Oprezno sa simbolima i simbolikama, metaforama i ostalim stilskim parabolama, mogli bi vas slučajno i dobro razumjeti. O Vukovaru se već trideset i nešto godina hrvatske samostalnosti piše iz konteksta grada žrtve, grada crvenih lampiona, povorki tuge, grada nestalih i grada prestalih.
Sve oko 18. studenoga, datuma pada grada kad su junačke tuđmanove ekipe poslije direktnih linija s Beogradom i telefonijada s Miloševićem dogovorili povlačenje i predaju grada, ali o tome će šutjeti povjesničari. Vremenom zaboravu puštati Stari i Mladi Jastreb i ostali stvarni igrači s prve linije maskirnih uniforma.
Jednom godišnje vječna tuđa uplitanja
Gleda ga se iz nekoliko perspektiva. Onih kravataša s kraticama HDZ-a, SDP-a i ostalih kratica koji mašu domoljubljem podno vodotornja, zarađuju onaniranjem nad lešinom i skupljaju političke bodove, vičući pamflete o ponosu zbog žrtvi palih nad oltarom domovine. Onih koji prijete smrću dirne li im se u svetinju od strane Dežulovića i bilo koga tko ne slovka samo U kao jedini samoglasnik, iako im majke nije jasno što zapravo brane i od koga.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Onih koji su otišli iz tog grada ne bi li preživjeli, bez moranja odgovarati na ključno “disibijo devesprve”. I onih koji su ostali glumiti suživot. Pa moraju jednom godišnje oko simboličnog datuma preživjeti vječna tuđa uplitanja i perspektive onih koji s pristojne udaljenosti postanu središtem pozornosti dokazivanjem domoljublja, s dva uzdignuta prsta i vijorastom šahovnicom kao dokazima i pečatima sjećanja i pravohrvatstva.
Ne sjećam se da je itko ikad govorio o Vukovaru kroz sjećanje na isti kao izvor kulturne i pop kulturne inspiracije, model čiji tragovi služe kao inspiracija ljudima koji mimo plošnih pamfleta slave jednu tugu na daleko dostojanstveniji način od klasičnih prigodnih jeftilena. Evo, što je trideset i nekoliko godina nakon Vukovar ostavio za sobom kroz film, note, riječ i djela ljudi iz nekoliko sfera umjetnosti.
Vukovar je filmskim jezikom padao daleko više puta
Što se igranog filma tiče, ne stoji mu dobro, potrudilo se patetizirati više nego dnevna količina umjetnih, saharinskih i patvorenih zaslađivača može podnijeti.
Godine 1994. već su snimili “Vukovar se vraća kući”. Agitprop film Branka Schmidta, čovjeka s potpisom nekih od najboljih filmova povijesti hrvatskog filma – “Sokol ga nije volio”, “Metastaze”, “Ljudožder vegetarijanac”, koji je skrenuo u onu drugu krajnost nakon koje se pitate kako je moguće da isti čovjek potpiše onakva majstorstva i ovakvo _____ (tražiš riječi da ostane u domeni pristojnog) iz perspektive prognanika koji čekaju povratak u svoj grad.
Jednako kao što se pitate za Vrdoljaka koji uspije u mladim danima razvaliti s “U gori raste zelen bor”, u zrelima “Glembajeve”, a pod stare dane zakopati se s tragikomedijom “General” koja je htjela biti poetskim ratnim epom, a ispala trash par exellance. Fadil Hadžić će 2008. osvježavati vukovarski filmski trash 2008. s pokušajem filma “Zapamtite Vukovar”. I jedna rečenica spomena je previše s obzirom na ono što se vidjelo u stotinjak minuta filma.
Na te se bravuroze nije oglušio ni jedan od najviše međunarodno afirmiranih hrvatskih filmskih genijalaca Jakov Sedlar u čijem je remek djelu “Milost mora” podnaslovljenom “Priča iz Vukovara” glavnu rolu kao i u “Gospi” nosio redateljev friend intimus Martin Sheen nad čijim se “Apokalipsama danas” i sličnim remek djelima iz ranijeg perioda karijere poslije ovakvog dilentantizma nadvio veliki oblak upitnika.
Sa srpske strane isto se nije šutjelo te će iste godine kad i Schmidt Boro Drašković snimiti “Vukovar Poste Restante” iliti “Vukovar: Jedna priča”, ratna propaganda srpske točke gledišta. Kakav takav filmski dignitet ostavit će izvanjski ljudi. Francuski redatelj i scenarist Elie Choraqoui je snimio “Harrisonovo cvijeće” 2000. godine. Ta obiteljsko-ratna drama s Andie MacDowell i Adrianom Brodyjem neće ostati kao epitaf filmskim remek djelima, ali gledati Andie MacDowell u naslovnoj roli kako jede kokice i razmišlja o vremenu je zahvalan gledateljski zadatak, a kamoli zamota li se njezina drama sa stradanjem muža ratnog reportera u Vukovaru.
Kontraefekt filmskim djelima inspiriranim Vukovarom je kad pokušate iz dobrih pobuda reagirati na stravičnu stvarnost i onda se realizacija pretvara u nešto što je bolje bilo ostavili nesnimljenim. Vukovar je filmskim jezikom padao daleko više puta nego je bilo potrebno. Da se dalo Kristijanu Miliću, najboljem redatelju ratnih drama ovih prostora, snimiti neku od njegovih verzija puškaranja koja bi kombinirala amalgam “Broja 55”, “Nestalih”, “Živih i mrtvih”, vjerojatno bismo imali o punočemu sretnijem i kvalitetnijem pričati u kontekstu Vukovara kao filmske inspiracije.
Ili Brešanu da umota uz Matu Matišića neku gorko slatkastu braniteljsku komediju koja bi mogla isprati zgarišta i dati neki optimizam, a ne samo pognute glave i vječna klečanja nad rovovima i ognjištima, moguće bi imali štogod kvalitetnog za prijaviti. S dokumentarne strane, HTV naravno nije štedio prisnažiti hrpetinu više ili manje kvalitetnih dokumentarnih memorabilija inspiriranih danom pada Vukovara. O njihovim estetskim i kvalitativnim dometima neka je na konto autora samih i one utješne da se namjera računala. Ali ne zaboraviti ljude poput Siniše Glavaševića i sličnih simbola humanizma u neumnim vremenima uvijek je bilo pitanje imperativa, štogod vi mislili o tome.
Kako je prošao Vukovar s glazbene strane?
S glazbene strane Čavoglave su kudikamo daleko bolje prošle od Vukovara. Osim Hrvoja Hegedušića, koji je u pitomom šlagerškom old school maniru opjevao grad, te Vladimira Kočiša Zeca koji je s “Gospodine generale” uspio ne omaljati ideju tributea, nad njim su se gomilom jedva pismenih i patetičnih klepanja rima istovarili od navijačkih Zaprešić Boysa, Zlatnih Dukata, nekad opasno zabavnog repera Shortyja (sve dok nije snimio duet sa Žakom onda je prostitucija rep karijere fasovala za sve sjajno što je dotad izbrbljao), izvjesnog Ante Matića. Tko god je trebao dokazati domoljublje dovoljno je bilo staviti “Vukovar” u naslov pjesme te snimiti post pored Dunava, vodotornja i razviti šahovnicu. Uuuu jeee, dva prsta u zrak.
Na literarnom terenu Vukovar je prošao najplodnije s obzirom na najmanje produkcijske troškove, a čini se i kvalitativno najoptimalnije. Gotovo stotine djela različitih stilova i žanrova je objavljeno s namjerom davanja počasti gradu. Prebirete li među doista brojim naslovima od kojih su neki svrhu opravdali samo autorima i bili tiskani za dodatno dizanje palaca nad tugu do onih čija će literarna vrijednost ne biti jedino kao dokumentom jednog vremena već će se moći pronaći daleko više ljudskog i vječnijeg od samih paljenja svijeća.
Od klasika proze tipa Pavla Pavličića koji je nekoliko djela posvećivao i motivirao Vukovarom (“Šapudl i što je bilo poslije”, “Diksilend”, “Kruh i mast”, “Nevidljivo pismo”…), prognane Vukovarke Ivane Bodrožić čiji je “Hotel Zagorje” najbolje stao što se tiče recepcije kvalitativnog i autentičnog, svjedočenja Siniše Glavaševića (“Priče iz Vukovara”) ili Starog Jastreba Mileta Dedakovića (“Bitka za Vukovar”) kroz memoare i zapise s prvih linija fronte.
Vukovar prepoznaješ putem likova koje srećeš
Bio sam u Vukovaru nekoliko puta tijekom godina. U školama. Knjižnicama. Predavanjima Pop kulture kao izbornog predmeta. Na filmskom festivalu s debitantskim filmom “Zbog tebe”. Pobrao nagradu za glumačka ostvarenja. Sve divnim povodima. Upoznao ljude za povećalom tražit’. Miran je i pitom gradić. Prepoznaješ ga putem likova koje srećeš. I njihovih gardova. I djece koja se smiju. Ne bude ništa drugačije ni čudno na prvi pogled. Ništa ne boli do načina kako spuštaju glavu kad ih pitaš kako je, kako danas žive, jel’ ta mirnoća privid i je li rat potisnut’ jer jasno da zaborava ne može biti.
Onda oživi jedan drugačiji Vukovar. Onaj kojeg nikada nije trebalo postojati. Srušen. Prigušen. Simbol. Osvijetljen crvenim lampašima da zagriju malo ono zgarište od sjećanja na pobijene i srušeno. Sve je tako pitomo dok ne odeš do polja i masovne grobnice. Ima neka jeza tog mjesta, a nije autosugestija. Iz stomaka. Kad pokušaš dokučiti što ljude pogoni iz bolnice izvući žene, djecu, ranjene, civile odvesti ih par kilometara u polja i sasuti metke u potiljak i leđa nema rok trajanja.
Dunav je smeđe boje pored Vukovara
I onda crvene lampice i mimohodi sjećanja ljudi i djece nisu lijepi. Čujem koji govore kako lijepo. Koma je. Ništa lijepo u sjećanju na mrtve koji nisu trebali biti mrtvi i na ratne slike koje podsjećaju na to koliko su bezumni kad ih masovna psihoza može pretvarati u ubojice. Geste su samo geste. Ako se razumijemo. I kužim da je socijalni eksperiment humanista koji nikad nisu doživjeli masakre u obiteljima samo teorijski pokušaj političke korektnosti i da je život ide dalje samo floskula i da su suživoti prilično tanka linija između tempiranih bombi i EU komisija i fondova koji financiraju pokušaje preživljavanja i suživljavanja s prošlosti. Zakrpane su kuće i obnovljene fasade. Kako se bol krpa, bojim se, da nije bistro. Dunav je smeđe boje pored Vukovara.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Umjesto prologa, kratka priča koja nikad nije poslana na natječaje:
VUKOVAR (o stvarnim ljudima, gradovima i događajima).
Počelo je 1991. Nije završilo. I to je užas i koma i tuga. Sva ta patnja, smrt i prepucavanja neumnih pasa rata oko tuđeg bola. Ne postoji ništa ponosno u smrti i razaranju. To se događa i eho granata odzvanja u glavama tamo nekim drugim nepoznatim ljudima. Oni su odtrgovali svoje. Nikad na prvim linijama nego odakle se moglo zaradit’ na tuđoj krvi.
Ali trebao bi biti tamo jedan Vlado (18) koji ide u vukovarsku gimnaziju. Njegovi su Hrvati. I jedna Sandra (17). Ide u školu do. Njezini su Srbi. Njih dvoje bi se trebali voljeti. Ne na onu Romeo i Julija foru, malo balkanskije, prisnije, manje shakespearijanski. Tako da odu na obalu Dunava. Onakvog smeđeg i punog bola. I tamo sjednu i ljube se. I ne čuju plač više ni urlike. Čuju rijeku koja im daje da se vole. I da teku zajedno s njom donjim i gornjim tokom kontra svih struja. Jer imaju život pred sobom, a ne živote svojih staraca i djedova.
Iza je ostala bol. Pa se nakon dugo ljubljenja ustanu i prošeću do vodotornja. Tamo je Vlado naslovni podno zidina. I nastave se ljubiti. Bez obzira na svijet oko njih. To je Vukovar koji ima nade. Ljudi. I klinci koji kuže gdje je sutra. I koji će se potrudit’ objasnit’ svima da je trideset i nešto godina nakon vrijeme da završe godine tuđeg bola. Upale svijeće da im zagriju dlanove. Ostanu sjećanja i pamet da se povijest nikad ne ponavlja. Jer ne treba. Nije ljudski. I onda se nastavit’ ljubit’. Jer je jednostavno. Najlakše na svijetu.
Naslovna fotografija: unsplah