Subota, 24 srpnja, 2021

Pop Cooltura: Dno balkansko bosanskog humora – uspješan biznis model

Ako proberete najgore stereotipe iz viceva o Muji, Mehi, Hasi, Fati i inim kombinacijama njihova kris krosanja, pomnožite ih s prđenjem, deranjem, podrigivanjem, vikanjem... dolazite na teren trenutno najgledanijeg balkanskog YouTubera i vlogera Omera Nadarevića – bihaćkog superheroja Omče

Postoje ljudi kojima je smiješno kad se drugi okliznu na koru od banane ili led pa se pošteno razbiju po betonu. Što bolniju facu pri dizanju rade, to je grohot sa strane jači.

Ali oni nisu zluradi niti se smiju tuđoj muci i nevolji nego nespretnosti, reći će ako ih zapitate što je to točno smiješno u tuđoj neprilici. U svakom slučaju, prvo se nasmiju pa tek onda vide hoće li pomoći pridići se ili će izvadit mobitel, snimit pad, uploadat ga među one brutalno nikad dosta potrošene fail of the weekova i ako je dosta milijuna pokušat monetizirat.

Iluziju u kojoj si sam urednik svog programa

Prva lopta. Znate, stereotipi. Debeli ljudi su smiješni i debljina nije bolest, Židovi, Škoti i Bračani su škrti, Ruskinje su najljepše na svijetu, Hrvatice odlaze sa Srbima u noć, dok Hrvati ratuju i daju da im braća nabijaju komplekse, a Bosanci su najduhovitiji na svijetu jer se super sprdaju na svoj račun. Pogotovo ako su mali i debeli pa liče na Čiku iz Zagora. 

U domovima poput ovog u kojem je YouTube otprije sedam do osam godina zamijenio zemaljske televizije i oduzeo im cca 90% primata, automatski se digla kvaliteta sadržaja. Pristaješ na ponuđenu iluziju u kojoj si sam urednik svog programa. Ne smetaju ti iritantne reklame, niti njihovi algoritmi po kojima ti nakon odgledanog dokumentarca o Paris Hilton automatski nude njene svilene spavačice i kremu za kožu. Dapače, vratiš im smiješak, zabavi te. 

Prekapaš tone spotova, koncerata od Idlesa preko Radioheada i U2 povijesti, Bossovih i Caveovih remek djela, poneke starije filmove – sve se genijalno od Kusturice nađe, isječke Monty Pythona, South Parkova, Jackassova, Punkdova, Impractical Jokersa, Eric Andreovih ili Between The Ferns. Sve to prepoznaješ kao humor i izvor feelgooda, zabave, dobrodošle protuteže i kontrapunktove kretenskim produžecima zemaljskih TV-a. Njihove kratke forme političkih samoranjavanja mijenjaš za rijetke pametne podcaste (čitaj: razgovore, hebala ih mondena nova terminologija i zamatanje klasičnog talk showa birtijaške opuštenosti u novo ruho), pa slijedom toga algoritmi te globalne web televizije prepoznaju što bi želio gledati nakon par dokumentaraca o dark webu, serijskim ubojicama, najvećim heistevima povijesti, suicidalnim groupiesicama dark metal bendova, modelima snimanja i rada od Finchera do Kubricka i sličnim prozračno veselim proljetnim temama. Uglavnom, zabava je. Pečat. No, iz nimalo skrivenih već najgledanijih i najkomercijalnijih kutaka YouTubea vrebaju svakakva čudovišta i monstruozna bića. Neee, nije Zdravko, njegove su pressice ‘Riba zvana Vanda’ kvalitet humora naspram ovoga što vreba i nimalo ne čami. 

Bez ikakvog podcjenjivanja neškolovanih ljudi, ali nešto čemu se smiju ljudi s ozbiljnim nedostatkom škole i podkapacitiranim smislom za humor. Bilo kakav. Ikakav. 

Ljudi s ozbiljnim nedostatkom škole i podkapacitiranim smislom za humor…

Ako proberete najgore stereotipe iz viceva o Muji, Mehi, Hasi, Fati i inim kombinacijama njihova kris krosanja, pomnožite ih s prđenjem, deranjem, podrigivanjem, vikanjem, grimasiranjem, karikiranjem karikiranog karikiranja – dolazite na teren trenutno najgledanijeg balkanskog YouTubera i vlogera Omera Nadarevića – bihaćkog superheroja Omče.
Čiji kanal Fat TV na engleskom ima u trenu pisanja ovog teksta nešto manje od 5 milijuna pretplatnika, dočim na materinjem garnira neku siću od 2,5 milijuna pretplatnika i daleko je najgledaniji ‘sadržaj’ na balkanskom ogranku YouTubea. Čitaj troglavom čudovištu sazdatom od Bosne s Hercegovinom, Hrvatske i Srbije i okrajnjih pokrajina. 

Nešto kao nekadašnja Žikina Dinastija poslije 12. nastavka, da su u nesnimljene nastavke pobacane one najotrcanije polufore i pokušaji fora koje su se i vozačima činile pretjerano deformiranima da ih nasmiju. Bez ikakvog podcjenjivanja neškolovanih ljudi, ali nešto čemu se smiju ljudi s ozbiljnim nedostatkom škole i podkapacitiranim smislom za humor. Bilo kakav. Ikakav. 

Na FAT TV-u snima wannabe parodične klipove o superherojima u povlaci od cijele Marvel ergele Hulkova, Spidermanova, Ironmanova, s invazivno lošim ‘specijalnim efektima’ prema kakvima bi Tommy Wiseau bio Orson Welles njegova dometa. Na Omči se ruga Bosancima.
A ha, to je dakle trik. Sve je pretjerano i karikirano, Omčo se krevelji, izbuljuje oči, gooouuuovoouuuriii taaakviiim naglaaeeejeskejuouuum, upregne jednako korpulentnog sina i prijatelje pa oderu ‘Bosanci na sprovodu’, ‘Bosanci preko granice’, ‘Bosanci prema ženama’. Milijune to zabavlja. Jer je namjerno loše. Toliko da je groteskno loše. I onda je kao to ruglo zabavno. I smiješno. 

Pa je, kao, dobro. 

Tužno je na što se svodi ideja narodne duhovitosti ovih prostora

Ali, u stvari, nije. Zapravo je tužno. Jebeno je tužno na što se svodi ideja narodne duhovitosti ovih prostora. I kad je usporedite recimo s narodnim humorom Britanaca ako za njihove stereotipe uzmete parodije Montyja Pythona.
Šestorice genijalaca koji su se s diplomama Cambridgea i Oxforda jednako presvlačili u žene, jahali metle, kreveljili, parodirali, rugali društvenom establishmentu. S tom razlikom što su oni bili pola stoljeća ispred svog vremena da ti nije moralo biti neugodno gledajući ih. Jer su oni to činili pametno. Ne nužno zbog diploma na prestižnim faksovima. One im nisu kupile snobovske pečate, ali su uvjetovale rad na sebi i mogućnost razvijanja prostoproširenijih ideja komike.
Sitno dalje od prđenja, podrigivanja, bljuvanja, kričanja, prevrtanja očima na tragično amaterski način – što je doktorirao mali debeli bosanćero ti ga ućero ahahahahahahaha iz Bihahahahahaća. Taj lik je top vrh plafon broj 1, razvaljuje Baku Praseta – još jednog nimalo neinteligentnog, ali upitno sadržajnog beogradskog mladića, koji je na boktepitajčemu sabrao svoje milijunče pratitelja. I skoro je jači od svjetski najpoznatijeg Pew Die Piea u nekim statistikama.

U prijevodu Omčin jutjuberski i vlogerski biznis model i brojke prema procjenama analitičara po oba kanala mjesečno mu donose prihode od cca 300 do 500.000 kuna, alias 50 do 80.000 Eura mjesečno. Mje – se – čno. Još jednom. M.J.E.S.E.ČN.O. I tata bi sine

Omčo i Baka Prase -sjajni sociološki patterni i laboratorijski miševi

Moguće bi bilo presmiono izvoditi detaljne sociološke zaključke i analize kojima ćete pečatirati kako su Omčini YouTube milijuni pregleda po klipu neki fejk. Tada bi milijarde sve zajedno bile tek zrcaljenje ispodškolovanosti bosansko hrvatsko srpsko jugoslavensko balkanskog naroda kojima se obraća. I koji se grcaju od smijeha njegovim trash video skečevima. Ali zapravo uopće niste daleko od toga.
Omčo nije glup, ali nije ni interesantan. Ima onu bosansko gastarbajtersku streetwise iskričavost i inteligenciju u kojoj će nanjušiti da se i odvoz smeća može fino monetizirati. Ali neće znati dobaciti dalje od WC humora. I onda lupaj po tome. Upregni sina i obitelj, prijatelje, podijeli im love, obogati se. I padaj kao debeli urlajući Hulk na Jugo 45. Ahahahahahaha. 

Omčo za svoju generaciju i Baka Prase za one mlađe, sjajni su sociološki patterni i laboratorijski miševi. Pokazatelji izostanka identiteta i obrazovanja velikog dijela naroda. Nikad podcijeniti masovni neukus i jaosiga svima kad brojke i milijuni na Tubeu budu jedinim ili najbitnijim mjerilom kvalitete. 

A nismo daleko od toga. 

Omčo nije komičan, već hororičan

Bio jednom jedan, tada, prilično dvojbeno zabavan film – Idiocracy. Snimljena prije petnaestak godina, znan fan komedija u režiji Mikea Judgea, prošla je relativno nezapaženo. S premisom u kojoj se jedan prilično ispodprosječni Amer nakon failanog eksperimenta probudi u društvu budućnosti kojim tek vladaju moroni, a prema kojima dotični ispada doktorčina nauka, megalodon znanosti, Nobelovac maltene. Vremenom je filmu kultni status rastao utoliko što je scenarij sve manje poprimao razmjere znanstvene fantastike, a sve više ličio na ono što proživljavamo sad. 

Postoje ljudi koji se smiju kad drugi padaju na koru od banane. Postoje koji ne trepnu kad pomre desetak milijuna ljudi u svijetu od neke tamo šišmišaste bolesti i virusa. A postoje i oni koji umiru grohotom na Omču. Takvi isti glasaju za HDZ i SDP trideset godina ukrug i takvi su Devesprve kretali na ‘braću’. Iz te perspektive Omčo nije komičan, već hororičan. Tik tak. Novi milijuni samo što nisu. 

________________________________________________________________________

Anđelo Jurkas, snima igrane i dokumentarne filmove, spotove, TV projekte, namjenske filmove i reklame, piše knjige, sklada glazbu za druge i sebe, predaje Pop kulturu, obožava otvorenu komunikaciju, prešuti s pristojnima, ne prešuti s bahatima i jednog dana će radit sa Charlize Theron.

Pročitajte još...

Pop Cooltura: ‘Mi smo ti nekad popravljali stvari’ ili ljubav u doba koronavirusa

Gledam opet svoje starce, kako su oni znali, bokte nije kvantna fizika. To je cca onaj moment kad pristaneš na patetiku. Patetika je sjajna kad je iskrena i kad nije podilaženje. I ljubav je isto. Treba htjeti, treba smjeti

Pop Cooltura: ‘Reci mi što slušaš i reći ću ti tko si’

Danas više nema potreba za povlakama između glazbenih identiteta i karaktera. Osobito od trena kad je predsjedniku Milanoviću netko od savjetnika došapnuo kako bi na javnim nastupima povremeno bilo cool pokušati citirati Ekatarinu Veliku, Haustor i Parafe

Pop Cooltura: Jesmo li društvo idiota ili idiotsko društvo?

I koje je moment kad je urednicima i novinarima dovoljno opravdanje kad se diže odgovornost prema profesiji prije pristanka na floskule – to čitatelje zanima. Kvaliteta guranja nosa u tuđe od kolijevke i tuđe do groba svakako zanima određeni segment ljudi. 

Pop Cooltura: Kad su mediji i koliko – izgubili svoj dignitet?

Milenijskim bugom i ustoličenjem interneta kao baznog medija broj jedan od 2000. naovamo, uzmimo okvirno globaliziranje tog procesa otimačine prema dotadašnjim kombinatorikama TV-a, tiskovina i radio postaja, dešava se medijski, kulturološki, informacijski i sociološki šok kojeg se posljedice još uvijek osjećaju

Povezano

Pop Cooltura: Užičko kolo – grijeh korak do smrtnog ili dobrodošlo rušenje kulturnih granica?

Pokrenuti peticiju za vraćanje male u redove škole bilo bi full krivo jer maličkoj u stvari ne treba institucija koja je kažnjava zbog sreće i dokumentarizma kojim nije ugrozila ničije tuđe slobodne prostore kretanja. I nogom u dupe je korak naprijed

Pop Cooltura: Zašto hrvatski igrani film komercijalno ne postoji?

Jedan od apsurda domaće kinematografije jest da zemlja s produkcijom jedva 6 do 10 dugometražnih igranih filmova godišnje ima preko 66 filmskih festivala. Raznih formi opletenih oko nečega što realno komercijalno ne postoji, od dana jedan domaće nezavisne državnosti

Pop Cooltura: Želim biti Boro Dežulović

Mitskog lika čiji je tok misli zabavan, a stilistika intrigantna. Koji je svoje splitske geto korijene poput modernog filozofa produžio na kuženje kako je samo uz zajebanciju moguće preživjeti ovaj kaos i ovu balaševićevsku crticu koju optimisti zovu životom

Pop Cooltura: Zašto bi hrvatskim političarima Matt Hancock trebao biti važan?

Biste li ikad mogli zamisliti nekog od domaćih vodećih pozicionara kako daju ostavku sami od sebe? Sjećate li se imena i područja djelovanja zadnjeg domaćeg pozicionara/ke da je podnio ostavku na svoje mjesto ako je uhvaćen s prstima u pekmezu? Rijetko i rjeđe na ovim prostorima. Jer to je prije svega moralan čin

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime