Hrvatske serije i film postaju naš najbolji i najuspješniji izvozni proizvod s područja kulture. Serija Dalibora Matanića “Područje bez signala” posljednja je u nizu uspješnica i doma i u svijetu, a signal da će serija ili film biti uspješan već je godinama i slučajnom promatraču Ankica Jurić Tilić. Producentica dobre energije, profesionalnog instinkta za kvalitetu i damskog šarma.
U “Području bez signala”, nastalom prema romanu Roberta Perišića, je i sukreatorica. Popis dosad produciranih filmova sadrži tridesetak naslova, a potpisuje produkciju i po mnogima jednog od naših najboljih filmova “Zbornica” Sonje Tarokić. U razgovoru nam je otkrila što je točno njezin posao, koja je tajna naše prepoznatljivosti u ovom području i preporučila naslove koje ne smijemo propustiti.
Mislim da smo itekako dobro prisutni na svjetskoj sceni
Živimo u neobičnim vremenima, ali i u takvim okolnostima barem jednom mjesečno stižu dirljivo kvalitetne vijesti o uspjehu hrvatskih TV i kino slatkiša u Europi i svijetu. U velikoj većini sudjelujete Vi. Što to tako dobro radimo?
Prije svega hvala vam na ovoj primjedbi. Ja isto smatram da smo, za količinu filmova i serija koje proizvedemo, kao i za veličinu naše zemlje, itekako dobro prisutni na svjetskoj sceni i da se, iako možda nemamo kontinuiran odjek, zapravo dobro držimo na ukupnoj europskoj i svjetskoj sceni.
Mislim da je tome dosta pomoglo i to što naši autori i producenti sudjeluju na brojnim radionicama i marketima i trude se predstaviti film i prije nego što je snimljen, što je na kompetitivnoj međunarodnoj sceni zaista važno. Mislim da je to važno i za nas, da već u ranoj fazi odmjeravamo snage s autorima i producentima sa šireg tržišta, a važno je i za kasniji plasman filma ili serije.
Publika ipak u konačnici očekuje nešto blisko ranijem gledateljskom iskustvu, želi nas staviti u neki pretinac, jednako kako to žele i festivalski selektori. Zato je poseban izazov razbiti taj lanac očekivanja
Žena ste očito velikih i umješnih producentskih znanja i dobre karme. Dojam je da smo zaista u samom vrhu produkcije u svijetu. Po čemu smo najviše prepoznatljivi, drugačiji od onih koji su u vrhu dugo?
Mislim da je možda preambiciozno reći da smo u vrhu, ali svakako nema ništa lošeg u tome da stremimo vrhu, to je sigurno. Isto tako, rekla bih da se svaki pojedini autor može nametnuti nekom svježinom, nekim originalnim pristupom, a sigurna sam da to ne može i ne smije biti unaprijed normirano ili oblikovano prema očekivanjima kakva ostatak svijeta ima prema nekom određenom podneblju ili zemlji.
Mi zapravo često želimo pobjeći od onog što se očekuje od nas na široj svjetskoj sceni, ne želimo da postoje na primjer balkanske priče ili neki prepoznatljivi istočnoeuropski duh, a sigurna sam da Skandinavci isto tako razmišljaju kad rade svoje filmove. Opet, publika ipak u konačnici očekuje nešto blisko ranijem gledateljskom iskustvu, želi nas staviti u neki pretinac, jednako kako to žele i festivalski selektori. Zato je poseban izazov razbiti taj lanac očekivanja i probiti se s nečim što ne zadovoljava ta očekivanja.
‘Područje bez signala’ jedan od najdražih projekata
Ovaj tjedan završilo je emitiranje serije “Područje bez signala”. Reakcije publike su sjajne. Kreatorica ste serije uz Dalibora Matanića. Što je bio najveći izazov i koliko se sam roman Roberta Perišića trebao prilagođavati za ekranizaciju?
“Područje bez signala” mi je svakako jedan od najdražih projekata koje sam radila – puno je razloga za to, a jedan je svakako ta ostrašćenost koju su svi koji su ga stvarali imali prema projektu. Put je bio dug, roman je izvrstan, jak i zavodljiv a istovremeno velikim svojim dijelom težak za adaptaciju.
Milan F. Živković, Hana Jušić, Jelena Paljan i ja radili smo gotovo tri godine na adaptaciji romana, išli smo vrlo često naprijed pa natrag pa opet naprijed u svojim istraživanjima i mislim da smo na koncu napravili dobar posao.
Kako je redatelj Matanić često kasnije govorio, činjenica da nam je roman toliko dobar otežavala je posao jer nam je stavila na leđa i taj teret odgovornosti adaptacije romana u seriju, strah da ćemo se pokliznuti i iznevjeriti roman. Reklo bi se po komentarima da nismo, i sretna sam zbog toga.
Važno je da idemo naprijed i da se međusobno podržavamo kao zajednica, ne samo u našoj branši nego općenito, da pokažemo benevolentnost prema nečem što je naše, što je stvoreno ovdje
Rijetko Vas vidimo u medijima, na ekranu gotovo nikad. Vaš je posao rudarski u pozadini. Kada, za one koji ne znaju, u cijelom nastanku filma ili serije nastupate Vi i koji Vam je zadatak?
Ta “pozadina” je nekako i odabir i to će vam vjerojatno reći većina mojih kolega. Producent je od samog početka, najčešće od same ideje, pa do zadnje akcije promocije ili prodaje uključen u projekt. Zapravo je njegov “staž” na svakom pojedinom projektu dulji od bilo čijeg drugog. U igranoj produkciji ti su procesi dugi, često i desetak godina. Zadaci su raznovrsni – od onih kreativnih, koji su hrana za dušu i uzbudljiva igra, do onih pravno-financijskih koji su ozbiljan stres i nose visoku odgovornost.
Važno je da idemo naprijed i da se podržavamo
Producirali ste oko trideset igranih filmova. Moj je dojam da hrvatski film u poseljednjih desetak godina ima uzlaznu putanju kvalitete. Gdje smo griješili ranije, devedesetih, i što nas je osvijestilo?
Zapravo nije više važno gdje smo griješili, očito smo ipak naučili nešto iz tih pogrešaka pa smo napredovali – važno bi bilo samo popraviti nekako javno mnijenje o tome, jer se nikako ne možemo osloboditi te stigme devedesetih i često slušamo da domaći film ne valja od ljudi koji zapravo ne gledaju domaći film, ili ga jednostavno uspoređuju s najboljim komercijalnim američkim naslovima, što je kruška/jabuka sindrom.
Mislim da stvarno imamo izvrsne glumce, autore, filmske radnike, s vremenom će se vjerojatno značajnije popraviti i uvjeti u kojima radimo i budžeti s kojima radimo. Važno je da idemo naprijed i da se međusobno podržavamo kao zajednica, ne samo u našoj branši nego općenito, da pokažemo benevolentnost prema nečem što je naše, što je stvoreno ovdje. Od hrane, namještaja, aplikacija do filmova.
Hrvatski film zadnjih godina ima izražene ženske likove u fokusu. Je li to naša specifičnost ili je takav trend i drugdje?
Moram reći da naše statistike zaista nisu sramotne kad gledamo zastupljenost glavnih ženskih uloga, redateljica, scenaristica a posebno ne producentica. Kad sam počela raditi ovaj posao, mislim da je Snježana Tribuson bila jedina redateljica koja imala film u kino-distribuciji – sada, tridesetak godina kasnije, taj se broj popeo na gotovo dvadeset.
Naravno da je to i dalje premalo i da broj nije srazmjeran u odnosu na onaj koji bi bio prirodan, ali to su povijesne nepravde koje su toliko dugog vijeka da će nam trebati još nešto vremena da ih prevladamo. To nije jedina, ima ih još dosta i dobro je da se o tome danas puno govori, a još bolje da se i djeluje.
‘Zbornica’ je definitivno bila veliki poduhvat
Nova redateljska, ali i glumačka imena se pojavljuju često. Sonja Tarokić sa “Zbornicom”, po meni najkompletnijim hrvatskim filmom zadnjih godina, pokazala je golemi talent.
Sonja je nevjerojatnom upornošću razvijala ovaj projekt i izvela ga još većom. Drago mi je da je ustrajala, jer vidi se da je zaista imala što reći, i da je znala kako to reći pravim filmskim jezikom. “Zbornica” je definitivno bila veliki poduhvat na koji sam zaista ponosna, a svakako trebaju biti ponosni i Sonja i Marina i svi drugi koji su u njemu sudjelovali, od autorskog tima preko divnih glumaca do cijele ekipe koja ju je podržala u tom ambicioznom i zaista teško izvedivom poduhvatu.
Pandemija je definitivno akcelerirala prodor streamera i zakucala nas je uz ekrane kod kuće, došlo je do velikih promjena na tržištu i zapravo su se poremetile neke odavno ustanovljene norme i načini proizvodnje i poslovanja
Vrlo često sudjelujemo u koprodukcijama. Koliko je to važno i gdje se najviše očituje važnost koprodukcije?
Nama su nažalost koprodukcije neminovnost. Kažem nažalost, jer iako one značajno podižu mogućnost šire distribucije, one su često vrlo složene i nose sa sobom niz kompromisa. Neke je projekte teško izvesti kao koprodukcije, na primjer dječje filmove, pa je golema šteta da barem takve projekte ne podržimo na način da se mogu izvesti samo podrškom domaćih snaga, fonda i televizije.
Lijepa strana koprodukcija je razmjena autora i permanentno učenje koje nas izbacuje iz obrazaca u kojima smo naučili raditi. Uz prave partnere, koprodukcije znače daleko širi doseg filma, a to nam je svima važno. One su nam važne u oba smjera, i da svoje filmove radimo s manjinskim partnerima i da mi budemo partneri drugima; ovaj model ne može funkcionirati bez te uzajamnosti.
Jesu li formati serija u Europi i svijetu nadjačali film? Po kvaliteti, ali i popularnosti kod publike?
Ta borba još traje, ali sigurna sam da će film opstati, jednako kako će opstati odlazak u kino kao događaj, navika, doživljaj. Pandemija je definitivno akcelerirala prodor streamera i zakucala nas je uz ekrane kod kuće, došlo je do velikih promjena na tržištu i zapravo su se poremetile neke odavno ustanovljene norme i načini proizvodnje i poslovanja. Sad je osobito teško razdoblje adaptacije na nova, zapravo još neustanovljena pravila, ali to se isto može shvatiti kao izazov a ne kao problem.
Osobno, kao gledatelj, uživam gledati i filmove i serije – kod serija mi je divno što imaju vremena posvetiti se likovima, a kod filmova mi je zavodljiv taj jedan koherentni sklop u kojem su svi odabiri, režijski, likovni, dramaturški, usmjereni jednom jedinstvenom cilju. Serije su oduvijek tu, ono što ih je sada učinilo posebno popularnima je sve viša produkcijska razina i promjena načina konzumacije sadržaja koju je donijela neprekidna dostupnost.
Nismo jedina industrija koja ima probleme
Pandemijsko vrijeme je sve zakočilo na neko vrijeme. No, u kontekstu Vašeg posla – dobro nam ide. Gdje bismo bili da nije bilo pandemije tek?
Razgovarala sam puno s kolegama iz cijele Europe tijekom ove dvije pandemijske godine – zapravo su svi vrlo brzo počeli proizvoditi, nije se tu radilo o nekim pritiscima od strane financijera ili televizija, radilo se o tome da u Europi postoje stotine tisuća radnika kojima je to osnovno zanimanje i kojima je to bio potpuni gubitak tla pod nogama
Jednostavno smo morali nastaviti raditi, jedino što je za producente to naravno značilo preuzimanje golemih rizika oko eventualnih prekida rada. Ti rizici i dalje postoje – srećom bolest više nije toliko opasna koliko je bila, ali prekidi rada su i dalje dio naše svakodnevice i s time se zaista teško nositi. No, nismo jedina industrija koja ima te probleme, ima ih zaista puno i nadam se da ćemo izići iz ovoga i premostiti tu krizu.
Možete li najaviti neki naslov koji nikako ne smijemo propustiti?
Izdvojila bih “Najgoru osobu na svijetu” Joachima Triera koja upravo stiže u kina. Taj mi je film posebno lijep, iskren, vješto režiran, glumica je nevjerojatno dobra i inspirativna. To bih svakako preporučila. Svima koji nisu još gledali “Quo Vadis, Aida” bih preporučila da ga odmah potraže na VoD-u, da ne zaboravimo i prošlu godinu kada smo ostali djelomično uskraćeni za neke naslove u kino-distribuciji.
Prije 19 godina s Hrvojem Pervanom i Draganom Jurićem osnovali ste Kinoramu. Sjećate li se trenutka kad je došla ideja i kako je bilo u početcima?
Sjećam se, kako ne. Kolega Hrvoje me nagovarao godinama, a ja sam bila neodlučna i kukavica, a u prvim godinama sam se uvjerila da je to bilo ispravno razmišljanje – zaista je bilo napeto. Znate ono kako vam govore da su prve tri najteže, a onda odjednom da je prvih sedam….. U svakom slučaju, eto nas, još smo tu, još uvijek je Jura srce svakog projekta koji radimo, a Hrvoje vrijedna podrška.
Što se tiče stranih autora i glumaca kojima se divim, njihov rad više promatram kako se promatra slika na izložbi – uronite u neki svijet, ali ne mislite da bi mogli posegnuti rukom u njega ili ga odnijeti doma, samo promatrate i divite se
Ne volim serije u kojima su svi karakteri zli
Birate li Vi doma koje će se serije gledati nedjeljom popodne ili na godišnjem i ako da, što je tada na ekranu?
To je sada isto vezano uz ovu nesretnu neprekidnu dostupnost sadržaja – više se ne okupljamo pred ekranom kako se to radilo do prije svega desetak godina. Najdraže serije koje sam gledala tijekom zadnje dvije godine su mi “Years and Years” i “After Life”, najdraži klasik mi je još uvijek “Seinfeld” i recimo “Malcolm u sredini” kojeg sad ne mogu naći nigdje, a najdraže serije svih vremena su mi “The Wire”, “Fargo”, “Sopranos” i “Mad Men”. Vjerujem da tu imam dosta istomišljenika? Jednostavno ne volim serije u kojima su svi karakteri zli, ili većina. To me umara i ne potiče me.
Sopranose zajedno volimo jako. S Gandolfinijem nažalost ne možete raditi, a s kim biste voljeli raditi, a još niste?
Jako teško pitanje. Često mi se dogodi da zapazim nekog glumca ili snimatelja ili režisera, montažera i poželim raditi s njime, i onda napravim sve da se to i dogodi. Ne mora to biti odmah, mora se složiti neka posebna kombinacija i prava energija, i onda to i bude.
Što se tiče stranih autora i glumaca kojima se divim, njihov rad više promatram kako se promatra slika na izložbi – uronite u neki svijet, ali ne mislite da bi mogli posegnuti rukom u njega ili ga odnijeti doma, samo promatrate i divite se. Nisam nikada razmišljala o tome da radim s njima, dovoljno mi je da postoje.
Fotografije: Igor Medić; Željka Mikulčić, Schultz i privatni arhiv