Subota, 16 listopada, 2021

Mixer jednog imidža: Kako izgleda Hrvatska iz pera stranca

Je li nekom strancu teško razumjeti ili čak prihvatiti naše rituale? Koliko smo svjesni našeg imidža na temelju priča koje pričamo i/ili živimo? Što je zapravo (ne)normalno i koje su to naše priče koje mi uporno pričamo i živimo, a stranci nam se pritom čude (dok se ne priviknu)?

Jesam li dovoljno domoljubna ako sam uvjerena da propuh ubija? Što je uopće tipično kad netko pomisli na Hrvata/Hrvaticu? Je li nekom strancu teško razumjeti ili čak prihvatiti naše rituale? Koliko smo svjesni našeg imidža na temelju priča koje pričamo i/ili živimo? Što je zapravo (ne)normalno?

Propuh, papuče & punica

Prije nekoliko dana iskočio mi je tvit Codyja McClaina Browna o sedmogodišnjoj obljetnici njegove knjige koja nevjerojatno zabavnim stilom prenosi sve nijanse susreta stranaca s hrvatskom svakodnevicom. Prvo je svoja zapažanja, čuđenja i tumačenja o hrvatskom duhu i svakodnevici bilježio na blogu Zablogreb, a potom ih je objedinio u knjizi “Propuh, papuče & punica” (2014/2018). Knjiga je u međuvremenu poslala dio lektire za prvi razred srednje škole, kontinuirano je jedna od najčitanijih knjiga u Hrvatskoj, a doživjela je i kazališno uprizorenje u režiji Ivana Lea Leme.

Knjiga je dio lektire za prvi razred srednje škole

Znači, koje su to naše priče koje mi uporno pričamo i živimo, a stranci nam se pritom čude (dok se ne priviknu)? Priče o propuhu, hladnim pločicama i betonu kao ozbiljnoj prijetnji zdravlju? Priče o papučama, ručku, punici, priče o ispijanju kava, druženjima ali i vezama kao čarobnim ključem koji u Hrvatskoj otvara svaka vrata.

Uljuljkani u našu svakodnevicu, nama je to sve “normalno” i logično. I ispijanje kave kao životni ritual bez kojeg naša svakodnevica ne bi imala smisla, papuče koje spašavaju od svake potencijalne prehlade jajnika i inih organa, a propuh da ne spominjem. Pišući otprilike o tim temama (i mnogim drugima) Cody sjajnim i zabavnim izričajem portretira hrvatske priče, koje u konačnici postaju i njegova priča. 

Prvi dan sam samo promatrala te kobne prozore, otvorene na obje strane vagona, ali bilo me je sram zatvarati prozore po vagonu. No, to nije dugo trajalo. Već su pri sljedećoj vožnji prozori bili prvo što sam zatvorila u svom kutku vagona

Što će ljudi reći?

Za početak, propuh. Jedno ljeto, prije korone, odlučila sam provesti tri tjedna u Berlinu. I sve je bilo super dok nisam shvatila da će me svakom vožnjom U-Bahnom pratiti i propuh. Mitska utvara koja u mojoj glavi već na pomisao izaziva ukočenje vrata, leđa, prehladu i ne znam koje sve moguće boleštine.

Prvi dan sam samo promatrala te kobne prozore, otvorene na obje strane vagona, ali bilo me je sram zatvarati prozore po vagonu. No, to nije dugo trajalo. Već su pri sljedećoj vožnji prozori bili prvo što sam zatvorila u svom kutku vagona – vrag (strah od propuha) je odnio svaki sram od “što će ljudi reći” stanja uma. To je taj naš prirodni patriotizam – netko nosi kockice po tuđim gradovima, a netko zatvara prozore.

“Bilo je nečega čudnog oko vjetra u Hrvatskoj u što nisam mogao sasvim uprijeti prstom. Ljeti bih otvorio prozor na jednoj strani stana, pa otvorio drugi na suprotnoj strani kako bih ulovio ugodni planinski povjetarac koji puše s Dinarskog gorja, ali onda bi netko smjesta skočio na noge i brže-bolje zatvorio jedan prozor. U najvrućim noćima spavao sam uz pomični ventilator koji je puhao u mene, ali onda bi mi u ranim jutarnjim satima Vida (punica) ušla u sobu i isključila ventilator. I cijelo vrijeme odmahivala glavom, puna zbunjenog gađenja. Pa kako se ispostavlja, Hrvati su u smrtnom strahu od povjetarca. Konkretnije rečeno, od svakog povjetarca unutar četiri kućna zida. Vani je protok zraka donekle bezopasan. U kući je protok smrtonosan.” Ovako otprilike piše Cody (2014/2018) o fenomenu propuha i hrvatskog duha.

Kaže Cody, oni imaju riječ “draft”, ali nemaju cijeli koncept oko propuha. To je nešto ugodno, sviđa ti se svjež zrak. Kada sam došao bio sam apsolutno, zbunjen ljudima koji su prestrašeni zbog propuha. Ne znam je li se u međuvremenu naviknuo na propuh, ali propuh kao vječni potencijalan neprijatelj i dalje tinja u mnogim hrvatskim domovima.

Ispijanje kave satima

Kako jedan Amerikanac (a vjerojatno i bilo koji drugi stranac) gleda na naše besposleno uživanje u ispijanju kava, i to nerijetko usred dana (po mogućnosti radnog)? Jeste li se ikada pitali kako je moguće da se kod nas kava ispija satima ili da je to “event” za koji se sređuje i na koji se ide, pa iako bio i subotom ujutro (zagrebačka “špica” mu je vjerojatno jedan od potpuno neshvatljivih fenomena).

U Americi se primjerice kava i to velika, pije ili dok radite sami u kafiću ili u hodu, pa čak i u trčanju. “Reći da idete raditi dok ste na kavi u Hrvatskoj je kao reći da ćete si staviti malo octa u mlijeko prije nego što ga popijete. To. Se. Ne. Radi. Amerikancima kava dođe isto kao benzin za aute. Pijemo je da se možemo pokrenuti i nastaviti kretanje. Što je šalica veća, to ste važniji.” (Brown, 2014/2018)

I vrapci na grani znaju da se kod nas posao dobiva preko veze, doktorirali smo izbjegavanje, varanje i potencijalno iskorištavanje sustava, koji je sam po sebi katkad tragikomedija

Iz perspektive antropologije i sociologije knjiga predstavlja perspektivu međuodnosa dvaju kultura, čiji se obrisi i sadržaji stvaraju taktikom kontrasta. U svakom slučaju, nasmijat ćete se, ali i zamisliti, čitajući u knjizi o razlikama između hrvatskim i američkih prijateljstva, o ulozi prijatelja i susjeda u životu, o utjecaju “ljudi koji znaju ljude” na vaš život… O punici (ali i svekrvi, dodala bih), čiju ulogu autor duhovito opisuj kao “diler koji umjesto droge uvaljuje gostoprimstvo dok se skroz ne navučeš pa ne možeš više bez toga”. Cody piše i o ručku kao središnjem događanju te  beskonačnim pitanjima što si jeo i jesi li dovoljno jeo, ali i mnogim drugim temama kojima portretiramo naš imidž u očima stranca.

Zemlja s puno potencijala

Ako ikad počnete očajavati zbog hrvatskog života, “Propuh, papuče i punica” knjiga je koja će vas nasmijati, ali i ponovno osvijestiti neka svjetla i sjene  mentaliteta. Istina, i vrapci na grani znaju da se kod nas posao dobiva preko veze, doktorirali smo izbjegavanje, varanje i potencijalno iskorištavanje sustava, koji je sam po sebi katkad tragikomedija.

No,  čak i kad govori o manama života u Hrvatskoj, poput protekcije i sređivanja preko veze, nezaposlenosti, sporog birokratskog sustava, Cody i dalje ističe kako je Hrvatska zemlja koja u sebi nosi puno potencijala, samo se trebaju poklopiti pravi ljudi koji će ih ostvariti. Cody svoju budućnost vidi u Hrvatskoj i zapravo nam najviše zamjera što mi sami tako malo cijenimo svoj stil života.

Pročitajte još...

Svašta ni o čemu: Umoran od izma i svih njegovih izvedenica

Moja poanta je da bismo svi trebali biti isti, neovisno o našoj rasi, spolu, seksualnoj orjentaciji ili vjeri. Utopijski, znam. Ali jedno može svatko napraviti prije nego baci figurativni kamen na nekoga jer je u njegovoj glavi drugačiji. Treba se zapitati: 'Gdje su sve te čarape?'

Zagreb City Style: Hrvatska moda – jučer, danas, sutra

Modne platforme gasile su se jedna za drugom. Nekoliko uspješnih domaćih brandova još uspijeva okupiti sponzore za samostalne revije koje budu pravi mali bombončići od događaja. A fali nam svega. Love, stila, mode, revija, manekenki, šušura, fali celebrityja, fali autentičnosti, glamura makar i lažnog

Pogled kroz ekran: Zašto ne mogu zamisliti dan bez N1 televizije?

N1 televizija zbog cjelodnevnog informiranja i analiziranja zbivanja u Hrvatskoj i svijetu postala je najgledaniji kablovski program u zemlji. Tim više odluka A1 da ne želi taj i takav program u svojoj ponudi čudi, pa i iz čisto poslovnih razloga

Pop Cooltura: Kardashians – koliko si težak na računu, toliko vrijediš!

Klasični susjedski voajerizam malograđana pomnožen jalom i dodanim mrvicama žudnje njihovih rodijaka, otprilike su sve (ne)poznanice jednadžbe uspjeha serije poput reality showa 'Keeping Up With Kardashians'

Povezano

Squid Game – brutalnost krajnjih suprotnosti kao zlatni rudnik profita

Serija brutalno dekonstruira ljudsku priliku u konzumerističkim i konkurentnim okolnostima velikog siromaštva i velikog bogatstva. No, kakve će posljedice ostaviti na idejama mladih ljudi, to ćemo tek vidjeti

Mixer jednog imidža: Pablo Neruda i lagano umiranje 

Kako je sin introvertiranog strojovođe Joséa del Carmen Reyes i učiteljice u osnovnoj školi Rose Neftalí Basoalto postao jedan od najpoznatijih književnika koji je poezijom gađao srca, ali i političke neistomišljenike? 

Mixer jednog imidža: Njemačka i njemačko pregovaranje 

Izbori su dakle prošli, no ja i dalje ne gasim njemačke kanale i portale. Tek sada kreće najzanimljiviji dio igara moći na njemački način. Pritom su se akteri već u pravim satima nakon izbora pokušali prikazati kao relativno argumentirani, uljuđeni, pokeraški promišljeni, s fokusom na ulogu u mogućoj vladajućoj koaliciji

Mixer jednog imidža: Olaf Scholz – novo lice Njemačke u starom kaputu?

U Njemačkoj je Scholz trenutno nešto kao zvijezda aka influencer (nema tko ne priča o njemu), objektivan, miran i pragmatičan političar kojem se smiješi Merkeličina fotelja

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime