Ćelava pjevačica nikada nije pjevala. A možda i jest, ali nitko nije slušao. U tome i je paradoks Ionescove junakinje koja nikada ne ulazi na scenu, ali ipak nosi naslov cijelog komada. Ona je odsutna prisutnost, simbol neizgovorenog, ono što svi čekaju, ali što se nikada ne dogodi. I dok se njezino ime pretvara u šalu, paralelno je i šifra za ulazak u svijet gdje jezik gubi vezu sa značenjem, odnosno podtekstom. A kompenzacija se događa kroz druge razine.
Vrijeme koje je izgubilo kontakt sa smislom
Nedavno sam imala priliku pogledati Ćelavu pjevačicu u izvedbi studenata druge godine diplomskog studija glume Akademije dramske umjetnosti, na Sceni F22. U adaptaciji, pod mentorstvom Dore Ruždjak Podolski, Alme Price i Saše Božića, predstava je udahnula novo značenje klasičnom apsurdu. Gospodin i gospođa Kovač (Margarita Mladinić i Domagoj Ikić), gpspodin i gospođa Martinić (Melisa Jakupović i Matko Jukić), služavka i žena-robot Marija (Rea Bušić) te vatrogasna časnica (Ana Dora Bajto) uprizorili su preciznom glumačkom partiturom istinu našeg doba. Kao da glumci govore uime vremena koje je izgubilo kontakt sa smislom. I pritom podsjećaju kako to nije neka kazališna prispodoba, već upozorenje, ali i svijest o tome kako u live stream formatu svjedočimo nečemu što je istovremeno ljudsko i strogo programirano – zbližavanju i bluranju čovjeka i umjetne inteligencije.
View this post on Instagram
Toliko su dobro postavili priču u suvremeni kontekst, prikazali likove i kontekst da sam prvi put u životu istu predstavu u istom tjednu pogledala, ni manje ni više, nego tri puta. I svaki put skoro sam pa hipnotizirano gledala kako razotkrivaju koliko je Ionesco suvremen. Danas kada je sve više onih koji žele biti autentični, živimo u dobu kada smo paralelno zatrpani automatiziranim ”niđe veze” rečenicama, praznim razgovorima, identitetima koji se pretaču jedan u drugi.
Identiteti se preklapaju poput loše složenih avatara
U izvedbi na Akademiji dramske umjetnosti, studenti su, naime, smjestili ovaj klasik u kontekst današnjeg društva, ali i umjetne inteligencije i ChatGPT-a, u svijet u kojem su apsurd i banalnost realne vijesti, a identiteti se preklapaju poput loše složenih avatara. U toj slici, ćelava pjevačica više nije samo lik iz antikomada. Ona je pitanje koje algoritam ne zna postaviti, ali zna odgovoriti. Uglavnom. Ona je i tišina koju ni najnapredniji chatbot ne može ispuniti.
Izvedba je stoga i katarzična – jer dok mnogi i dalje misle da je čovjek vještiji i mudriji od umjetne inteligencije, ispraznost općih i generalizirajućih rečenica koje izgovaramo na svakodnevnoj razini pokazuje kako se polako, ali sigurno gubimo u pokušaju održavanja vlastitih važnosti. Ćelava pjevačica zato lebdi iznad scene kao duh vremena, iako iako fizički neprisutna. Danas zapravo više nego ikad, jer nerijetko postaje simbol sadržaja koji ne komunicira, riječi koje ništa ne znače, jezika koji se razdvojio od osjećaja, odnosno podteksta koji skrivamo ili glumatamo.
Stoga sedamdeset i više godina nakon premijere, ćelava pjevačica u ovoj studentskoj izvedbi ponovno dobiva glas, nalik jezičnom kodu algoritama. U vremenu kada umjetna inteligencija generira dijaloge, analizira emocije i predlaže, primjerice, kraj romana prije nego što ga autor napiše, Ionescov apsurd postaje tako svakodnevica koja se polako nameće. Govorimo, pišemo, komuniciramo više nego ikad. No jesmo li išta bliže razumijevanju?
Tema koja popunjava prazninu
Algoritamski jezici su fluentni, ali bez osjećaja. Strukturirani, ali prazni. Savršeno imitiraju ljudski govor – kao i Ionescovi likovi koji recitiraju naučene fraze, bez dubljeg razumijevanja o tome što govore i kome govore. I hrvatska iteracija lika Bobbyja Watsona ne pojavljuje se na sceni, ali se o njemu isprazno i površno priča u besmislenom razgovoru. On je zapravo tema kojom se popunjava praznina između ljudi, praznina između bliskosti, a takvu je prazninu najlakše popuniti tračem, pričom o drugima i njihovim životima. Zvuči poznato?
I tu onda dolazimo do suštine: umjetna inteligencija možda zna pričati, ali ne zna zašto. A čovjek? On prečesto zna zašto, ali zaboravlja kako. Između te dvije krajnosti pleše kazalište. Na rubu smisla, u petlji jezika i tijela, čini mi se da još uvijek živi kao podsjetnik na to kako prava komunikacija nije u riječima, nego u tišini između njih. Vrag je u detalju, rekli bismo. Zato mi je ta predstava bila toliko sjajna, vjerodostojan prikaz suživota dvaju krajnosti – žive i umjetne.
View this post on Instagram
Meme bez poruke
A ćelava pjevačica? Ona je u tom prijelazu simbol zasićenosti sadržajem koji ništa ne kaže. Meme bez poruke. AI članak bez autora. Podcast bez dubljih misli s fokusom na samo-prezentacije. Lijepa fasada bez temelja. Ili je istina zapravo suprotna? Što ako je ćelava pjevačica zapravo jedina iskrena među nama? Bez kose, bez glasa, bez prisutnosti, dok svi drugi glume komunikaciju, ona odbija igru.
Zato ili unatoč tome, Ćelava pjevačica se još češlja. I možda baš u toj rutini ima više istine nego u milijun savršeno generiranih rečenica. Odnosno, možda ćelava pjevačica nikada nije trebala progovoriti. Možda smo mi ti koji napokon moramo naučiti slušati. Možda nas baš zato i dalje “češlja” jer njezina šutnja razotkriva našu buku.
Naslovna fotografija: plakat adu_unizg