Imam prijateljicu koja redovito prati trendove. I čim je nešto popularno, potrudi se pogledati taj film ili seriju, pogledati predstavu ili pročitati knjigu. Nakon što je čula o Nobelovoj nagradi književnice Annie Ernaux, kupila je Djevojačke uspomene, jednu od knjiga koja je objavljena kod nas. Ernaux u toj knjizi opisuje svoj prvu noć s muškarcem, iskustvo koje je doživjela kao osamnaestogodišnjakinja, a koje se pretvorilo u traumu te cjeloživotnu ranu. Iako piše o osobnom iskustvu, njezino pisanje pretvara priču o vlastitoj ranjivosti i sazrijevanju u kolektivno iskustvo u kojem je društvo djevojkama nametao sram i pokornost, umjesto slobode.
Romani koji izvuku rane na koje smo zaboravili
“Ima osoba koje podlegnu tuđoj stvarnosti, onome kako drugi govore, križaju noge, pale cigaretu. Padnu u njihovu klopku. Jednog dana, bolje rečeno noći, pomete ih žudnja i volja jednoga jedinog Drugoga. Tu im vlastiti doživljaj sebe iščezne. Rasplinu se i promatraju svoj odraz, kako se ponaša i pokorava nošen neznanom strujom događaja. Uvijek kaskaju za voljom Drugoga. Ona je uvijek korak ispred njih. Nikad je ne sustignu.” (Djevojačke uspomene, str. 8).
Nazvala me je prijateljica i plačući pročitala taj citat. U knjizi je pronašla olupine svojih djevojačkih ljubavi, trenutaka u kojima je sebe definirala samo i jedino u odnosu na Njega, gubeći pritom sebe. I ne samo da ih je pronašla, nego zbog načina kako Ernaux rekonstruira svijet svoje “osamnaestogodišnjakinje”, ti su opisi izvukli rane za koje je odavno mislila da ih je “odradila”.
Priče o životu koji je povezan s životima drugih
Annie Ernaux prvi je roman objavila 1974. godine (Les Armoires vides), a od tada do danas napisala je preko 20 knjiga. Nobelovu nagradu je dobila za “kliničku preciznost” kojom piše priče o životu koji je povezan s životima drugih, razotkrivajući pritom traume zbog odnosa inferiornih i superiornih. Svaki njezin roman jednim je dijelom autobiografski, drugim pak osobni događaj pretvara u priliku za kolektivno “outanje” (kako se to danas popularno kaže na hrvatskom jeziku). Piše stilom koji ona naziva plošnim. Scene su lišene pojačavanja, skrivanja ili pak patetike. Za svoje pisanje kaže da je mučno, jer je teže vraćanje sjećanja na potisnute činjenice, nego fiktivno stvaranje takvog sjećanja.
Njezino plošno pisanje zapravo znači da ona ne daje romantizirani, odnosno fiktivni pogled na osobu, temu ili događaj. Ona rekonstruira događaje. Pritom glas ima lik, a ne njezina interpretacija lika. U svojim romanima piše o sebi, ali na reporterski način kojim nemilosrdno razotkriva površinu i naziva stvari svojim imenom.
Osvojila je brojne nagrade i priznanja
Piše o odrastanju, ljubavnim aferama, braku, pobačaju, smrti majke, kao i o svom “osobnom” raku dojke. Roman Godine preveden je na brojne svjetske jezike, na glasu je kao remek-djelo autobiografske proze. Taj je roman nagrađen nagradama Marguerite Duras i François Mauriac prizes. Po knjizi Događaj snimljen je i film (1963) u režiji Audrey Diwan, u kojem progovara o traumi pobačaja i sramu. Za roman Mjesto (1983) nagrađena je nagradom Rendaudot. U romanu priča tako o roditeljima koji su prošli put od radnika na farmi do vlasnika kafića i trgovine, no cijelo su vrijeme živjeli u strahu od “vraćanja na staro”.
Transformacija od jednog do drugog položaja ogleda se u romanu kroz zapise o interijeru, odnosno vanjskom uređivanju te govoru. U romanu svaka gesta, prikaz oca oslikava grč teško stečenog blagostanja. U tom se romanu primjerice rekonstruira odnos oca i kćerke (Annie) koja preskače klasnu razliku, i od djevojke koja je odrasla u radničkoj/seljačkoj obitelji, potom kao prva u obitelji odlazi na fakultet.
View this post on Instagram
“Polako emigriram prema malograđanskom svijetu, primaju me na tulume, gdje se kao jedini, ali tako težak uvjet za pristup traži da nisi luzer. Sve što sam voljela čini mi se seljačkim (…) Otac je ušao u kategoriju priprostih ili skromnih ili jednostavnih ljudi”, kako to sama opisuje. Lik oca konstruira koristeći njegove tipične geste, navike, običaje, razinu razmišljanja, vadeći ih iz svijeta koji je ostavila iza sebe. “Zaboravljenu stvarnost njegova stanja pronašla sam u anonimnim bićima koja sam sretala bilo gdje i koja su i ne znajući nosila znakove snage i poniženja.”
Raskorak između starog i novog identiteta
Taj raskorak između njezina starog i novog skrojenog identiteta ispunjava sram i praznina. Otac i kćer izgubili su teme za razgovor, jer su oboje grčevito držali okvire svijeta koji im je draži: ocu onaj prvotni – radnički i seljački u kojem je fokus na zarađivanju za život; kćerki novi – priučeno građanski, no svijet u kojem su učenje i čitanje prirodno stanje.
Kako bi ušla u taj građanski svijet, kćer je morala iza sebe ostaviti onaj radnički i seljački. I geste, i navike i govor, kao da je riječ o nečemu ružnom, nečem čega se treba sramiti. S vremenom, konflikti između kćeri i oca pretvorili su se šutnju. Nakon smrti oca, zaključuje: “Ono na što je najviše bio ponosan, što je možda čak dalo smisao njegovu životu, bila je činjenica da pripadam svijetu koji ga je prezreo”. Kao da je ona uspjela u onom što je za njega bilo nedostižno, ali i ono što ih je razdvojilo.
Ernaux naziva stvari svojim imenom
I to su samo neki od njezinih romana. Ernaux naziva stvari svojim imenom, ne srami se niti jedne nijanse i tako zapravo poput restauratorice života pretvara osobne događaje u kolektivno “outanje”. Lako se prepoznati u nekom stanju ili nekim mislima, ako ne i u događajima. Svatko od nas ima svoju priču, više ili manje bolno i svoje rane iz kojih žive, ne razmišljajući o tim ranama.
Njezini prikazi života, patnje, preživljavanja, ali i konstatacije okolnosti koje smo smatrali ili smatramo normalnim, kirurški precizno “piknu” u ranu za koju ste mislili da ste ju pohranili na sigurno. Obnavljanje sjećanja je bolno jednako kao i nazivanje stvari svojim imenom. No to je, čini mi se, jedini put do slobode iznutra.
View this post on Instagram
Naslovna fotografija: YouTube screenshot