Ime Ratka Mavara u svijetu hrvatske fotografije izaziva poštovanje i divljenje. Iza njega je, naime, duga profesionalna karijera jednog od najboljih domaćih fotografa, bez obzira na to radi li za medije ili samostalne izložbe.
Trenutačno je urednik fotografije u tjedniku Lider, a osim toga, pokrenuo je intrigantan projekt ‘Body Art Photo’ koji prikazuje ženske aktove u crno-bijeloj tehnici. O planovima s ovim projektom i odnosu publike prema obnaženom ženskom tijelu, kao i o kriterijima vrednovanja umjetničkih fotografija s aktovima Ratko otvoreno progovora.
Izložba i fotomonografija kao kruna umjetničkog puta
Vaš projekt Body Art Photo u kojem u crno-bijeloj bijeloj tehnici fotografirate ženske aktove postigao je zapaženi uspjeh – planirate li uskoro neku izložbu ili foto monografiju?
Kod nas je teško živjeti od jedne, pa se bavim s više vrsta fotografije. Najčešće je to komercijalna, novinska i umjetnička. Vjerujem da vas zanima ovo zadnje pa mogu o tome više pričati. Projekt je nastao spontano te nakon niza godina rada dobio je svoju jasnu formu i prepoznatljiv fotografski rukopis. U planu je velika izložba i fotomonografija kao kruna ovog dijela mog životnog umjetničkog puta, no zbog ovih okolnosti oko nas neću žuriti s tim.
S obzirom na okolinu i konzervativan odnos naših ljudi prema ženskom obnaženom tijelu, je li vam problem pronaći modele?
Ne nalazim modele nego one nalaze mene. Budući da je kod nas, kako ste i rekli u pitanju – konzervativan odnos ljudi prema ženskom obnaženom tijelu, jasno je da je za to potrebna velika hrabrost i otvorenost. To su ‘obične’ žene, ne fotomodeli. To su žene koje su osjetile da im je došlo ‘vrijeme za sebe’. Javljaju mi se kad osjete da su spremne i kad im želja postane jača od straha.
Ne nudim nikome i ne nagovaram nikoga da dođe u moj foto studio, nego puštam da u njima odluka sazrije. Uvjeren sam da se ta njihova energija odluke osjeti i na fotografijama. Hrabrost, odlučnost i otvorenost su ključan preduvjet za čaroliju kreativnosti koja se dogodi pred mojom kamerom i rasvjetom.
Ono što ja radim je da, umjesto odjeće za odijevanje, koristim svjetlo i sjenu. Ženama neopisivo lakše biti potpuno svoja onda kad odbaci sve odjevne paravane iz kojih je skrivena
View this post on Instagram
Zašto crno bijelo kao odluka? Pojačava estetiku kadra i modela ili..?
U ovom projektu sam izbacio sve suvišne elemente u namjeri da se približim minimalizmu i sublimaciji. Boje sam izbacio i posvetio se samoj formi ženskog tijela, njenoj simbolici. Boja bi percepciju promatrača zadržavala na površini kože, na površinskoj površnosti, a ideja mi je da prikažem ženu kao skulpturu. To je moj pogled na žene i njihovu ulogu u društvu, pa im tako na neki svoj način dižem spomenike.
Osim odbacivanja boja u Body Art projektu, kao suvišno odbacio sam i odjeću. Odjeća je ta koja već na prvi pogled šalje poruku o osobi koja ju nosi, a ja se trudim izbjeći te etikete i prenijeti autentičnu poruku svake osobe. Odjećom inače skrivamo ili naglašavamo neke dijelove tijela, kalkuliramo bojama, materijalima, oblikom, stilom, modom…
Ono što ja radim je da umjesto odjeće za odijevanje koristim svjetlo i sjenu. Ono što sam doživio u mom studiju jest da je ženama neopisivo lakše biti potpuno svoja onda kad odbaci sve odjevne paravane iz kojih je skrivena.
Žene same zovu – s povjerenjem
Vjerujem kako je za kvalitetan odnos fotografa i modela prije svega riječ o obostranom povjerenju prilikom opuštanja i kako je uvijek riječ o dobrovoljnim trenucima i odlukama, ali bude li ikad nepredviđenih situacija u obliku predomišljanja i kako se u tim trenucima postavljate?
Ponavljam da ne nagovaram na fotografiranje jer odluka je isključivo na njima. Kada mi se neka žena javi i nakon inicijalne komunikacije emailom ili telefonom, prvo se nađemo na kavi i to je vrlo važan dio procesa. Na tom susretu razgovaramo o motivima i stavovima, upoznajemo se verbalno i energetski, a tek kad i ako oboje osjetimo međusobno povjerenje, donosimo konačnu odluku i prelazimo na detalje i upute oko snimanja.
Čak i nakon toga ostavljam mogućnost da se usred snimanja može predomisliti i da možemo prekinuti. Nije se to do sada nikad dogodilo, naprotiv, sve žele ponoviti. I ponavljamo ga često jer s dodatnim iskustvom one sljedeći put budu još opuštenije. Taj kreativni čin je uvijek uzbudljiv i pun maštovite igre.
Inače se najčešće žene javljaju jer fotografiranje i fotografije žele darovati sebi. To bude najčešće nakon nekog velikog preokreta u životu kao što je pobijeđena bolest, razvod braka, trenutak unutarnje spoznaje…
Odakle zanimanje za ženski akt jer trenutačno fotografirate isključivo pripadnice suprotnog spola? Imate li u vidu i muškarce u razvoju projekta?
Žene nekako imaju povjerenje u mene, možda zato što osjete moje čiste namjere. To povjerenje, uz moju vještinu u fotografiranju i kreativnost, iskoristio sam da im ponudim mogućnost da smiju probuditi ili pokazati svoju ženstvenost. Da izađu iz svojih životnih uloga, svojih moranja, zabrana i svojih autocenzura, svojih ispunjavanja tuđih očekivanja i svojih uniformi/odjeće i da pokušaju doživjeti slobodu vlastitog tijela.
Jedna žena mi je nakon snimanja rekla: “Ratko, prvi put u životu da sam se skinula pred muškarcem, a da on od mene ne traži ništa!” Na snimanju sva pažnja, rasvjeta i objektiv su okrenuti prema njoj i ona tu postaje diva, može konačno doživjeti sebe.
Zaista, u fotostudiju se događa često da naprave veliki korak na polju otkrivanja svog emocionalnog tijela i prihvaćanju svoga fizičkog tijela. Uglavnom odlaze s osmjesima na licu. Što se tiče muškaraca, tu je stvar drugačija – ne javljaju se. Za razliku od žena, oni u svojoj mladosti nisu toliko sputavani na tjelesnoj razini, ali jesu u iskazivanju emocija. Ni njih ne nagovaram, no često se dogodi da nakon što se njihove partnerice vrate sa snimanja, nagovore ih da u studio dođu kao par.
Postoje li neki inozemni autori koji su vam bili bili nit vodilja pri postavljanju koncepta ili se niste oslanjali na druge – već vođeni isključivo nekim intimnim porivima?
Nisam postavio koncept po uzoru na druge autore. Moj je počeo ‘slučajno’ – tako što me poznanica zamolila da je slikam u erotiziranom izdanju za partnera. Donijela je mrežaste čarape, štikle, čipkasto rublje i snimanje je teklo svojim tokom, ona se trudila biti seksi… dok na kraju nisam predložio da skine sve. Pristala je i tek tada se dogodila čarolija: ona je postala senzualna, ženstvena, opuštena i sve to bez truda. Izašla je iz uloge u kojoj treba ispuniti njegova očekivanja da bude seksi i zavodljiva. Nestala je napetost moranja i ostala je samo ona.
Naravno da te fotografije on nije ni vidio jer na koncu zapravo i nisu bile za njega nego za nju. I inače se najčešće žene javljaju jer fotografiranje i fotografije žele darovati sebi. To bude najčešće dar sebi nakon nekog velikog preokreta u životu kao što je pobijeđena bolest, razvod braka, trenutak unutarnje spoznaje, poklon sebi za rođendan, promjena posla, itd…
Kreativni čin dvoje ljudi, fotografa i modela u polumraku studija
Zavide li vam kolege iz redakcija ili drugi fotografi i bude li zezanja u smislu da vam se nude za asistencije oko svjetla ili druge tehničke asistencije zbog potencijalno intrigantne voajerske pozicije?
Kolege, iako me poznaju više kao fotografa koji radi u medijima, su navikli na moj umjetnički opus i respektiraju ga, a zavidni komentari su jako rijetki. To su divni ljudi koji svoj kruh krvavo zarađuju. O toj temi bi se moglo puno pričati, kao i općenitom stanju u novinarstvu. Što se tiče prisutnih na snimanju u studiju, jednom sam predložio da dođe i njen muž jer mi ne bi smetao, što je ona odbila i odgovorila: Ali meni bi smetao!
Bila je u pravu jer to je zaista kreativni čin dvoje ljudi, fotografa i modela u polumraku studija i svaka druga osoba bi remetila tu suptilnu stvaralačku interakciju. Obično, ako ima partnera, on joj daje svoju podršku, doveze je do foto studija i poslije dođe po nju. To je divno. Naravno da ti muževi najprije provjere tko sam i što radim, a kasnije mi šalju poruke zahvale kad vide fotografije.
Volim izlagati u galerijama, no draže mi je kad žena svoje povećane i uokvirene fotografije objesi na zid u stanu, pa makar i u spavaćoj sobi
Na domaćoj foto sceni postoji još autora/autorica koji se bave ženskim aktom. Primjerice Lorna Kijurko. Pratite li rad kolega ili ste izolirani u svom procesu rada?
Malo nas je koji se ozbiljnije bave aktom u fotografiji, ali dobro je što svatko ima svoj stil i svoj prepoznatljiv rukopis. Ne ulazimo jedno drugom u polje i meni je to odličan dokaz da to svi radim iz srca, a ne iz komercijalne potrebe da pratimo trendove u fotografiji. I za moje slike se može reći da su izvan današnje mode, da crno bijelim izrazom i grafizmom više naginje starim autorima, no miran sam po tom pitanju jer radim baš onako kako mi se sviđa i ne trudim se podilaziti umjetničkim kritičarima.
Volim izlagati u galerijama, no draže mi je kad žena svoje povećane i uokvirene fotografije objesi na zid u stanu, pa makar i u spavaćoj sobi. Njoj će one biti stalni podsjetnik na te trenutke kada je doživjela sebe, svoju otvorenost, hrabrost, svoju senzualnost i na kraju, bit će podsjetnik na vlastito tijelo i kako je ono izgledalo tog dana i te godine.
Čiji rad od kolega cijenite da biste mogli reći i sebe prozvati fanom?
Istaknuo bih radove Stanka Abadžića. Svaka njegova fotografija ima priču, a to je ključno za dobru fotografiju. Osim što obojica radimo crno-bijele aktove, nas dvoje imamo sve ostalo potpuno različito: koncepciju, procese, načine i mjesta rada. Divno mi je da usprkos tome možemo uživati u uspjesima onog drugog i da na našim druženjima možemo iskreno izmjenjivati iskustva.
Mimo foto trenutka autor ste jedne uslovno rečeno religijsko mitološke knjige naslovljene ‘U božjem lunaparku’, podnaslova ‘Sasvim običan razgovor s Bogom i anđelima’ u kojem lik Svaki otkriva opća fundamentalna pitanja i velike teme. Motivski asocira na ‘Razgovore s Bogom’ no u proslovu odmičete od iste… Jeste li dobili odgovore na koje ste postavljali pitanja? Uskoro će biti deset godina od izlaska knjige…
Knjiga je isto tako nastala spontano. Možda se tako najbolje stvari i događaju: spontano, ali ne i slučajno. Nikako nije moglo biti slučajno jer sam oduvijek bio otvoren za duhovnost, za istraživanje ljudske psihe, za propitkivanje stavova, za upoznavanje energija i za kreiranje u svim oblicima. Priznajem da me kreiranje najviše ‘pali’. Da, Walschovi ‘Razgovori s Bogom’ su utjecali na mene otvaranjem novog pogleda, ali i na moju knjigu što se tiče forme jer pisana je kao dialog. U knjizi sam vodio razgovore s raznim duhovnim entitetima. Opet ‘slučajno’ baš sam ja bio službeni fotograf njegovog prvog gostovanja u Zagrebu pa sam ga u tih nekoliko dana druženja imao priliku i upoznati.
Nije to kopija i nastavak njegove ideje jer se u nekim stvarima ne podudaramo, a i nije bilo u planu da taj tekst uopće izađe u javnost. Jednostavno, pisao sam za sebe, onako kako mi je dolazilo bez misli da će to netko čitati. Tek kasnije mi je Bruno Šimleša, tada urednik u VBZ-u, predložio tiskanje knjige. Da, dobio sam sve odgovore. Najvažniji uvid koji sam dobio je vjerojatno sablažnjiv za našu državnu religiju ali ionako sam već nepoćudan jer ‘slikam gole žene’. Dakle, mi ljudi, koji smo u isto vrijeme materijalna i duhovna bića, smo zapravo stvoritelji, a ne Bog, no stvaramo na njegovom polu, u njegovom ‘lunaparku’.
U medijskom se prostoru srozala kvaliteta fotografija
Planirate li još neke književne naslove, osim monografije i fotobooka i ako da koja su Vam područja zanimljiva?
Pišem, fotografiram, istražujem unutarnje i vanjske svjetove… Puštam da me spontanost odnese gdje je najzanimljivije i do sada se nisam razočarao.
Zanima li vas osim fotografije neki produžetak rada u smjeru videa i bilježenja eventualno pokretnih slika?
Imam opremu i snimao sam neke video materijale, no pazim da prevelikim disperziranjem ne pokvarim kvalitetu onoga što radim. Radije video snimanja prepuštam video snimateljima, onima koji to rade svakodnevno i koji su bolji od mene. Nisam se umorio od fotografije i siguran sam da u fotografiji imam još puno za učiti i istraživati i to radim s uzbuđenjem i radošću. Svakodnevno.
U medijskom prostoru, a posebno na internetskim portalima srozala se kvaliteta fotografija. Tu su prioriteti drugačiji, važnija je brzina od kvalitete
Je li se pozicija profesionalnih fotografa pojavom smartphoneova u 21. stoljeću, osim što se omasovila, u neku ruku prostituirala – u smislu velikog broja photoshopiranja, dotjerivanja i DIY fotografa?
Ono što sam primijetio jest da se u medijskom prostoru, a posebno na internetskim portalima srozala kvaliteta fotografija. Tu su prioriteti drugačiji, važnija je brzina od kvalitete. Fotoreporteri sada za istu plaću moraju raditi više poslova, tako da se ne mogu toliko fokusirati na likovnost. U vrijeme analogne fotografije samo smo mi rijetki poznavali tajne procesa razvijanja filmova i imali fotolaboratorij u kojem su se izrađivale fotografije. Danas svi u džepu imaju izvrsnu kameru na telefonu i veliki izbor filtera za korištenje.
No, uz sve te tehničke pogodnosti i dalje se razlikuju oni ‘koji vide’ i oni ‘koji ne vide’ onaj pravi motiv koji im je pred nosom. Njegoš bi rekao: “Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka”. Važan je fotograf, a ne kamera. Drugo što sam primijetio je da, kad ljudi sami pokušavaju snimiti nešto svojim smartphonom, vide kako to i nije baš tako jednostavno. Tada angažiraju fotografa.
Oni kojima je bitna dobra fotografija rado će uzeti kvalitetnog profesionalca. Ja u svom radu ne nudim one ‘baš si super ispala’ fotografije, nego ozbiljan autorski rad. U tom radu je i znanje, mašta, godine iskustva, moć viđenja i malo onog stvoriteljsko-spoznajnog stava o sebi i okolini.
Što čini razliku između fotografa profesionalca i amatera osim financijskog i platežnog trenutka? Koji su osnovni kriteriji razlikovanja?
Ako ćemo ih razlikovati po tome živi li od tog posla, fotoamater može postati profesionalac, ali događa se i obrnuto. Život je nepredvidiv. Ako hobist ‘slučajno’ dobije veliki fotografski posao i prihvati ga on postaje profesionalac jer počne živjeti od njega. Isto tako doživio sam da profesionalni fotograf u nedostatku posla postane političar, menadžer ili dostavljač. No, puno zanimljivija od podjele prema tome tko živi od fotografije mi je ona tko živi za fotografiju. Nije fotograf svatko tko ima fotoaparat nego tko je živi, tko gleda i misli fotografski.
Fotografije: Ratko Mavar, privatni album