Zbogom Putine i Ukrajino, dobrodošli Izrael i Hamas. Dobrodošli u novi rat.
Vječno krizno žarište između Izraela i Palestine kombinira religijsko teritorijalne trzavice i napetosti koje su prošlog vikenda ponovo eskalirale u novi potencijalni rat. Točnije, rasplamsavanje sukoba u graničnom pojasu Gaze kojim vladaju borbene postrojbe Hamasa odakle napadaju Izrael. Hamas je islamski pokret otpora ili “paravojna formacija i vojska” koju etiketiraju radikalnim islamističkim fundamentalistima. Utemeljena sredinom 80.-ih godina prošlog stoljeća kao oporba Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji tada pod vodstvom Jasera Arafata, za cilj ima razaranje Izraela koje smatraju okupatorima. Svojatajući taj teren zadnjih dekada pušketanja su bila konstantna, no sad su deklarativno obje strane objavile rat. Uključenje Amera, NATO-a, Kine i ostalih saveznika je bilo sljedećeg jutra.
Rat se ne događa nekom drugom…
O ratu kao pop kulturnom elementu društva povijesti čovječanstva odavna više ne treba zboriti kao o činjenici koja je iznimka i koja se događa nekome drugome. Rat je osim ekonomske svrhe postao legitimnim dijelom načina komuniciranja društva otkad se zna za čovjeka. Hegemonističke i religijske tendencije u najvećem broju slučajeva bile su opravdanjima zaraćenim stranama. Psi rata nisu imali opravdanja. Imali su interes.
Pop Cooltura: Prebij me i ubij me kao ženu ljubavi, molim te
Ne ulazeći u politološke korijene i dubioze sukoba, među prvim agencijskim vijestima bili su militantni pokolji i prepadi Hamasa, između ostalih na pustinjskom techno dance festivalu Supernova s preko 3000 posjetitelja na tri stagea, na kojem je prema dosadašnjim podacima iz nasumične rafalne paljbe već sad ubijeno preko 300 sudionika i partijanera.
Uz mobitel snimke prijenosa uživo naravno zabranjene na društvenim mrežama jer trenutnoj konstelaciji uznemirujućih videa još uvijek ne odgovara toliko krvi, pardon, kruha i igara. Ispovijesti preživjelih sudionika referiraju se na taktike preživljavanja tako što su polijegali i pretvarali se mrtvima. Za mrtvima oplakuju obitelji, prijatelji, a video prijenosi ratova s ukrajinskih žarišta samo prebacuju težište ponešto južnije, podosta tužnije.
Ljudi pozivaju na apatiju
Body count ubijenih u nekoliko dana prelazi 1200 civila i ratnika, ne postoji nikakvih alata kojima se spriječava galopiranje new agea. Civilizirani zapad na ovo promatra kao još jedan u nizu incidenata koji neki divljaci tamo daleko vode protiv nekih drugih divljaka. Rat je postao party. Svi su pozvani preko streaming servisa.
Za 24 sata zemlja se jedanput okrene. Ljudi nalaze sjajna opravdanja za generalnu apatiju i nezainteresiranost za išta više osim baznih hedonističkih postavki ugađanja sebi samima. Dok se ne dogodi rat na njihovim vratima. Onda je vapaj, jao i zapomaži, pomozi. I pogled prema nebu. Jer Bog ima odgovor. Kojeg nema. Ono čega ima su sve veći i brojniji ratovi koje ljudi vode sa sobom samima. A tu nema humanitarnih pomoći. Ima križeva i grobova.
Doviđenja u novom ratu. I saučešće. Tik tak.
Naslovna fotografija: Unsplash