Da život piše brutalne priče, brutalnije od fikcije, tome ste svjedoci svakog dana ako ne hodate svijetom isključivo pod svojim križem i ne veslate na vlastitom ego tripu. Od Čakovca do Dubrovnika i Umaga do Vukovara pa kris kros natrag jedan klik je dovoljan za grimasu nevjerice, jedan skrol za grimasu gađenja.
Daj drame, daj crne kronike, samo dotle dok su tuđe
Jedan slabije izolirani zid stanarskih zgrada dovoljan je da čujete svađe susjeda, bacanje tanjura, čičke mile materine ljudi koji se načelno vole i pred 15 godina su si pred velečasnim i Bogom govorili zauvijek Da i stavljali prstenje. A što tek radi online? Očevi pobacaju djecu s balkona, roditelji pretuku novorođenče, muževi batinama ubiju svoje sudružice, majke lažima manipuliraju medijima ne bi li ocrnile svoje partnere, izbjeglice su nivelirane sa stokom i tako dalje duže šire. Uglavnom, daj drame, daj crne kronike, samo dotle dok su tuđe.
Da, život piše priče. A mediji ih razvlače. I od njih rade veći ili manji senzacionalizam. Jer treba imat’ čitatelje, gledatelje, slušatelje i nabit’ čitanost, gledanost, slušanost. Na kraju kapitalizam je, ne plaća vas država (u pozadini se začuje grohot svakog s prebačajem IQ-a preko, recimo, prosječnih 90) nego broj posjeta i pogleda.
Od milenijskog buga i kvadratića za statuse na društvenim mrežama, vrijedi upravo drugačije. Histerija je preuzela upravljač. U pozadini se začuje Dua Lipa i plesni taktovi superhita ‘New Rules’
Svi imaju mišljenje, ali mozak rijetki
Slučaj nestalog Splićanina Mateja Periša u Beogradu dočekao vas je uz stotine čestitki prvog dana nove. Dotični mladić posao je prva tema o kojoj se sipa uz kavu. Uz veliku žrtvu i belosvecke nepravde nad Novakom Đokovićem. I obljetnice 75. godina od Bowiejeva rođenja, a par dana nakon i smrti. Te čitanje kako su Sidney Poitier i Petar Bogdanovich dugom biologije otvorili sezonu osmrtnica 2022.
I prostor za dokazivanje onog sociološkog teorema random ispitivanja najvećeg dijela populacije – “svi imaju mišljenje, ali mozak rijetki”. Ili bar pristojnost. Neke oldschool spike i osnove odgoja iz prošlog stoljeća bile su ako te nitko ništa nije pitao, pristojno je bilo prešutjeti. Jer, realno, nikog nije briga. Od milenijskog buga i kvadratića za statuse na društvenim mrežama, vrijedi upravo drugačije. Histerija je preuzela upravljač. U pozadini se začuje Dua Lipa i plesni taktovi superhita “New Rules”.
Teško je odrediti granicu kada pomoć postaje lešinarenjem. Jesu li mediji s reality showom “Potraga za Matejem” pretjerali i prešli granicu humanog u kojoj je svaka potencijalno (ne)važna informacija zapravo tek clickbait i drkanje nad tuđom tugom, neizvjesnošću, nevoljom i jadom? Ili je pritisak medija upravo potreban kako se ne bi slučaju potrage za mladićem pristupilo ofrlje? Jer nije jedini nestali. Jer tko mu je kriv. Jer jedan k’o nijedan. Jer Srbija Hrvatska, pa hajde nek’ potraje zauvijek. Gdje ćeš bolje nego SM momenta napajat’ se tuđom tugom. Oboje uz pokoji argument zapravo zvuči jednako logično i razumno. Prvi dio jest očajan, drugi je human i potreban. Ali su jednako legitimni i postoje ma koliko zatvarali oči pred onim što živite kao vaše medijske mikroratove here & now.
Slučajevi Mateja Periša i Novaka Đokovića i njihovih obitelji i očeva je nešto prema čemu će se obostrano odrediti sve što obuhvaća plemena ovih prostora. I obavezno se podijeliti
Lice oca Mateja Periša i načelna smirenost dok iz očaja odgovara i stoički sabire rečenice o svakoj novoj trički saznanja o kretanju njegova sina u noći nestanka – govori više od tisuću riječi. Samo što jako rijetki gledatelji zapravo gledaju to lice i slušaju što i kako čovjek govori.
Jesu li nadzorne kamere snimile Mateja? Je li on plivao u Savi? Je li ga pobrao taksi? Je li bio nadrogiran? Je li bježao pred nekim? Je li u nekom podrumu i čeka se otkupnina? Je li tamo gdje većina sluti ali se ne govori? Je li trebao ići u Beograd, Splićanin, eeeej? Je li, je li, je li, je li…i eho “jelijanja” se pretvara u stotine pitanja kojima zapravo samo bol Matejeve obitelji, oca i frendova imaju pravo dati odgovor. Na ostalima je složiti se ili ne, ali imati toliko skrupula poštivati tuđu drugačijost, odluku, racionalizaciju i pravo na bol, ma koliko ono bilo suprotno onom vašem, jednog Ivice i jedne Marice.
Svjetska zavjera protiv njegova sina
Istodonmo s licem oca Mateja Periša, jedan drugi otac s megafonom pred narodnom skupštinom pa poslije na press konferenciji, praćen zaleđem ostatka obitelji zove ljude na bunt mesijanski izvikujući parole čijih se kombinatorika dosjete tek vickasti scenaristi hrvatskih sapunica i humorističkih serija.
S tom razlikom da oni to čine jer misle da je duhovito, a Srđan Đoković jer vjeruje u pravu stvar. Svjetska zavjera protiv njegova sina. Zemlja je ravna. Ptice nisu stvarne. Balkan je mjesto s puno mozga. Nastavite niz top 5 teorija zavjera. U oba slučaja neka bude Isus arbitar pa nek’ im bude oprostito jer ne znaju što čine. Nekad Prosjaci i sinovi po Ivanu Raosu i starog Vrdoljaka ekranizaciji, danas očevi i sinovi, po Srđanu Đ. Svetom i reality showu “Nole Isus, ja Bog”.
Znate lice i naličje Joaquina Phoenixa kao Jokera i njegove razmazane face kad se pogleda u zrcalo, nakrivi blago glavu poput psa kad promatra nešto čemu se čudi i što ga zbunjuje? Pa klima glavom u smjeru suludosti svijeta u kojem traje i koji mu udara ritam koraka. Pa se počne nasilu smijati. U jednom trenu taj mu se isiljeni osmijeh pretvara u iskreni. Jedni u njemu vide luđaka i psihopatu, drugi tek nimalo satirični i groteskni produkt društva u kojem živimo nekih dvadesetak doba pobjede interneta nad humanošću pećina iz kojih smo bakljama gađali sabljaste tigrove i bauljali u potrazi za svježom mamutovinom. Pritom eho jednog “why so serious” nikad ne dopre do balkanskog homo retardikusa.
Slučajevi nestalih Mateja Periša i Novaka Đokovića i njihovih obitelji i očeva je nešto prema čemu će se obostrano odrediti sve što obuhvaća plemena ovih prostora. I obavezno se podijeliti.
Sjede Ivica i Marica s jedva sklepanom srednjom školom za tastaturom. Marica se čoha po stomaku u sedmom mjesecu trudnoće, Ivica dotle s lijevom u gaćama, a desnom na pivi bulji u TV i mobitel, znaju što je iza agende cijepljenja i necijepljenja, shvatili su gdje je Matej Periš, ne čekaju Matakovića da ih nacrta nego jurcaju po svojih pet sekundi onlinea da kažu svijetu što misle o svemu. Nema što ne znaju. Izgara im iz pluća će poput aliena iskočiti mišljenje, pustit će glaaaaas iz grlaaaaa, aj aj aj aj aj. Vikat će. Vrištat’. Reći će im svima što ih ide. Bog mater.
Nek’ se čuje i njihov glas
Ali sjede Ivica i Marica s diplomama prestižnih fakulteta i post doktorskim studijima za istom tastaturom. Gade ili se dive Noletu i filmu “Don’t Look Up”, znaju što je iza agende cijepljenja i necijepljenja, netom su od dva klika dobili samoisprintanu priznanicu o završenom stupnju kriminalistike i pomalo shvaćaju gdje je, kamo i kako nestao Matej Periš. U stankamaizmeđu dviju prevara svojih partnera ostavljaju ono najvažnije – svoje misli i svoj trag. Nek’ se čuje i njihov glas. Nema što ne znaju. Izgara im iz pluća će poput aliena iskočiti mišljenje, pustit će glaaaaas iz grlaaaaa, aj aj aj aj aj. Reći će im svima što ih ide. Bog mater.
Pop Cooltura: Don’t Look Up – Ne gledajte gore, vratovi će vam se pokočit’
Tu smo negdje. Sve klasne, socijalne, društvene, ekonomske, materijalne, religijske, seksualne razlike su prebrisane. Ostalo je samo pravo mišljenje i pravo na pristojnost, pravo na nepoštivanje tuđe egomanije i poštivanje tuđeg bola.
I na tišinu. Ne minutu tišine. Tišinu. T.i.š.i.n.u. Mir. Poštivanje. Mogućnost života u miru s drugačijim. Gledanje svojih posla. I tišinu. Tišinu.
A sad natrag na reality. 🙂