Subota, 16 listopada, 2021

Mixer jednog imidža: Antonio Salazar – u zagrljaju diktatora 

Koliko god da moć (politička ili kakva god) bila snažan afrodizijak mnogima, je li ona zaista vrijedna života u kojem je žena ipak možda samo "objekt" u svrhu samo-prezentacije? Pitam za prijatelja

Jeste li se ikada pitali kako je to biti žena diktatora? Ili barem žena visoko pozicioniranog političara? Pritom uistinu ne smatram da svaki političar, u ruhu wanna-be-moćnik koji uvijek, ali baš uvijek želi biti u pravu, u sebi nosi i natruhe diktatora, nego samo glasno promišljam o tome.

Postoje brojni sjajni ljudi vrhunskih kompetencija koji su zaslužili visok položaj i moć, ali bome ima i onih u maniri “veliki krič, mali ptić“. Možda se baš iza takvih skriva potencijal diktatora (da su živjeli u neka druga vremena), pa nije suvišno podsjetiti se na lik i djelo ponekog iz tih prijašnjih vremena. 

Od provincijskog mladića do najmoćnijeg mjesta u državi

Čitajući knjigu Diane Ducret (2013) ‘Žene diktatora‘ – najviše mi je pozornosti privukao Antonio Salazar, najdugovječniji europski diktator, koji je punih 36 godina bio portugalski premijer (od 1932. do 1968.). Život u službi nacije. Tako je António de Oliveira Salazar želio da ga povijest poznaje. Ozbiljan čovjek, bivši sjemeništarac, doktorirao je pravo i specijalizirao se za ekonomski aspekt pravne struke, staromodan (što god da to tada značilo), primarno posvećen političkoj moći. Sve za dobro nacije, naravno.

Antonio Salazar došao je tako na vlast nakon turbulentnih vremena ljevičarsko-republikanskih vlasti nakon pad monarhije. Sprega kompetencije i okolnosti vinula ga je iz lika provincijskog mladića na najmoćnije mjesto u državi. Uveo je jednostranački sustav, Ustavom je ozakonio autoritarni poredak, tzv. novu državu (port. Estado Novo). Vladao je autokratski i represivno, služeći se tajnom policijom, te vodio militarističku kolonijalnu politiku. Za razliku od većine diktatora, on nije rado održavao javne govore (a kad ih je držao, nije se trudio fascinirati publiku, nego ih je čitao mehanički) i nije gradio kult ličnosti, barem ne na način kako su to inače činili likom i slikom ostali diktatori. 

Bivši sjemeništarac koji prakticira slobodnu ljubav

Priča o Antoniu Salazaru priča je tako o političkoj ličnosti koja se u svjetskoj povijesti ističe poricanjem “paralelne stvarnosti”, no kojem se također ne može poreći da je svom narodu donio i određena povijesna dostignuća. Salazar je podržavao režim F. Franca u Španjolskoj (tzv. Iberski pakt iz 1939.) te je za Drugoga svjetskog rata Portugalu osigurao neutralnost, a potom status suosnivača Organizacije za europsku ekonomsku suradnju (1948) i NATO-a (1949). Onda su se pojavili neodoljivi vjetrovi promjena koje on nije uspio prepoznati. Iste karakteristike, koje su nekad bile njegove snage, lišile su Portugal pokretanja važnih gospodarskih i industrijskih reformi u državi. Umjesto reformi, propaganda Estado Novo (‘Nova država’) isticala je temeljne vrijednosti sloganom “Bog, domovina i obitelj”, a kritičari su te vrijednosti preimenovali u “Fatima, fado i nogomet”. 

Ako je vjerovati Ducret, Salazar je bio ambivalentna osoba, proturječja su bila u srži njegove osnove. Bivši sjemeništarac koji prakticira slobodnu ljubav, obožavao je europsku civilizaciju, no mrzio je putovati i u četiri desetljeća nije posjetio niti jednu portugalsku koloniju… Bio je militarist koji nije ušao u rat. I tako., mogli bismo sada nabrajati još dugo. Poanta je da su često baš takvi istaknuti ljudi zapravo proturječni. Sami sebi, a i svojim slikama u javnosti. 

Kakav je bio Salazar prema ženama?

Mario de Figueiredo, prijatelja iz sjemeništa, za njega je rekao: “Nikada ne kaže ono što drugi očekuju. Nikad ne dopušta da ga obuzme oduševljenje. Jedva da je nekome otvorio srce, već ga ponovno zatvara. Iako su mu ljubavnice bile prolazne avanture, uživao je u intelektualnom dijalogu, a posebno u ženskom pogledu na sebe.”
Salazar je dirnuo srca nekoliko žena, ostavljajući ih, bez nade, da žive u iluziji ljubavi. Unatoč glasinama, pa čak i nekim vijestima iz novina, António de Oliveira Salazar nije se oženio. Radije je vodio život Don Juana. Srcolomac, koji nikada nije uspio usrećiti nijednu ženu. Prilično očekivano za nekoga tko je usmjeren na sebe i ostvarivanje svoje moći, rekli bismo. 

Tko su bile “te njegove” žene?

Felismina de Oliveira, njegova prva ljubav. Upoznao ju je preko sestre Marte, ljubav koja je počela u doba njegova boravka u sjemeništu, ali se nikada nije u potpunosti realizirala. Prvo zbog straha od kazne “ako ga ukrade Bogu”, dok je još bio na putu za svećenika. Potom jer je bio posvećen jedino i samo državi (i ponekoj avanturi sa strane), no nespreman žrtvovati karijeru. Felismina je postala strastvena pobornica salzarističke ideologije (bog, domovina i obitelj), osjećaje prema Salazaru prikrila je neumoljivim domoljubljem. A pod njegovom je palicom postala i vrhunska obavještajka te moćna žena u službi autokratskog gospodara nacije. 

Júlia Perestrelo, mlada žena u koju je bio zaljubljen za vrijeme studiranja. Maria Laura, ljubavnica koja je svog prvog, a kasnije i drugog supruga varala s njim. Maria Emília, plesačica i astrologinja koja mu je pomogla da donosi političke odluke “prema zvijezdama”. Maria, portugalska domaćica, i njezine nećakinje, koje su ubrzo postale poznate kao Salazarove učenice. Mercedes Feijó, emancipirana stanovnica Pariza sa sjajnom mrežom poznanika, koju je Salazaro koristio kao “izvor informacija”. Ako je vjerovati Diani Ducret, sve su njegove značajne ljubavne veze u pozadini imale neku računicu, barem one iz političkog razdoblja. 

Salazar je previše bio usmjeren na sebe i svoju moć

“Je li Felisminu, Mariu-Lauru, Emiliu i Mercedes političkim razlozima žrtvovao apatičan muškarac ili ih je napustio muškarac koji nije znao voljeti?” pita Ducret, dajući potom i sama odgovor – sigurno je i jedno i drugo donekle istina.
Takav je okvir imala i njegova zadnja značajna veza – ona s francuskom novinarkom
Christinom Garnier. Christine je puno putovala, družila se s francuskom elitom, susretala s ministrima i visokim dužnosnicima. Je li se njome služio u situacijama kad je bilo preosjetljivo koristiti se službenom diplomacijom? Kao i sve dotadašnje, i to je očito bila veza u kojoj su politički interesi i stvarni osjećaji bili nerazdruživo povezani. Salazar je previše bio usmjeren na sebe i svoju moć. 

U konačnici, mene zaista zanima je li netko tko je snažno usmjeren na ostvarivanje svoje moći, sposoban voljeti i usrećiti i osobu pored sebe? Koliko god da moć (politička ili kakva god) bila snažan afrodizijak mnogima, je li ona zaista vrijedna života u kojem je žena ipak možda samo “objekt” u svrhu samo-prezentacije? Pitam za prijatelja. 

________________________________________________________________________

Nikolina Borčić, na Sveučilištu VERN predaje njemački jezik, poslovnu komunikaciju, političke odnose s javnošću, političku komunikaciju te kreiranje i upravljanje imidžom slavnih. Autorica je niza znanstvenih i stručnih radova o jeziku politike i političkom komuniciranju, kao i izlaganja na međunarodnim znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Dvostruka je doktorica znanosti i docentica, a specijalnost su joj jezik politike i politička komunikologija, s naglaskom na usporednim analizama njemačkih i hrvatskih političara i političarki.

Pročitajte još...

Je li Kamala Harris nasljednica Angele Markel? #kamalafirst

Mnogi danas pišu i komentiraju, pa ona je "projekt". Odabrao ju je, jer je bila mamac za dodatne glasove. I što ako i je projekt? Pa i Merkel je tako jednom, davne 1990. godine "upala" u #boygame jer je projekt, jer je kvota, jer je iz "drugog svijeta". I gdje je danas? S koliko se to muškaraca ono ona može mjeriti. Mutti. Zato #momala.

Mixer jednog imidža: #ono kad te ljutnja na politiku lansira na vrh – božićne top-liste

Pjesma o Borisu Johnsonu 'bori' se za vrh na ljestvici božićnih hitova u Velikoj Britaniji. Zašto? Možda slučajno, a možda i zbog bunta na nedosljednost u komunikaciji, tako barem kažu neki mediji

Mixer jednog imidža: Imperij uzvraća: Sputnik V. i ‘slučaj Navalni’

Sigurno svi proizvođači koriste vrhunsku tehnologiju i znanje u proizvodnji cjepiva. No, nitko nema ono što ima Putin (barem ne u tolikoj mjeri), a to je iskonski hladna, snažna, usmjerena i intrinzična potreba za dominacijom i moći. Što onda i znači da si neće 'dopustiti' da proizvedu 'cjepivo s greškom'

Mixer jednog imidža: Imidž cjepiva iz vizure politike. As simple as that may sound

Kad političari koriste teme koje su važne baš svima jer je riječ o životu i novim okolnostima, to itekako može utjecati na stav o temi. I onda, uslijed svih tih priča - pa nije da se čudimo što je javnost "poljuljana"

Povezano

Squid Game – brutalnost krajnjih suprotnosti kao zlatni rudnik profita

Serija brutalno dekonstruira ljudsku priliku u konzumerističkim i konkurentnim okolnostima velikog siromaštva i velikog bogatstva. No, kakve će posljedice ostaviti na idejama mladih ljudi, to ćemo tek vidjeti

Mixer jednog imidža: Pablo Neruda i lagano umiranje 

Kako je sin introvertiranog strojovođe Joséa del Carmen Reyes i učiteljice u osnovnoj školi Rose Neftalí Basoalto postao jedan od najpoznatijih književnika koji je poezijom gađao srca, ali i političke neistomišljenike? 

Mixer jednog imidža: Njemačka i njemačko pregovaranje 

Izbori su dakle prošli, no ja i dalje ne gasim njemačke kanale i portale. Tek sada kreće najzanimljiviji dio igara moći na njemački način. Pritom su se akteri već u pravim satima nakon izbora pokušali prikazati kao relativno argumentirani, uljuđeni, pokeraški promišljeni, s fokusom na ulogu u mogućoj vladajućoj koaliciji

Mixer jednog imidža: Olaf Scholz – novo lice Njemačke u starom kaputu?

U Njemačkoj je Scholz trenutno nešto kao zvijezda aka influencer (nema tko ne priča o njemu), objektivan, miran i pragmatičan političar kojem se smiješi Merkeličina fotelja

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime