Tako da glume u velikim produkcijama, da im glazbe uzimaju na soundtrackove filmskih hitova i komedija godine, da im knjige prevedu na stotine jezika, da im albume u svjetsku distribuciju uzmu bitni diskografi, da im karijere preuzmu visoki menadžmenti ili pjesme uzmu svjetski relevantni glazbenici, pa ih prerade na njihov način.
Furaju svaki svoj film
Ako se i dese, to bivaju iznimke i incidenti koje potvrđuju pravilo. Rezultati strasne zaljubljenosti i nemanja kalkuliranja, ulaganje godinama u sebe i svoj rad i neodustajanje zbog pop kulturnjačke izbe u kojoj se, na žalost, ne svojom krivnjom nalazite. Ne zbog 2020 BC. Ali gle čuda, baš se ove kardinalne godine sve pobrojene situacije dešavaju ljudima koji desetljećima ili godinama na ovom brdovitom Balkanu furaju svaki svoj film i grade si glazbene karijere svatko na svoj način.
Osobito ako se ne šlepate na tuđe covere sasma slučajno hitova Michaela Jacksona ili Eltona Johna nego se samozatajno oslanjate na vlastiti kantautorski rad. Pjevate tiho u akustičnom maniru na savršenom engleskom. You Tube videe vam klikaju par tisuća ili maximalno par desetaka tisuća puta. Volite glazbu i izražavate se poetski briljantno čisto. O tome kako ste svojoj majci cvrčak a svom ocu miš. I zovete se Irena Žilić. Stihijski šarmirate tišinom i šaptom, a taj šapat jednom čuju Ross Godfrey i Skye Edwards, britanski trip hop pioniri. Oni koji su u jeku eksplozije žanra radili komercijalnu polutku Massive Attacku, Portisheadu, Trickyju hitovima „Trigger Hippie“, „Part Of The Process“, „Rome Wasn`t Built In A Day“.
I pozovu vas prvo da im budete predgrupom na njihovim koncertima u Britaniji i ovdje, a slijedom i post festumom toga vam kažu – obradit ćemo vašu pjesmu „The Moon“, na svom novom studijskom albumu. Klik. Prevedite uspjeh na hrvatski pretty please. Success, jel?
Najvrućlje ime svijeta showbizza
Ili recimo kad petnaestak godina ulažete u svoju karijeru na Balkanu, gledajući MTV-ovske koreografije J. Lo, Madonne, Aguilere i žena s one strane globalne plesne pop scene. Pa im pokušate parirati u okviru dostupnih okvira, jezika i mogućnosti. U vrijeme kad dance retro trend bude globalni pop hype godine pa Dua Lipa, Lady Gaga, Kylie objavljuju nove albume, zašto se jedna mlada, ambiciozna, kvalitetna i lijepa Hrvatica, slučajnog imena i profila Lana Jurčević, ne bi preimenovala u La Lana za potrebe pokušaja proboja na inozemno glazbeno tržište. Prije toga uspjela potpisati diskografski glazbeni ugovor sa svjetskim koncertnom Warner Music. I u korona godini i korona svijetu snimila prvo solidan plesni odgovor na Dua Lipa style „So Messed Up“, a potom recentni cover velikog hita Whitney Houston – „How Will I Know“. Kao start up internacionalne karijere i pokušaja proboja globalnih granica kad se jednom svijet vrati u normalnu. Uspjeh? Nema upitnika.
Najvrućlje ime svijeta showbizza post festum novog sumraka demokracije znanog kao američki predsjednički izbori 2020. opet je bio Borat Sagdiyev. Točnije Sacha Baron Cohen.
Genijalni komičar čije ste mockumentary upset forme ruganja rubnim likovima američke današnjice zavoljeli 2006. kada je svjetskim kinima poharao komedijom godine “Borat: Cultural Learnings of America for Make Benefit Glorious Nation of Kazakhstan”. Filmom o road trip avanturi fiktivnog kazahstanskog novinara Borata, čiji je pečat i temelj bio poruga američanskoj pop kulturi, političkom konzervativizmu, svakodnevnim redneck filozofijama u kojima su se kroz periskop ciljanja Amerike vrlo lako prepoznali ljudi od planina Kazahstana preko crosscountry autoputeva Uncle Sama do ravnica Hrvatistana. Djeluj lokalno, misli globalno je upalilo kao rijetko kada u slučaju Borata.
Omiljena tema Cohenovih strelica
Otkad je krajem listopada online pušten nastavak avanture, točnije “Borat Subsequent Moviefilm: Delivery of Prodigious Bribe to American Regime for Make Benefit Once Glorious Nation of Kazakhstan” ne prestaju štucanja tamošnjih republikanskih političara. Prvenstveno Trumpovih intimusa, američkog potpredsjednika Mikea Pensea, eks gradonačelnika New Yorka Rudya Giulianija, ostalih s rollercoastera redneckova uhvaćenih s prstima u pekmezu. Omiljena meta Cohenovih strelica, doduše i najlakša, s obzirom na životne postulate i limite kojima se spomenuti vode u svojim dnevnim nakaradnostima i ravnozemljaštvima.
You Tube klipovi s ove ili one strane kamere pljušte, redaju se reakcije koliko je čega bilo stvarno, koliko namješteno, koliko će odvjetnički timovi sačuvati filmaša od potencijalnih sudskih tužbi, a koliko je zaštićen. Srećine sreće sreća pa dotični nema interes istraživati i snimati u zemljama trećeg svijeta poput Hrvatistana jer modele onoga što bi potencijalno zatekao putujući od Varaždina do Vukovara i Umaga do Dubrovnik kris kros taktikom otvarala bi vjerojatno nove dimenzije nevjerice i stavljanja apsurda na isti pijedestal kojim smo u srednjoj školi s guštem čitali sumanutost Ionescovih ‘Stolica’ i ‘Ćelave pjevačice’.
U novom dijelu povratka na mjesto zločina Borat udara po comfort zonama. Sure shotovi su ispaljeni po ameroseljačizmu, feminizmu, rasizmu. I inače, kao i svaki iole inteligentni komedijant, igrajući na kartu pomanjkanja respekta prema jako modernim terminologijama političke korektnosti koju osobito licemjerni dvajsprvostoljetni Hollywood posljednjih godina silno voli naglašavati, ne pristaje na stavljanje pojasa nevinosti. Namjerno baca ključiće tog lokota u najdublja mutna jezera odakle ih ni Jason Vorheesova majka ne izroni. Toliki je horor to novonametnuto bodrenje uspupalih pokušaja dizanja brane i tabua na humor, markiranja svetih krava s kojima se nije zajebavati. U prijevodu South Park, Monty Pythoni, Jacksass i ine varijante pikantnog humora nikad se nisu desile.
Lica i naličja posttrumpovske Amerika
Sa svojom kćeri, Borat se vraća na mjesto zločina ne bi li je kao i seljanku Melaniju poklonio u zlatni kavez tamnošnjim bogatim seljačinama. Na tom putu otkriva i razotkriva lice i naličje posttrumpovske Amerike kao svega osim ‘land of the free, home of the brave’ kako si vole tepati. Još od njihove verzije „stoljeća sedmog“, u smislu najbučnije verzije američanske himne „Star Spangled Banner“ čiju ćete distorziju najzornije zapamtiti u Hendrixovoj rafalno onomatopejskoj izvedbi s Woodstocka šezdesdevete, Amerika je sve suprotno od onoga što proklamira. Amerika je neonska reklama koja blješti u Las Vegasu pred fontanom hotelskog casina. Ista ona ispred koje beskućnik ratni veteran John Doe, na komadu kartona ručno napisano izblijedjelim markerom, moli za dolar dva. A kad mu ih ne date, jebe vam mater bešćutno. Amerika je zemlja u kojoj se za ljudska prava i privatnost bori Mark Zuckerberg preko vašeg limitiranog accounta na Facebooku. You got the point.
Ali nije osamljena. To je doduše i Indija. I Brazil. I Argentina. I Hrvatistan u neku ruku. „Princip je isti sve su ostalo nijanse“ jedan bi svepopularni Lala fino zakopao u „Pesmi o jednom petlu“.
Otprilike slično načinu kako se ljevičarski dokumentarist Michael Moore unatrag dvedesetak godina obračunavao s Bushevim korijenima, na istu foru Cohen kroz figuru Borata ukazuje na anomalije društva oko sebe. Povremeno urnebesan, povremeno upitno autentičan, povremeno već viđen, ali konstantno smiješan na prvu. Na drugu postaje tužno.
Karikirane pseudodokumentarne forme
Čim si dadnete moment promišljanja čemu se zapravo smijemo, ispadne da ptica rugalica svim tim aberacijama na vladajućim pozicijama američkog, a paralelno i našeg društva – zapravo krešti od nemoći i da joj samo smijeh preostaje, jer ništa drugo osim smijanja sebi samima ne preostaje. Za omekšavanje tog tugaljivog dojma poslužit će glazba, soundtrack filma kao izvor zvonke radosti, jelte J.
Štošta je u Boratovima karikiranim pseudodokumentarnim formama rubno. Prebacivano iz jednog formata u drugi, vremenski upitno i još upitnije autentično. Rumunjska romska sela poput Gloda, u prvom dijelu su tumačila kazahstansku provinciju, a Bregovićeva romska glazbena romaneska će uz Kočani orkestar i Fanfare Ciocarlia ozvučiti autohtoni kazahstanski soundtrack. I suzvučje njihove provincije, sela kao da su odlomljena iz Like, Gorskog kotara, splitskog i zadarskog zaleđa, no pun intended full fun intended.
No, zagrebete li ispod površine, otvara se cijeli dijapazon savršenih logičkih podudarnosti zbog kojih Bregović nije slučajno uz Kočani orkestar i Fanfare Ciocarlia savršen Boratov soundtrack. Kako u prvom dijelu tako i nastavku.
Zvuci Breginih kopanja po romskoj ostavštini ovih terena već su čuti u Kusturičinim filmovima iz vremena kad su surađivali i zvali se druzima (čitaj postratna zgarišta: Underground, cca 1995.), a da je bilo vremenske podudarnosti mogli su jednako točno ilustrirati balkansku kaldrmu iz Šijanova remek djela „Ko to tamo peva“. I Mesečina. I Kalašnjikov. I Ederlezi. Kojima je omađijao Barona Cohena usmjerivši ga na korištenje baš te autentično prilagođene balkanske ciganije kao savršenog soundtracka ruralno nomadskog prizvuka, ilustracije zaostalog kazahstanskog a ka bosansko srpsko hrvackog primitivluka gdje krezubi i prostodušni ljudi jedva s osnovnom školom revu uz ritmove armonika dugmetara derući se ne „U Zagori na izvoru rijeke Čikoleeeeee…“ nego „Boom booom booom booom Dalakovac, Markovac, Mala Krsna, Lajkovac, čaje, šuje, ajde, hopa…“. Razumijemo se.
Brega – glazbeni Borat
Svaka sličnost sa stvarnim ljudima, glazbama i događajima je vrlo namjerna. Brega je uslovno rečeno bez ikakvih pejorativnih prizvuka glazbeni Borat. A Borat ne krije simpatije prema rubnim i marginalnim autohtonim fundamentima etna jednog takvog područja. Ne, on ih diže na pijedestal brišući tako granicu između ruganja plagijatima od ljudi i prilagodbama romske glazbe predstavljene kao autohtone autorske kazahstanske. Nasreću, u svojim je estetskim odlukama koje su neki tumačili ismijavanjima, u ovom nastavku isključio mogućnost repriziranja. Nije bilo mjesta za seksualitetnu keytaristicu Belindu Bedeković. Ovdje slijedi kašalj iz pristojnosti. Zahlikne se čovjeku kad duboko udahne. Velebnu umjetnicu određenih estetskih karakteristika o kojima je svakako povremeno bilo vrlo sklisko raspravljati svakom tko se drznuo u blizini rečenice nasloniti na kontekst trasha. To, jakako, nije imalo nikakve veze s trashom kao šljokičastim vizualno glazbenim kič prosedeom. Ni nastavljačem kavanski upgradeanog turbo folk i trenutno vladajućeg trap folk trenda. Isto kao što međunarodni uspjeh cellističkog dvojca, u međuvremenu, šmrc, rastavljenih Dva Čelosa nije bio vezan uz intervencije Eltona Johna, aranžman Michaela Jacksona i surfanje na žili kukavici prepoznatoj od strane Apocalyptice i Vanesse Mae godinama prije njih. Zamislite kudikamo bi novi Borat bio smješniji da mu u sceni aristokratske uštogljene zabave još u kutu onako frenetično glavicama ufurano drhte Lukica i Šćepan, moment prije nego će njegova filmska kćerka u zanosu plesa podići suknju punu crvenih fleka na gaćama zbog PMS perioda pred zaprepaštenim i šokiranim pogledima dvorske američke aristokracije. Snebivanje na kvadrat.
Ali nakon snebivanja dolazimo do plot twista. Kako na kraju Borata u jednoj od duhovitijih scena saznajemo tko je zapravo i kako prenio korona virus svijetom, tako se u slučaju Brege kojeg se kao i kod Radeta Šerbedžije ili Nikole Tesle na konto brojanja krvnih zrnaca u povremenim političkim razdobljima Lijepe Naše Ali Uglavnom I Pretežito Njihove, bilo popularno odricati, saznajemo da je on Naš i da je Njegov uspjeh zapravo uspjeh sviju Nas.
Sistem svojatanja tuđih individualnih ili timskih uspjeha
Bregin svjetski glazbeni uspjeh s nečim po čemu do jučer volimo pljuvati i omalovažavati od jesenas opet postaje predmetom potencijalnog globalnog hvalisanja. Svecki. Seljački. A naše. Naše eeeej. Kao i u svemu drugome, od sporta do poduzetničkih šlepanja na Rimce, Nanobite i ine manje tehnoizirane segmente rvacke pop kulture, čim je uspješno, onda je Naše.
Sistem svojatanja tuđih individualnih ili timskih uspjeha nije privilegij samo ovih prostora već dobro poznat psihološki mehanizam kojim se luzeri taktikom poistovjećivanja s uspješnima – čine manje gubitnima, pa se tako perolako grupiraju u novo krdo koje će prozvati – Mi. Na čelu kojeg će biti onaj kojeg se slavi ili koju se slavi. Tako će Brega postati naše gore list, vječni mladić i pretendent otimanju Zdravku Ćoliću i Vladi Kalemberu titule balkanskog Doriana Graya, jer ti likovi ne mogu ostarjeti ma koliko im desetljeća plesala i rastezala bore po facama. „Staro vino“ teorije da se na njihove godine skuplja samo šarm na George Clooney ili Sean Connery osnovama, apsolutno su pečatirane.
Jer je Borat hit, a hit je prstom prokazao da nešto odavde valja. Makar to bila plagirana i prearanžirana cigansko čobanska muzika kojoj smo prije nekih vremena našli mjeru mater mu bosansku. Sutra, kad hit mine opet ćemo postavit tanjur za hračkanje i udrit po plagijatoru, čoban rockeru, Severininom ađutantu, Huljićevom preteči i sličnim etiketama kojima Naš Brega podliježe, čim kolektivna memorija uspjeha i našizma posustane pod naletom novih uspjeha nekih drugih Naših. Ali dotad neka je uživanja u trenutku kako smo postali malim ali zamjetnim dijelom trenutno najvrućljeg svjetskog, seljačkog, a našeg. Bum bum bumm e laaa. Ka La Šnji Kov.