Od tri autorske predstave Sandre Silađev, pogledala sam dvije – Astroklikeri i Seansa. I obje su mi bile genijalne, a nadam se da ću ih gledati barem još nekoliko puta. Persona u obje predstave dio je imidža internetske persone koju je Silađev kreirala, a čijim se klipovima na društvenim mrežama smijemo godinama. Silađev kreira lik, glumi, režira, producira, pritom rastavlja i prikazuje stvarnost na sitne komadiće. Kako na društvenim i inim platformama ubija filtrirane scene iz života kojima se prikazuju imidži žene, majke, kraljice, persona Sandre Silađev je sve ono što se ne prikazuje tamo.
View this post on Instagram
Zanimljiva je i genijalna kako mingla između stila za mase i dubokih misli, koje se zapravo skrivaju iza hihotanja o žensko-muškim (ne)sretnim odnosima, permenopauznim i inim distrakcijama od svakodnevnih životnih aktivnosti i općenito iza hihotanja nad onim što čini život realnim, a nije prikladan za objavu na društvenim mrežama. Na društvenim se mrežama ipak maskira lakoća i ugoda života, savršen ili barem maksimalno savršen izgled provučen kroz filtere objektiva. A lik koji je Silađev kreirala je sve, samo ne slika i prilika za takve ‘namještene’ imidže. Zato je ljudima vjerojatno posebna, jer svatko može prepoznati neki makar mali dio svog života u tim iskarikiranim scenama i nasmijati se (vjerojatno uz olakšanje da je kod njega/nje ipak malo bolje). Meni se najviše sviđa što gađa drito u dvostruke kriterije društva i doba u kojem živimo i što ih razotkriva usitno.
Glumica koja razlaže stvarnost na proste faktore
Sandra Silađev je dakle glumica, završila je Akademiju umetnosti u Beogradu. U intervjuima i emisijama provlači se i dodatno kopanje po znanjima. Pa je tako studirala i studije advertajzinga i marketinga (tako to oni zovu), sociologiju, pedagogoju, mirovne studije. Ja to vidim kao neko minglanje između hiper- i hipofokusa, pa kad dobije u jednom području ono što ju zanima, kreće kopati dalje. Mislim da je zapravo jedino glumu stvarno i završila, ali završavanje stvari nije nužno znak i da ste nešto stvarno naučili. Posebno kod ljudi s nerodivergentnim umom, barem ja to tako vidim. Neurodivergentnost i hiperosjetljivost su super moći jer onima koji su takvi omogućuju kreativnosti, kakve ‘normalni’ rijetko imaju (zato ih i kopiraju).
Mana tih super-moći je što je takvim ljudima često ‘jezik brži od pameti’, odnosno emocija brža od samokontrole kod (verbalne) reakcije, pa nerijetko kažu ono što drugi baš i ne žele čuti. Jer mogu zagrabit duboko, povezati ono što drugima ostaje skriveno, a u sekundi primijete nevjerojatne detalje koji sruše slojeve imidža koji mnogi čuvaju i prikazuju kao najvažniju stvar o sebi. Zato kad pronađete platformu kako raskrinkati licemjere, razbiti stvarnost na detalje, i uz sve to ne raniti ničiji ego, za mene je to pobjednička kombinacija, vrh duševnog mira i uspjeha. Pritom nigdje nisam pročitala ili čula da je Silađev neurodivergentna i/ili visokoosjetljiva osoba, nego ju ja takvom doživljavam. Kao umjetnicu čiji um nije pravocrtan, nego kao vatromet, za koji ni sama ne zna kad će se pokrenuti već ‘lovi trenutke genijalnosti’ i onda to posloži u genijalni patchwork za široku javnost. Razlaže stvarnost ‘na proste faktore’.
Silađev je rođena je u Makedoniji, živjela je u Bosni, a sada živi u Beogradu, u koji se preselila s roditeljima s 11 godina. Nosi prezime bivšeg supruga, no to je nebitno za ovu
priču. Autorica je predstava, kreatorica sadržaja klipova, stripova, ali i dokumentarnih
filmova Rijaliti u invalidskim kolicima i Rijaliti sa belim štapom, objavila je knjigu Pokondirena Dinja.
Sandra Silađev pogađa točno tamo gdje ne želimo gledati
Na tragu trenda 2016. versus 2026., Silađev je 2016. godine pokrenula YouTube kanal, prvo pod imenom Trola, a nakon što su ljudi mislili da ona tamo ‘trola’, preimenovala ga je u Dinja. Jer je u tom trenutku na njenom stilu bila dinja, rekla je u jednom intervjuu. Kanal je u međuvremenu još jednom promijenio ime, sad se zove Sandra Siladjev. U klipovima koji imaju masu pregleda, Silađev progovara kroz tu fiktivnu personu žene o svemu, i to kroz banalne i smiješne interakcije. Kaže sve što želi reći o društvu i ljudima, bez da im kaže koliko su ‘strava’. Jer i sam pojam ‘strava’, a koji je jedan od lajtmotiva Seanse (ne želim ništa spojlati), zahvaća kontraste. Možemo njime imenovati i nešto užasno, ali i nešto
odlično. Ovisi o kontekstu. I upravo ta vještina minglanja između mogućih značenja onog što kaže, a što je u podtekstu, je područje genijalnosti. Rijetkima uspije zagrabiti duboko, a pritom zadovoljiti i površni um kojem je samo do smijeha.
View this post on Instagram
‘Nisi depresivna, samo ti treba fizički rad. Kopaj, trči, vežbaj, sadi cveće – proći će depresija. Kopala sam, sadila cveće i vežbala. Sad imam mišiće, botaničku baštu i depresiju.’ Jasna Švarc, Seansa. (IG, sandra.siladjev).
U monodrami Seansa lik je Jasna, žena u 50-tim na psihoterapijskoj seansi. Jasna vodi publiku kroz grotesku suvremenog života, u kojoj se bol mjeri aplauzom, a poniženje lajkom. Otvaraju se pitanja je li javna scena postala kolektivna terapija, a osobna nova društvena moć, kako stoji na IG profilu Silađev koja rane društva pakira u scene kojima se smijemo, prepoznaje i prikazuje veze koji drugi ne vide, a kroz elemente identiteta žena do apsurda rasteže toksična očekivanja društva, ali i običnu svakodnevnicu. I sve to pretvara u smijeh i priču. A što je najbolje, imate dojam kao da je improvizacija, no sve je tako ‘strava’ smisleno.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube