Opet ja o politici. Ali nemojte odustati odmah. Politika je zapravo čudna i tako poučna pozornica života. “Dajte čovjeku moć i vidjet ćete kakav je tko”. I na što je sve spreman. Posebno iza kulisa.
I koliko god se tješili da smo drugačiji od Njih – ne oni samo zrcale sve što čovjek je i što može postati, u tom krugu (ne)moći. Ali, ok. Možda i je dobro pitanje – zašto sad opet o tom erosu (ne)moći? I to baš sada, kad nam je Grinchaka #korona ukrao/la Božić i nažalost, mnogima uskratio disanje/život punim plućima.
Politički meni budućnosti
Pa baš zato i jer je ova 2020. toliko #grinchi. I zato je jer baš takva kulisa i takva pozornica pravo vrijeme i mjesto da bacimo pogled na politički meni budućnosti. Ali ne naš. Ne, ne. Dovoljno je loših vijesti na dnevnoj razini. Lakše je pogledati u “susjedov vrt” i u kandidaturu #KANYE2024. Jer kažu, iz Amerike kreće trend. I prije ili kasnije dođe i kod nas.
E sad. O producentu, reperu, kontroverznom umjetniku i poduzetniku, za kojeg su danas čuli gotovo svi. I to iz perspektive politike. O imidžu zvijezde koja sebi uvijek postavlja stepenicu više, nezamislivu u trenutku kad je postavi. Je li sada stvarno na redu ona za ulazak u Bijelu kuću i hoće li je ostvariti i kao “samoprozvani mesija” krenuti u misiju spašavanja nacije? Koliko god sada, nakon izbora Joea Bidena, to izgledalo nevjerojatno, tko zna koliko će još “Grinchaka tko zna što” u razdoblju koje slijedi protresti naše iluzije sigurnosti i tko zna na koje će priče ljudi “padati”. Pokazat će vrijeme. No zasad i ovdje – malo o SF priči iz današnje perspektive.
Najava kandidature za predsjednika – tweetom
Pa za početak, tko još ne zna da je Kanye West ove #grinchi 2020. poželio biti američki predsjednik? Ne samo poželio, nego je tu vijest u srpnju 2020. i objavio. Onako kako to u Americi čine, tweetom. I onda, ima li ikoga da ne zna da je u studenome 2020. priznao poraz, ponovno uz tweet – KANEY2024. Jer on ne odustaje. I da, prije toga je tweetom ovjekovječio svoje prvo glasačko iskustvo za predsjednika #ever – glasao je konačno za onog kojemu jedino vjeruje – za sebe. On i 50.000 drugih Amerikanaca. Ove godine. Kamen po kamen – palača. Ona Bijela?
A mislili smo da se šali (barem ja) kad je još 2015. na dodjeli MTV Video Music Awards rekao da će se kandidirati za američkog predsjednika. #strpljenspašen. Dakle, kandidaturu je najavio početkom srpnja, i to kao član svoje “Birthday Party” – jer “kad pobijedi, rođendan će biti svima”. A ne kao republikanski ili možda demokratski kandidat. Ne. Njegova vizija je ujedinjenje i spas Amerike. (Poznato?).
Jedan od stupova predizbornog programa je – obitelj. Tema koja uvijek prolazi kod masa. Jer nam je svima obitelj važna. Pa je tako, primjerice, na prvom predizbornom skupu u Charlestonu u srpnju rekao kako svi koji dobiju bebu trebaju od države dobiti milijun dolara. Mesija i Božji poslanik, kaže za sebe. E sad, mnogi će reći – ma nema šanse da Amerikanci izaberu takvog predsjednika.
Nakon ovakve 2020. – sve je moguće
A što ako ima? Nakon ovakve 2020. ja barem vjerujem da je stvarno sve moguće. I zamišljam sada tu neku Ameriku i inauguraciju Kaynea Westa u siječnju (ne tako daleke) 2025. godine. U maniri njegovih gospel koncerata “Sunday Service”. Nemoguće? Ne znam. Jer ako mu se išta može priznati, onda je to da cijelo vrijeme kreira “drugi svijet”, drugačiji od onog viđenog. I to onako školski, razumljivo svima, odnosno vidljivo svima – da se izrazim današnjim rječnikom.
Kandidatura za predsjednika, priznanje poraza
No dobro, prije nego što je poželio biti američki predsjednik, stvorio je karijeru – značajnu. U svom umjetničkom svijetu. Iako je postao poznat produkcijom pjesme ‘This can’t be life’ Jay-Z-a (2001), za njega to nije bilo dovoljno. Htio je i sam na scenu. Drugačiji od drugih, tada popularnih gangsta repera, nije to odmah išlo bez prepreka, odnosno odbijanja diskografskih kuća. No, uporan kakav je očito oduvijek bio, nakon prometne nesreće 2002. izdaje album #collegedropout i dobiva Grammy za najbolji rap-album. Pa slijedi osnivanje vlastite diskografske kuće GOOD music, potom album #lateregistration i ponovno Grammy, no ovaj put ne samo za album, nego i za najbolju pjesmi i najbolji hip hop nastup. Potom, da skratim i da samo nabrojim albume, uslijedili su #graduation, pa nakon smrti majke Donde #808s&heartbreak. Pa album #mybeautifuldarktwistedfantasy, pa ulazak u svijet mode, pa album #yeezus i potom albumi #thelifeofpablo i #ye. U vrijeme tih albuma – izjava da će se kandidirati za predsjednika (2015), živčani slom (2016) i izjava da ima bipolaran poremećaj (2018). Kandidatura za predsjednika, priznanje poraza. I sada album #donda.
Za nekog kontroverzna, za nekog autentična
No, neovisno o tome što je svakim albumom unosio nešto novo, kreirao taj svoj drugi svijet, ono što ga je “vinulo” na naslovnice portala su – izjave i ponašanja. Za nekog kontroverzna, za nekog autentična. I to što je znao pozornicu iskoristiti za “skandal” o kojem se onda pričalo. Pa je, primjerice, nakon što je uragan Katrina poharao New Orleans, na televiziji kritizirao Georgea Busha da ne brine za Afroamerikance. Davne 2005. godine. #blacklivesmatter. A za Trumpa je rekao da obojica imaju zmajsku energiju. I da mu je Donald Trump inspiracija jer je on dokaz da je u Americi sve moguće. Naravno, da se razumijemo, to je bilo prije Kanyjeve kandidature za predsjednika. Nakon kandidature, pokazao je i jednu od ključnih osobina političara ili wannabe političara. A to je da se kao suncokreti okreću suncu koje jače grije (u prijevodu, ka onom koji ima veću moć). Prestao je biti podupiratelj D. Trumpa. I postao – svoj.
Kakav će tek mesija pokucati na naša vrata?
I da, naravno da bih sada stranice mogla ispuniti citatima izjava i opisima ponašanja. Ali neću, jer ga gledamo iz vizure neke nove političke retorike. “Wannabepresident“, osoba koja se ne libi ljudima obratiti izjavama poput “Ja sam Bog; ja ću spasiti Ameriku (…) jer ja sam u službi našem Gospodinu i spasitelju Isusu Kristu i stavljam mu sve na raspolaganje”. Da se razumijemo, nije da su drugi, posebno na toj razini popularnosti lišeni narcisoidnih poremećaja (kako ga opisuju drugi) i bipolarnosti (kako on kaže sam za sebe), samo tu sliku ne pokazuju tako otvoreno svijetu.
I za kraj. Kakvo nam to vrijeme dolazi i na kakve ćemo priče padati – ovisi o nama samima. Barem jednim dijelom. I hoćemo li i dalje padati na celofan ili ipak promisliti o sadržaju – i to ovisi o nama. Možemo i ovako i onako.
Možda Kaney West ostane “lostintranslation” između ovog i tog drugog, njegovog svijeta. Vidjet ćemo. Samo, zamišljajući moguću inauguracija u siječnju 2025. u mesijanskom ruhu i tu neku, zasad SF – stvarnost, ne mogu se ne zapitati – a kakav će tek mesija pokucati na naša vrata? Ajme. #grinchi.
________________________________________________________________________
Nikolina Borčić, na Sveučilištu VERN predaje njemački jezik, poslovnu komunikaciju, političke odnose s javnošću, političku komunikaciju te kreiranje i upravljanje imidžom slavnih. Autorica je niza znanstvenih i stručnih radova o jeziku politike i političkom komuniciranju, kao i izlaganja na međunarodnim znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Dvostruka je doktorica znanosti i docentica, a specijalnost su joj jezik politike i politička komunikologija, s naglaskom na usporednim analizama njemačkih i hrvatskih političara i političarki.