U subotu, 15. ožujka 2025., studenti i studentice u Beogradu, koji su radili kao zaštitari, na svojim su podlakticama imali ispisane krvne grupe i imena roditelja. Pripremali su se na najgore, a istodobno se nadali najboljem. Većina prisutnih dijelila je isto uvjerenje: šutjeti znači pristati, a djelovati se mora bez obzira na rizik.
Cijeli dan sam gledala prijenos njihove organizacije prosvjeda i sam prosvjed i osim tužnog kraja, uistinu sam bila teksta. Studenti su oduvijek bili primjer novih perspektiva, snage glasa i želja za promjenom. Samo su vremena nekima bila blagonaklona, a neki su uistinu morali puno toga žrtvovati ne bi li se njihov glas (možda) čuo.
Snaga studentskoga glasa
Iako su vremena ipak značajno drugačija, odlučnost beogradskih studenata me odmah podsjetila na knjigu koju sam čitala na prvoj godini studija germanistike. Analizirali smo propagandne sustave, strategije i jezične manipulacije, perspektive manipulacija. Ja sam čitala knjigu “Die Weiße Rose”, priču o tragičnom kraju studenata koji su odabrali direktno i jasno suprotstaviti se nacističkom režimu. Tada sam vjerojatno prvi put razmišljala o snazi studentskog glasa, o hrabrosti onih koji se izlože i smrtnoj kazni kojom diktatura siječe glave pobunjenicima.
Ukratko, brat i sestra Sophie i Hans Scholl bili su mladi studenti i članovi studentske grupe otpora Bijela ruža, koja je 1943. odlučila djelovati protiv nacističkog režima. Dijelili su letke, pozivajući ljude na otpor i hrabrost, svjesni opasnosti koju takav čin nosi. Ipak, vjerovali su da bi šutnjom postali sudionici nepravde koju su prezirali. Kada su ih uhvatili u trenutku dok su širili letke, brzo su osuđeni i pogubljeni, no njihova hrabrost i danas živi kao simbol borbe za pravdu i slobodu.
Pritom, to nije bila nagla odluka – prije nego što su se odlučili na otpor, prošli su osobnu transformaciju: od početne podrške sustavu, preko rušenja iluzija i otvaranja očiju, do konačnog unutarnjeg preokreta i odluke za borbu za ispravno. Hans je kao gimnazijalac bio čak i uvjereni pristaša Hitlerove mladeži, unatoč protivljenju roditelja koji su bili liberalni protestanti. Postao je jedan od vođa mladeži, čak je prisustvovao velikom stranačkom kongresu u Nürnbergu. Sophie je također isprva vjerovala u nacizam, bila je članica Saveza njemačkih djevojaka i napredovala do voditeljice grupe.
Međutim, njihov preokret počinje krajem 1937., kada je Hans završio u pritvoru Gestapa zbog osnivanja grupe mladih koji su odbijali slijepo slušati Hitlerovu mladež. Sophie je također bila ispitivana zbog bratovih aktivnosti. Tada su shvatili da diktatura tolerira samo potpunu poslušnost, te su se počeli sve snažnije distancirati od režima. Nakon što je Njemačka napala Poljsku 1939., Sophie svom prijatelju, vojnom časniku Hartnagelu, piše: „Nemoj reći da je ovo za domovinu!“ Te iste godine, Hans započinje studij medicine u Münchenu, a tijekom 1940. sudjeluje kao bolničar u ratu u Francuskoj.
Poziv svim Nijemcima
Na studiju upoznaje Alexandera Schmorella, također kritičnog prema nacističkom režimu, i zajedno 1942. osnivaju “Bijelu ružu”. Dijele letke kojima ljude potiču na građansku hrabrost i otpor. Privremeno prekidaju djelovanje kada odlaze na Istočnu frontu, gdje svjedoče stradanjima Židova, što ih dodatno učvršćuje u potrebi za otporom. Nakon povratka u München nastavljaju rad, a priključuju im se Sophie i profesor Kurt Huber. Početkom 1943. izdaju letak „Poziv svim Nijemcima“, zahtijevajući slobodu govora, pravdu i zaštitu građana od državnog nasilja. Nakon njemačkog poraza kod Staljingrada otvoreno pozivaju na rušenje režima i ispisuju parole protiv Hitlera na ulicama Münchena.
Uhićeni su 18. veljače 1943. dok su dijelili letke na Sveučilištu u Münchenu, a prijavio ih je domar. Gestapo ih je ispitivao odvojeno, prvo su sve negirali, no priznali su nakon što je pronađen pisaći stroj korišten za letke. Gestapo je Sophie čak ponudio život u zamjenu za odricanje od brata, no ona je odbila, sigurna u ispravnost svojih uvjerenja. Samo nekoliko dana kasnije, Sophie i Hans osuđeni su na smrt i pogubljeni. Njihova hrabrost danas se odražava u imenima ulica, škola i trgova diljem Njemačke.
Primjer generacijama koje se bore za slobodu
Nažalost, to nije sve. Sjećanje na “Bijelu ružu” ponekad se zloupotrebljava i povezuje s kontroverznim suvremenim pokretima, poput AfD-a ili “Querdenkera”, što je izazvalo opravdanu kritiku zbog banalizacije Holokausta. Raspravu je izazvao i popularni Instagram projekt “Ich bin Sophie Scholl”, koji je optužen za isticanje bijelog, kršćanskog njemačkog otpora, zanemarujući stvarne žrtve nacističkog režima. Zato je važno biti pažljiv s povijesnim usporedbama, jer one lako mogu biti zloupotrijebljene, i općenito. Bez obzira na sve, Sophie i Hans Scholl ostaju spomen i primjer generacijama koje se bore za slobodu i pravdu.
Na kraju, osvrnimo se još jednom na beogradske studente – mlade ljude u regiji koji zauzimaju stav i hrabro se bore za svoj glas. Dosljedni u svojim uvjerenjima, oni žive svoj projekt s odlučnošću, a mi ih gledamo kao lučonoše novog doba, one koji svoju budućnost uzimaju u vlastite ruke. Neka im je svima sa srećom!
Naslovna fotografija: book cover