Kad je prošlog tjedna britanski Home Office odbio YE-u (bivšem rap producentu Kanyeju Westu) ulazak u Ujedinjeno Kraljevstvo jer njegova prisutnost ‘ne bi bila u interesu javnog
dobra’, nije se radilo o nekoj tajnovitoj birokratskoj kapričici, koliko o izravnoj posljedici
najave headlininga Wireless festivala u Londonu ovog ljeta, alias grande prvog velikog povratka na britanske pozornice nakon 11 godina.
Festival je, logično i posljedično, otkazan u cijelosti. Sponzori su već pobjegli (Pepsi, Diageo, PayPal…), političari i židovska zajednica digli glas, a YE je, kao i uvijek, odgovorio kombinacijom izjave o ‘jedinstvu, miru i ljubavi’ te ponudom da se sastane s predstavnicima britanske židovske zajednice.
View this post on Instagram
U pozadini svega je njegov novi album Bully, potreba za live nastupima i višegodišnje antisemitske i prohitlerovske izjave, pjesmuljci tipa ‘Heil Hitler’, majice sa svastikama i puna stranica isprike u Wall Street Journalu u kojoj je sve svalio na bipolarni poremećaj i dijagnozu.
Genijalnost ne briše mržnju, samo je čini glasnijom. A glasnija mržnja uvijek košta i umjetnika i publiku i festival.
Granica između umjetnika i djela? Gdje je?
Ima li je? Koje je? Smije li je biti? I možemo li uživati u genijalnim beatovima YE-a dok ignoriramo lyricse čovjeka koji je javno hvalio.
Kratki odgovor sveo bi se na ‘teoretski da’, ali praktično – sve rjeđe. Pop umjetnost ili tek kreativnost je oduvijek bila polje u kojem se lik i djelo pokušavaju razdvojiti. Picasso je, kažu, bio nasilnik prema ženama, Ezra Pound fašist, Wagner antisemit, pa ipak njihova djela stoje u muzejima, knjižnicama i opernim kućama. No, razlika je u kontekstu. Ti su ljudi živjeli u vremenima kad su njihovi privatni stavovi bili upravo to, privatni. Danas, u eri društvenih mreža, svaka izjava postaje dio javne persone. YE nije samo ‘umjetnik koji ima kontroverzne stavove’, već tip čiji su stavovi postali integralni dio njegove javne slike. Kad nosiš majicu ‘White Lives Matter’, objavljuješ ‘Heil Hitler’ i prodaješ svastike na vlastitom webshopu, više se ne radi o ‘privatnom mišljenju’ nego brendiranju. A brendiranje zahtijeva platformu. ‘Pjesniku’ Milku Valentu se štuca. I Marku Perkoviću. Trombonpsonu. Hitlera i širio antisemitske trope?
View this post on Instagram
Otkazivanje Wireless festivala uslijed odbijanja davanja dozvole ulaska u UK glavnoj zvijezdi nije klasična ‘cancel culture’ kako je često žele prikazati kroz histeričnu rulju na Twitteru. Državna intervencija britanske vlade nije zabranila slušanje Bullyja kod kuće niti streamanje. Samo je rekla nećemo ti dati pozornicu u našoj zemlji liku čije riječi aktivno potiču mržnju prema nemaloj skupini ljudi. Bitna razlika između cenzure i posljedice. Cenzura bi bila da mu je zabranjen album. Ovo je odbijanje da se YE-u da megafon na državnom teritoriju jer riječi imaju težinu, a platforma je moć, a njegovi se proseri imaju pravo ne svidjeti određenom državnom aparatu nesnzibilnom za protrupmističke bipolarce.
Koga je uopće briga za privatne stavove umjetnika?
Odgovor je: 21. st. jem sve više nas. Ne zato jer smo postali pretjerano osjetljivi nego je granica između privatnog i javnog nestala, pa ćemo se tješiti kako smo senzibilni i odgovorni prema široj zajednici. Kad YE kaže da voli Židove u bržebolje ‘spasi što se može’ sročenoj isprici, ali godinama prije toga širi trope o njihovoj ‘kontroli’ nad industrijom, publika ima pravo pitati zašto bih ja kao potrošač financirao čovjeka koji aktivno šteti mojoj zajednici ili zajednici mojih prijatelja? Festivali, sponzori i vlade to shvaćaju.
Novac teče tamo gdje nema reputacijskog rizika. Naravno, postoji i druga strana. Bipolarni poremećaj jest stvaran ako i kad neplagirana medicinska dokumentacija tome svjedoči i dokazuje. YE je to više puta naglasio a i Bipolar UK je reagirao na njegovu ispriku obzirom kako nije izmišljotina da mentalna bolest može dovesti do gubitka kontakta s realnošću. Ali dijagnoza nije blanket izgovor za sve. Milijuni ljudi s bipolarnim poremećajem ne prodaju svastike jer rade odlične rap beatove i fino se snalaze sa sampliranjem, a dio vremena su uspjeli biti u krevetu Kim Kardashian. Odgovornost za riječi ostaje osobito kad te riječi dolaze od jednog od najutjecajnijih repera svih vremena, medijskog darlinga clickbait medija, posljedice nisu samo njegovo ‘mišljenje’ koliko oblikovanje pop i kontrakulture.
View this post on Instagram
Na kraju krajeva, ako se držimo samo čisto humane logike, odvajanje lika od djela moguće je samo kad djelo nije zagađeno likom i kad umjetnik koristi svoju slavu ne bi li stavove
promovirao kroz mržnju. Tada publika i institucije imaju pravo reći ne bih hvala, ne na našoj pozornici. To onda nije cenzura umjetnosti koliko posljedica i jednostavna računica po kojoj sloboda govora ne uključuje i pravo na tuđu publiku, sponzore i državnu dozvolu ulaska.
YE može objaviti Bully i nastupati gdje ga žele. Ali, ako njegove riječi čine da se ljudi osjećaju ugroženima, onda je sasvim logično da neke platforme kažu ‘ne ovdje’. Kao što je on imao slobodu vikati, oni imaju slobodu reći ovdje se ne viče i nas se ne tičeš. I opet fast
forward na naše YE-ove s izostankom talenta za produciranje glazbe. U tom ‘ne ovdje’ danas je skrivena najzdravija granica koju pop kultura 21. st povlači u razlikovanju ‘zabrane’ od ‘ne dozvole’. Akcija reakcija uzrok posljedica sistem. Netko shvati, netko plati.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube