Živimo u duboko fejkanom svijetu, gdje se autentičnost često prodaje kao papirnate maramice – posvuda. Čast iznimkama. No mnogi se kunu kako su iskreni, autentični, svoji (što god to nekome značilo), samo kako ih ne bi etiketirali kao lažne, kopije i sličnim terminima. Svjesno ili nesvjesno. Doba krajnosti nameće dvije strane, dva tima – crne i bijele igrače na šahovskoj ploči.
Ako smo skloni svrstavanju na jednu stranu, nerijetko sami sebi lijepimo etiketu. I na druge naravno, tek njih ne štedimo s etiketama i opisima. Vjerojatno zato što prije želimo drugima objasniti odgovor na pitanje – tko sam sebi, a zapravo publici. Pritom neki upravo tim odgovorom započinju svoj javni nastup, ili to barem stoji kao ključni element opisa profila. Posebno ako to primijenimo na primjer – AI kreirane ”osobe”. Fejk žive osobe, rekli bismo narodski.
Um i emocilnalna povezanost
„Ja sam Lila Savić, prva srpska AI influencerica”, kaže tako na početku svog ulaska u javni nastup na društvenim mrežama. Barem u prvom videu, a kasnije to stoji kao njezin simbol autentičnosti u opisu.
View this post on Instagram
No, za razliku od većine virtualnih influencera, Lila se trudi prikazati više nego samo digitalno isklesano lice i tijelo. Ona tako nije samo potencijalni objekt muške požuda, povećanih usana i savršenog tijela – ljepote općenito. Njezina kreirana pojava je lik urbane djevojke koja stavlja naglasak na intelekt, kao služi kao pomoć drugima u razumijevanju svijeta oko nas ili naprosto daje iznosi stavove o raznim temama, poput na primjer – je li Voyage bolji pjevač ili influencer. Njezin sadržaj se ne vrti oko izgleda ili senzualnosti, već na neki generirani način – oko uma i emocionalne povezanosti. Sve je to djelomično vidljivo, ne-ljudski, no ”ona“ redovito objavljuje. I mnogima je pritom vjerojatno autentična.
Sličan trend vidimo i kod Laure Ris, prve hrvatske AI influencerice, čiji je Instagram profil @laurica_ai brzo stekao (relativnu) popularnost. Zasad ima 57.800 pratitelja na Instagramu, na primjer. Prati i 74 sebi sličnih kreacija.
View this post on Instagram
Lila Savić ne prati nikoga. Laura vjerojatno predstavlja nečiju viziju prosječne mlade djevojke iz Hrvatske, odnosno željene vizije u nečijim očima. Neki uopćeni željeni stereotip na koji bi se mnogi mogli “nakačiti”. Laura pokazuje da je to seksipilna super zgodna djevojka koja dijeli modne kombinacije, trenutke s putovanja. Za razliku od Lile, koja stavlja naglasak na priče i emocije, Laura se fokusira na vizualni dojam, profil joj je dakle ispunjen fotografijama s različitih lokacija – od „ljetovanja“ na plaži do urbanih avantura. Je li to stvarno željena persona mlade djevojke kod nas, ne znam, nije niti da me zanima što su kreatori mislili dok su je kreirali. Ono što mi je zanimljivo promatrati kako naše doba kreira nove trenove – od fejka do autentičnosti (stereotipne, nažalost).
Gdje je granica?
Činjenica je kako trend korištenja AI tehnologije za stvaranje influencera postaje sve popularniji širom svijeta. Virtualni influenceri poput Lil Miquela, koja je debitirala 2016. godine, a sada na Instagramu ima 2,4 milijuna pratitelja, otvorili su put za nove oblike digitalnog marketinga i interakcije s publikom. Takvi digitalni likovi omogućuju brendovima istraživanje novih načina promocije proizvoda i usluga, često uz niže troškove i veću kontrolu nad sadržajem. Činjenica je i kako umjetna inteligencija napreduje, AI influenceri postaju sofisticiraniji, uvjerljiviji i prisutniji. No, gdje je granica? Ako nas digitalni likovi mogu nasmijati, inspirirati ili čak utješiti – jesu li manje stvarni od onih od krvi i mesa?
View this post on Instagram
U svijetu u kojem je autentičnost postala roba, pitanje je tko je uvjerljiv. Publika ne traži osobnu iskaznicu ”živog” influencera, već sadržaj koji je su skladu s emocijama, vrijednostima i interesima koje su nekome u određenom trenutku primarne. Zar ne? Bitno je da nam netko ”isporuči” samopouzdanje, priliku za identifikaciju, ili naprosto zabavu i adrenalin, odnsono dopamin. Da nije tako, ne bi se trendovi kretali u AI smjeru.
Na kraju, možda uopće nije važno tko (ili što) stoji iza profila. Fejk je nekima autentičan. Možda je pravo pitanje – ako nas nešto pokreće i dotiče, treba li nam uopće razlika između stvarnog i virtualnog? Ili je ta granica važna samo nama koji smo odrasli u analognom svijetu, dok novim generacijama jednostavno više nije važna? Možda su oni već prihvatili kako autentičnost nije u tome tko nešto govori, nego kako to na nas utječe.
Naslovna fotografija: screenshot