Pop Cooltura: Serijski ubojice kao pop zvijezde, najbolji filmovi, serije i knjige o njima

“Mi serijske ubojice smo vaši sinovi, mi smo vaši muževi, mi smo posvuda. I sutra će biti još mrtve vaše djece” su riječi kojima je ozloglašeni serijski ubojica Ted Bundy napustio svijet prije pogubljenja, sve zabilježeno u preklanjskom TV serijalu “Conversations With a Killer”. Netflixov aktualni dramski hit serijal “Dahmer: Monster – The Jeffrey Dahmer Story” aktualizirao je problematiku praćenja (čitaj: slavljenja) zločinaca poput serijskih ubojica kao sustavnog dijela pop kulture. Osobito kroz filmske ekranizacije, medijske feljtone, dokuserijale, knjige ili ine formate praćenja njihovih krvavih nizova te im davanja dodatne pažnje i produžavanje interesnih sfera mimo stranica crne kronike. Jer “the evil that men do”.

Napisano je knjiga, priručnika, socioloških i psiholoških studija, znanstvenih članaka na temu profiliranja serijskih ubojica, poput “Natural Born Celebrities. Serial Killers in American Culture” A. Alivertija, “African American Serial Killers: Over‐Represented Yet Underacknowledged” A.L. Bransona, “The Guys Who Shoot to Thrill: Serial Killers and the American Popular Unconscious” Conratha R.-a, “Monsters Inc.: Serial killers and consumer culture” Jarvis B-a. ili “Natural born celebrities” Davida Schmidta kojima je zadatak bio bar malo razotkriti enigmatsku prirodu, pozicije i atraktivnosti serijskih ubojica kao svojevrsnih mitoloških bića i njihove pozicije u ne amo američkoj pop kulturi. Odakle tolika magnetičnost i interesantnost?

Produkt američke fascinacije pulp sadržajima

Prvenstveno treba razumijeti je da su oni isključivo produkt američke fascinacije pulp sadržajima te da se serijske ubojice dovodi u povlaku čak u istu rečenicu i paralelu s kaubojima kao još jednim trademarkom američke pop kulture, transcendentirajući time s pozicije zločinaca u novu medijsku ulogu – subjekta više ili manje umjetničkih djela sad već ovisno o autorima ekranizacija ili pisanja njihovih priča. Od fascinantnih igranofilmskih remek djela poput Fincherovog “Sedam” ili portreta “Zodiaca”, potom Demmeovog Oscarovca “Kad jaganjci utihnu”, slashera “Texas Chainsaw Massacre” preko brojnih YouTube vlogera koji rekapituliraju nizove ubojica iz susjedstva od Johna W. Gacya, Zodiaca, Teda Bundya, Ramireza pa sve do aktualne netflixovske desetodijelne igrane drame o mladiću iz Milwaukeea, Wisconsin koji je od 1978 do 1991. rasparcelirao sedamnaestoro mladića i muškaraca prije nego je policija počela zatvarati krug oko njegova BPD (borderline personality disorder) kao značajke iznimno emotivno nestabilnih karaktera koji imaju velikih problema s vlastitim identitetom te razne vrste socijalnih tjeskoba i paranoja koje su uzrokovale deluzionalni karakter i njegove stravične konzekvence.

Terminološki “serijski ubojica” se u medijima prošlog stoljeća spominje još u šezdesetima, ali proširenje pojma i prvi prasak događa se tokom osamdesetih iako se s prvim poznatim svjetskim masovnim ubojicom komunicira londonski Jack The Ripper. U prošlosti su medijski prikazi serijskih ubojica naglašavali monstruoznost ubojice i način na koji njihova javna osoba medijski “pokriva” počinjene zločine stavljajući im svojevrsnu tampon vatu na njihovu monstruoznost. U međuvremenu, kako se 20. stoljeće bližilo kraju, proširena je i popularizirana druga, jednako enigmatična i interesantna ideja, da serijski ubojica može ne samo izgledati kao jedan od nas već da svatko od nas u sebi ima prostor označen kao “time bomb” te da krije djelić serijskog ubojice ili psihopate u sebi.

Njihovi mozgovi zapravo uopće nisu fascinantni

Studije slučaja serijskih ubojica često se fokusiraju na njihove živote, a ne na posljedice njihovih zločina ili žrtve te na problematiziranje odnosa moći, straha i roda. Stoji činjenica da su žrtve serijskih ubojica u dvotrećinskoj mjeri bile žene, potom djeca ili mladići koji su predstavljali najlakše mete lomnih ili teško shvatljivih pojedinaca koji bi nakon točke pucanja i privatnih psihofizičkih i emotivnih lomova odlučili svoje devijacije iskaliti uništavanjem tuđih života. Međutim, zagrebete li površinu, role model otključavanja njihovih mozgova zapravo uopće nije fascinantan niti pretjerano uzbudljiv niti intrigantan. Sjebani pojedinci čija patologija rezultira nemogućnošću funkcioniranja ni kroćenja vlastitih destruktivnih poriva i strasti uvijek se ukorijeni zlostavljanjima u djetinjstvu, emotivnim i seksualnim – od strane oca, strica, rođaka ili bliskih obiteljskih prijatelja. U svakom slučaju ili je osveta ili kopiranje uzorka viđenog od oca ili matere u pitanju.

Karakteristike serijskih ubojica

Neki od najraširenijih klišeja praćenja psiholoških i fizičkih profila te modela funkcioniranja tipski serijske ubojice bez zajedničkog nazivnika svrstava pod neke od slijedećih karakteristika:

Većina serijskih ubojica su bijeli muškarci u kasnim 20-ima do ranim 30-ima.
Serijski ubojice uvijek su seksualno motivirani i uvijek love istu vrstu žrtve i ubijaju je simbolično na isti način.
Serijski ubojice metodički razmišljaju izvan okvira.
Serijski ubojice su nemoralni i često su usamljenici.
Serijski ubojice vole mučiti životinje u mladosti dok maštaju o djelima koja će počiniti kasnije u životu
Svi serijski ubojice uriniraju u krevet kao djeca, a nerijetko su piromani.
Serijski ubojice prate istragu o sebi i rado se rugaju policiji, vole se igrati mačke i miša s detektivima koji prate njihove slučajeve, te nerijetko ostavljaju potpis
Serijski ubojice ubijaju sami, izbliza i osobno
Danas je manje poznatih ili aktivnih serijskih ubojica nego 80.-ih i 90.-ih godina prošlog stoljeća
Većinom su muškarci a iznimke poput Aileen Wuornos kao prva žena serijski ubojica tek su iznimke koje potvrđuju pravila
Svi serijski ubojice su psihopati
Svi posjeduju duboko ukorijenjeni motiv povezan s njihovim nesretnim djetinjstvom
Svi serijski ubojice žele biti uhvaćeni radi publiciteta, ali nikad ne osjećaju grižnju savjesti
Serijski ubojice dolaze u svim oblicima i veličinama i iz svih društvenih slojeva, na svim kontinentima (čak mogu biti i djeca).

Nasilje i slava kao inspiracija

Sublimirate li ovaj dio pobrojenih karakteristika imate vrlo zahvalne dramaturške karakterizacije likova i uloga. U motivacije pojedinih “zvijezda” nećemo zalaziti, neka ih Stephen Kingovima.

Serijski ubojice u suvremenoj američkoj kulturi inspirirani su, naime, konvergencijom dviju osnovnih želja, a to su nasilje i slava. U svima onima kod kojih postoji određena potreba da budu primijećeni dijele koncept zajednički svakom uspješnom glumcu, glazbeniku, romanopiscu, umjetniku i serijskom ubojici. Svih koji su čeznuli za osmijehom pred kamerom. Serijski ubojice postoje kao artefakt “američke kontrakulture” i ulaskom u literaturu i film samo daljnje cementiraju status odnosom moći na blagajnama kinodvorana ili pečatom od strane publike u obliku rezultata gledanosti. U prijevodu postaju zvijezde, ma koliko to bilo devijantnim oblikom fascinacije zločinima kao najgadnijeg produkta pomaknutih ljudskih psiha i prirode. Na tuzemnim terenima ni filmovi ni literatura nije bilježila taj vid fascinacij, samo ih se dotakla tokom 80.-ih glazbena indie alter noise skupina Trobecove Krušne Peći nazvana po Metodu Trobecu, Slovencu koji je hobistički spaljivao svoje žrtve u krušnim pećima.