Prije nekog vremena se u nedostatku kvalitetnijih ljetnih stimulansa u hrvatsko-srpskim medijima provuklo linkanje članka Večernjaka u povodu reizdanja albuma “Muzičari koji piju” Riblje Čorbe, i to kao naprodavanijeg djela u Hrvatskoj. Jedinog albuma koji je Čorba ikad snimila za Jugoton, tada nemrski hrvatski label. Htjelo se provući i reći kako je Bora bolji pjesnik od Đoleta. I kao teza se uzelo braniti jedan od prosječnih albuma tada još uvijek rockerski relevantne i referentne, moćne Čorbe. Statistika je kraljevski argument, a brojke su dosadnjakovićima uvijek potvrda nečije popularnosti, čitaj često i neukusa.
Biološki živi, a kreativno mrtvi već tridesetak godina
Borina beatnička ulična poetika još je pulsirala i grickala povremeno tamo gdje ga CK SKJ nije držao za državnog neprijatelja broj jedan čiju je etiketu baštinio od vremena stihova “Na Zapadu ništa novo” s odličnog “Mrtva priroda”. Uz pop rock hitiće poput “Kazablanke”, zabavne naslovne stvari i slične tempotonike o Žiki Živcu, Bajaginog remek djela “Kad hodaš”, skrivene dragulje “Mangupi vam kvare dete” i “Minut ćutanja” te jednu od ponajboljih stvari za the best of kolekcije “Ravnodušan prema plaču”.
Klikbejtani i namjerni tekst tipa Bora Đorđević je bolji pjesnik od Balaševića posložen je ad hominem. U nedostatku ikakve kvalitetne kategorizacije i postavljanja kriterija prema kojima se odličnometrom ocjenjuje tko je doista, odista i zaista bolji pjesnik i stihoklepac, rimospravljač odlučilo se kako je čovjek kojem se može mahati s distance bez obzira na to koliko se o mrtvima ne mora nužno sve nabolje govoriti, a ni koliko biološki živi jesu kreativno mrtvi već tridesetak godina.
Za kategorizaciju nečijeg dobrog i boljeg i kvalitetnu polemiku što valja ili ne treba se oboružati mnogi kvalitetnijim argumentima od privatnih simpatija ili antipatija prema liku i djelu dotičnih. Dakle, hajde da se prvo konkretizira i odredi neodredivo mimo statističkih pizdarija – koja je kategorizacija kvalitete jednog i drugog? Po čemu se procjenjuje bolji gori? Broju prodanih ploča? Broju singlova? Prisutnosti po medijima? Statističkoj sredini afirmativnih kritika tadašnjih desetak prvih recenzentskih pera ex Yu?
Uz reizdanje albuma Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju: Od Bore Čorbe do SAO Riblje čorbe
Broju rasprodanih turneja? Inozemnim gostima? Emo diskursima? Procjenama lingvista i književnih kritičara čije su rime bile više byronovske a čije beatničke? Kužimo se? Kriteriji bolji gori NE postoje. Postoje osobni dojmovi i pokušaji plasiranja stavova na konto full nejasne kategorizacije. Lov u mutnom. Ježe i “Pogledaj dom svoj anđele” i “Ne lomite mi bagrenje” – obje remek djela lirike unutar forme pop rock pjesama. S obje strane do sredine plodnih osamdesetih bilo je tu krunskih dokaza i albumsko singličnih remek djela zbog kojih će zauvijek biti gravirani prvacima lirike pop rock formi Balkana.
Ali nije dovoljno poštovati im leksik, odmah se online plebs utaborio na”je – nije”.
Koja deplasirana i promašena spika govoriti o tim pop rock pjesničkim klasicima Balkana u kategorijama bolji i gori. Ne postoji bolji. Postoji tvoj i moj.
Nema tu bolji ili lošiji
Postoji samo onaj koji je količinski napisao brojčano više predivnih pjesama i onaj koji je manje pisao govana. I koji je na terenu ljudskog manje brljao po blatu. Tu Đole puno bolje stoji. Bora Đorđević je svoj pjesnički zenit dosegao do šestog studijskog albuma “Istine” i zaključnog remek djela “Pogledaj dom svoj anđele” iz 1985. koji je spašavao još jednu kolekciju WC rima i lagano poniranje u osrednjost. Dotle je Đole i poslije poratnih godina znao bljesnuti s pjesmama dostojnim “Bezdana” i albuma po kojima je krojio razlike od vječnog do veličanstvenog.
Nebitno kako ih mjerite privatno, ali Bora se politički huškački ratno kompromitirao uzduž i poprijeko šajkačkih pizdarija s onu stranu rata, dotle je Đole stajao na crti mira. I na kraju krajeva tj početku početaka kad su bili skupa u Ranom mrazu – sve je one klasike i „Klince“ i “Prvu ljubav” potpisao Đole. Ali odvajate li lik od djela kad biste im tražili preslike na svjetskoj glazbenoj sceni ,u jednom biste lako našli Paula Simona, a u drugom Ozzyja Osbournea. Nema tu bolji ili lošiji. Ima samo više ili manje čovjek. Divit im se zbog stiha nije teško, no zbog čovječnosti Bora će uvijek bit hodač crnim rupama jer mu je alkohol požderao ganglije u tragovima.
Bora bi ubio da je znao svoju uličnu poetiku i nihilizam bar malo približiti nježnosti i skicama Đoletovih likova. Kakvi su bili po slici tako i prilici. Huškač i onaj koji širi ruke. Počivao s mirom ili živa olupina lešina.
Štogod se poslije prerane smrti dogodi nije više važno i prekasno je. Ali kako je Borina glazba bila nemirna, toliko su Đoletove riječi bile onaj sigurni soundtrack djetinjstva. Pečat vremena i prisutnost neke zaštite od bezumnih. Od razorne ljepote “Nekih novih klinaca” i “Prve ljubavi” s “Ranim mrazom” do zadnje posthumne “Rođendanske”. Borina, pak, ljepota i poetika mrskog je ostala dokumentacijom nekih drugih vremena. Posljednjih mjeseci preslušavam im kompletnu diskografiju.
Snaga lijepog
Bora je namirisavši rat kreativno zastao i pustio alkoholu da preuzme vlast nad kreativnim.
Dotle je Đoletovu potrebu za trajanjem pjesničke muze dokidala tuga od neljudskog u svima s ovih prostora koji su ikad pristali na puške kao oružje. Njegovo oružje je bila količina prekrasnih stihova, baratanja riječima i prenašanja one neke najljudskije emocije pune čežnje, nježnosti, humanog, ljubavi. Čini se da jako malo ljudi razumijevalo koliko je Đole bio jak, prejak lik.
Osim najpoznatijih pjesama i najvećih hitova, on je tako fantastično baratao stihom da je pjesme pretvarao u ljude. I ono kad drveni konjići tužno stoje i dodat svetu malo boje. To čudo moje. Svatko tko ima jedno takvo čudo u životu, zna koliko je moćan svaki ton i svaki stih. Kakva je to snaga lijepog. Tisuću puta preslušano, a ježi i raspadne svaki put. Predivan. Neponovljiv. Trajan.
Nema tu bolji i gori. Nikad im nije bilo mjesta. Samo je nečiji cirus otišao s mirom, a nečiji tužno traje.