Na početku jesenske sezone, Umjetnički paviljon donosi treću sekvencu izložbe Tko je Elsa Fluid, to se zna. Riječ je o izložbi Nokturno umjetnika Silvija Vujičića koji je smješta u paviljon Botaničkog vrta nastanjujući ga reminiscencijom kemijskog laboratorija, a promišljajući o nevidljivom živom svijetu. Mistična priroda Else Fluid premrežena dvojnostima ovaj se put isprepliće s mračnim tvarima i noćnom tminom.
Tko je Elsa Fluid? Privid, halucinacija, opojnost, lijek ili cvijet noćnog cvata, ubojita datura?
Vizualni umjetnik i modni dizajner Silvio Vujičić u svom se radu bavi temama odjevnih fetiša, seksualnog identiteta, slikarskih pigmenata, vrtova, otrovnih i psiho-aktivnih supstanci, smrti i prolaznosti. Projekti mu se oslanjaju na mitove, alkemijske zapise, povijest umjetnosti i mode koje razlaže na kemijske, simboličke, društvene i političke elemente povezujući historiju i suvremenost. Neovisno o mediju – grafike, skulpture, instalacije ili performansa – njegove radove obilježavaju procesi transformacije materije kroz nastajanje ili nestajanje. Materija koju koristi je rijetka, opasna ili efemerna, poput ekstrakta iz ilegalnih biljaka, čistog kofeina ili parfema od tjelesnih izlučevina, a izrađuje ju po vlastitim receptima kemijskim laboratorijskim metodama kristalizacije, destilacije, ekstrakcije i sublimacije.
Ambijentalno zvučna instalacija koju Vujičić gradi za paviljon Botaničkog vrta, može nas podsjetiti na kemijski laboratorij ili sofisticirani alkemijski kabinet iz budućnosti. U središtu je biljka datura, mitskog značaja i halucinogenih pa i smrtonosnih svojstava. Kemijskim procesima, umjetnik ekstrahira iz nje otrovne alkaloide, nanosi ih na sito te njihovo raslojavanje, kratkotrajno putovanje ubojitih tvari i pojavnost koja traje svega nekoliko sekundi fiksira fotografskim aparatom. Rezultat je slikom materijalizirana vizija, halucinacija, otrovna tvar…
Silvijeva inverzija prostora i vremena
Postavljen u paviljonu Botaničkog vrta, Silvijev je rad inverzija prostora-vremena. Ono što je izvana, uvlači se unutra, unutrašnjost postaje izvanjkost, a vrijeme se u timelapse snimku noćnih cvjetanja dature skraćuje. Možemo ga zamisliti kao školjku koja u svoju spiralnu unutrašnjost uvlači daleke prostore i vrijeme drukčijeg trajanja čije nam rezonance odašilje kada je prislonimo na uho. Možemo zamisliti da se čitav Botanički vrt kakvog znamo iz svojih dnevnih šetnji uvlači u centralni prostor paviljona, definiran Silvijevom instalacijom, odakle se prelijeva, izvrnut. Otkrivamo što se događa noću, otkrivamo zavodljivost noćnog cvata dature, isparavanje alkaloida, čujemo zvukove malih sisavaca šišmiša, prezrenih moljaca i drugih nokturalnih bića. Imaginiranje pohlepnih šišmiša koji svojim dugačkim jezicima usisavaju daturin nektar, prenoseći otrovnu pelud na crnim tijelima, čije sjene u večernjim satima izazivaju nelagodu, asocira nas na vampire, vještičarenje i magiju, na nešto opasno jer nas može zavesti i zaluditi. Možemo izgubiti glavu preplavljeni opskurnim dijelovima vlastite nutrine. No ne radi se samo o zavođenju. Ili o strahu. Datura je isto i ljekovita biljka. Njezina je mirisna dubina bazen dvojnosti, liminalni prostor ispunjen i otrovom i lijekom.
Racionalnost modernog doba bori se protiv ambigviteta i nedokučivosti konstruiranjem binarnih sistema. Jezik je medij racionalnog uma i ljudska specifičnost u ne-samo-ljudskom svijetu. To je još jedna razina rada. Koristeći jezik/riječ/pismo koje podvrgava isparavanju alkaloida, Silvio dokida njegovu isključivu ulogu u formiranju i objašnjavanju svijeta. Možda bismo se, doista, umjesto na preciznost jezika mogli osloniti na trnce koje osjećamo ili naslućivanja nečijih blizina, na intuiciju koja nije u potpunosti jezikom objašnjiva, ali pomaže da shvatimo da ono što je nedokučivo također postoji. Ispisane riječi alkaloidom razlažu se i nestaju. Elsa Fluid ovaj put ide onkraj jezika.
Kustosica izložbe je Irena Bekić
Projekt Tko je Elsa Fluid, to se zna: izložba u sekvencama, kojega je ova izložba dio sagledava stvarnost kao prostorno vremensku i identitetsku konstelaciju fluidnosti. Dok su se u prethodnim sekvencama, umjetnice Nicole Hewitt i Sandra Sterle bavile sjećanjem, tragovima i ostacima poznatih eko sustava u futurističko arheološkim inverzijama, kolekcionirale predmete (Hewit) i istraživale nastanjivost ispražnjenosti (Sterle), Silvio Vujičić ambigvitete istražuje stavljajući u fokus ljekovitu i smrtonosnu halucinogenu biljku daturu. Tri sekvence izožbe možemo sagledati i kao postupno dokidanje vremena, prostora i jezika čime se nastoji zahvatiti u višeslojne i nestalne konfiguracije ljudskih i ne-ljudskih egzistencija.
Bazično, projekt je osmišljen za galeriju Umjetničkog paviljona u Jurišićevoj 1 a. Radi se o kući ljekarnika Eugena Fellera, izumitelja fantastičnog eliksira Elsa Fluid. Naslov Tko je Elsa Fluid, to se zna parafraza je njegovog reklamnog slogana i pretvara tu zamišljenu osobnost, povijesnu reminiscenciju, prostor ili predmet u jedinu moguću soluciju – fluidnu konfiguraciju premještajućih identiteta pri čemu ona može biti stvarni lik, predmet, alegorija, mentalni sklop, susjedstvo, ljudska ili neka druga vrsta, misao, tlapnja, umjetnost ili otrov.
Uslijed neočekivane okolnosti, galerija u Jurišićevoj još nije otvorena pa se u tom produženom nastajanju, nestajanju ili čekanju, Elsa izmješta na druge lokacije, mapirajući svoje moguće identitete.
Umjetnik koji se ističe svojim samostalnim izložbama
Silvio Vujičić (1978.) diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i na Tekstilno Tehnološkom Fakultetu u Zagrebu. Od 2002. godine izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i međunarodno (Austriji, Francuskoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji, Sloveniji, Srbiji, Kini, Japanu, SAD-u) među kojima su International Triennial of New Media Art, Peking (2011.,2014.); Digiark, National Museum of Fine Arts, Taiwan(2014.); FRAC desPays de la Loire, Carquefou (2012.); MSU, Zagreb (2005., 2009., 2012.); Platform3 – Spaces for Contemporary Art, München (2010.); Device_art, Zagreb-San Francisco-Peking (2004., 2006., 2010.). Radovi su mu uvršteni u muzejske i privatne zbirke u Hrvatskoj i inozemstvu: Lauba i MSU, Zagreb; Albertina, Beč; FRAC des Pays de la Loire, Carquefou. Dobitnik je nagrade 8. hrvatskog trijenala grafike (2019.) i 40. salona mladih u Zagrebu (2006.).
Fotografije: Vanja Babić