6/ PUNIM PLUĆIMA (Radislav Gonzo Jovanov) – 6/10
Iznimno fora scenaristička dosjetka Gonze Jovanova, uredna kamera Stanka Hercega, zaigrana glazba Coca Mosquitoa, poslovično sjajne glavne role Judite Franković Brdar i Krešimira Mikića, ali s isticanjem nimalo zaostajanja Aleksandre Naumov i Hrvoja Barišića.
7/ ŠESTI AUTOBUS (Eduard Galić) – 5/10
Film je sniman po istinitom događaju. Dramska glazba Ante Gele.
8/ STRIC (Andrija Mardešić, David Kapac) – 8/10
Bizarna priča čiji loopovi i scenarij idu duboko ispod slojeva morbidnog i nejasnog fantazmagoriranja. Klasični Miki Manojlović u ulozi strica. Odlična kamera Miloša Jaćimovića i jednako sjajna montaža Tomislava Stojanovića.
9/ ZBORNICA (Sonja Tarokić) – 8/10
Odličan, klasičan dramski storytelling scenarij same redateljice, sjajan rad s glumcima, izvrsne glavne role Stojana Matavulja i Marine Redžepović, precizna montaža Borne Buljevića.
Ono što osobito veseli je najava jednako plodne sljedeće godine jer su na pitchu filmova koji bi trebali biti završeni pažnju osobito potencijalno plijenili predstavljeni projekti: Božji gnjev (r. Kristijan Milić), Pula (r. Andrej Korovljev), Sedmo nebo (r. Jasna Nanut), Slatka Simona (r. Igor Mirković), Smrt djevojčice sa žigicama (r. Goran Kulenović), Šlager (r. Nevio Marasović), Što da se radi (r. Goran Dević).
Desetak filmova u konkurenciji nacionalnog programa svake godine je obećavajuće za postkoronarno razdoblje. Ostvarilo se.