“Promislite dobro koga zaokružiti. I ja Vas molim, razmislite dobro. I razgovarajte sa svim prijateljima i sa svim ljudima dobre volje. Recite im da se samo jedanput u četiri godine bira onoga koji upravlja zemljom (prevedeno u današnji kontekst – na lokalnoj razini), samo jedanput u četiri godine. Te nedjelje. Ne u ponedjeljak, ne u subotu. Nego u tu nedjelju. I neka ne ostanu doma. Neka ne ostanu doma pa čak ni onda ako ih boli glava. Jer ako ostanu doma jer ih boli glava, a možda će ih onda boljeti glava sljedeće četiri godine…” glasno je odjeknulo na skupu jedne stranke, prije puno godina.
Taj je političar sada metafora za uspon i pad, no nije niti važno o kome se radi. Ove mu se riječi ne mogu osporiti.
Svaki naš stav aka glas se broji, a nekome možda bude i presudan
U naše se društvo polako uvlači apatija prema politici. Danas, unatoč pandemiji i potresima, možda više nego ikada. S jedne strane je modus ignoriranja politike, jer “ionako ne mogu ništa promijeniti”, s druge – teško da među vama ima itko tko barem na nekoj od kava nije prokomentirao nekoga od lokalnih kandidata i kandidatkinja. I teško da među vama ima itko čiji je život u potpunosti lišen dodira politike. Možda ju ignorirate, no to ne znači da ona ignorira vas.
No, uistinu, hoćete li izaći na izbore ove nedjelje? Kakvi god da bili naši političari ta nedjelja, ne subota ili ponedjeljak, da citiram gore spomenutog neimenovanog političara, uistinu je jedini dan za stav. Jedino tada – od stava na kavi i na Facebooku nemamo ništa
“Pih, ta politika. Not my cup of tea.” čujem već kako mi odgovarate. “Ionako ne možemo ništa promijeniti“. Istina, ne možemo puno. No, možemo barem pokazati da nam je stalo. I da se svaki naš stav aka glas broji, a možda nekome bude i presudan.
Kultura žaljenja i kritiziranja kao autohtoni nacionalni proizvod
Svi smo svjesni kako danas malo ljudi sustavno promišlja o sadržaju riječi političara. Ne bih rekla da smo ravnodušni, kod nas je kultura žaljenja i kritiziranja gotovo pa autohtoni nacionalni proizvod. Unatoč tome, nismo dovoljno angažirani u smislu da uistinu vjerujemo u promjenu. A imamo i kulturu glasanja za “svoje” kakvi god da oni bili. I tako od izbora do izbora, uvijek gledamo slične kampanje i slušamo slična obećanja.
A kakva je uistinu bila ova kampanja? Motivirajuća? Kreativna? Je li Vas netko baš oduševio? Ili vam je bila dosadna? Jesmo li zbog problema, pandemije, potresa i brojnih drugih ove godine imali manje ideoloških tema?
Ukratko, kampanja nije bila niti inovativna niti posebno sadržajna. Istina, pojedini kandidati nagovještavaju vjetrove promjene, pokazali su predanost, poznavanje tema i inicijativu u predlaganju rješenja. I postojan rad. Potom, kao i svaki put do sada, od izbora do izbora, nisu izostale ideološke teme. One su ipak naš okamenjeni narativ.
Ideološke teme su sigurna luka našim političarima. Kada tamo zabace svoje sidro, mogu računati s pažnjom, emocijama, hejtanjem i raspravom. Pa ako nemaju rješenja za aktualno stanje, to sidro im uvijek preostaje kao “sigurna karta” za još jedan mandat
Kakva je kampanja noših političara?
Kampanja usred krize je ipak trebala usidriti više povjerenja u političare. U tome nisu uspjeli, barem ne većina. E sad, kako bih ju opisala:
- Općenita. U uhu je ostalo kako svi razumiju potrebe građana. Potom to uokviruju u koncept “transparentnog upravljanja javnim sredstvima” te “nove vizije grada” koja uključuje predan rad na obnovi, obnovu/izgradnju škola, rad na komunalnim infrastrukturama i slično.
- Bilo je uvreda, dociranja, malo prijedloga realnih rješenja. Općenite floskule i općenita objašnjenja možda imaju smisla u nekim dobrim vremenima, no sada, tijekom krize, očekivala sam više angažmana oko izgradnje povjerenja.
- U nekim sredinama pušu vjetrovi promjena, vidjet ćemo hoće li ostaviti traga.
Sve u svemu, kampanja je pokazala sva lica i naličja našeg društva. Primjere poneke dobre prakse i puno starih strategija. Ono što prolazi godina i zbog čega je sve manje ljudi koji vjeruju političarima i njihovim obećanjima.
Sindrom kuhane žabe
Moram priznati, željela sam uslijed izbora napisati motivirajuću kolumnu. Onako, u maniri, nema veze kakvi su političari, jedini dan kad se oni barem malo brinu oko našeg stava je dan izbora. Na kraju, ne sjećam se kada sam toliko dugo sjedila nad nekim tekstom pokušavajući smisliti što bi bilo motivirajuće. Nešto što bi moglo potaknuti one koji su izgubili vjeru u ikakvu promjenu.
Ne sjećam se kada sam zadnji put toliko puta pisala pa brisala. Gubila se u općenitim tezama, pokušavajući nekako prikazati da zaslužujemo bolje i sadržajnije i da svi mogu promijeniti sadržaj, ako im pokažemo da nam je stalo. A onda sam se u nekom trenutku sjetila basne Olivera Klerka o žabi u vreloj vodi. Iz te je basne proizašao termin sindrom kuhane žabe. Oliver Klerk u basni pokazuje kako žaba, stavljena u vodu koja se postupno zagrijava, polako poduže temperaturu svoga tijela. Tako, žaba preživljava. No, kada voda prokuha, ona više nema dovoljno snage za skok iz posude. Žaba umire, jer je gubila snagu na privikavanje. A kada je stigao kritičan trenutak, više nije mogla iskočiti i nije se uspjela spasiti.
Moram priznati, u jednom sam trenutku pomislila – pa ako odustanemo, ako ne glasamo, postat ćemo kao ta žaba. Kada i ako nam jednom (ne daj Bože) voda stvarno dođe do grla, nećemo više imati snage za skok!
Ljudi, izađite zato na izbore. Glasajte. Od toliko kandidata mora biti barem netko tko vam je donekle prihvatljiv. Samo nemojte ostati doma. Jer, što bi rekao onaj političar s početka teksta – možda će vas onda boljeti glava sljedeće četiri godine, do nove prilike!
________________________________________________________________________
Nikolina Borčić, na Sveučilištu VERN predaje njemački jezik, poslovnu komunikaciju, političke odnose s javnošću, političku komunikaciju te kreiranje i upravljanje imidžom slavnih. Autorica je niza znanstvenih i stručnih radova o jeziku politike i političkom komuniciranju, kao i izlaganja na međunarodnim znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Dvostruka je doktorica znanosti i docentica, a specijalnost su joj jezik politike i politička komunikologija, s naglaskom na usporednim analizama njemačkih i hrvatskih političara i političarki.