Kad se govori o kvaliteti u voditeljskom poslu, svaka se rasprava svede na nekoliko imena onih koje publika voli, na koje je struka ponosna i bez kojih ne možemo zamisliti medijsku kartu Hrvatske. Prva na listi dama, ne samo zbog abecede je – Barbara Kolar. Radio ili televizija – njoj je potpuno svejedno.
Suvereno vlada etrom godinama, prilagođava se suvremenim formatima, ali jedno ostaje – profesionalnost koja se sve rijeđe viđa, elokventnost kojoj rijetki mogu parirati i ležernost koju mnogi žele postići.
Prijepodnevna suputnica na Gold FM-u ili popodnevna domaćica na HTV-u otkrila nam je što će raditi u Americi, ali i što ju posebno veseli tijekom putovanja. Dotakli smo se aktualnih tema, zavirili u Barbarine profesionalne želje i pokušali spoznati da je jutro uistinu blagotvorno za mozak.
Radili ste emisiju ususret finalu Eurosonga sa zanimljivim gostima Emilijom Kokić, Andrejem Babićem i Nenadom Korkutom. Koliko Vi pratite to natjecanje i kakav je dojam ostavilo ovogodišnje?
Moram priznati da sam ga ranije pratila puno posvećenije i zainteresiranije, nerijetko s istinskim navijačkim žarom. Posljednjih godina – zapravo otkako su uvedene polufinalne večeri – pogledam nastup naših i završnicu. Ovaj sam put, znajući da me čeka emisija ‘Ususret Eurosongu’, sve savjesno odsjedila pred televizorom. Uvijek to bude zabavno, ne samo iz glazbenog rakursa gledano, jer nikad doista ne znaš što možeš očekivati.
Doduše, pravi fanovi natjecanja sve pjesme sigurno odslušaju puno ranije, no prosječni se gledatelj redovito može nečime iznenaditi. Ovogodišnje natjecanje je bez sumnje bilo skromnije – dijelom zbog pandemije, a dijelom vjerojatno i zbog naravi same zemlje domaćina, ali živopisnih nastupa nije nedostajalo. Naravno da sam navijala za Albinu, iako mi je od prve sekunde, kad sam prije otprilike dva mjeseca čula pjesmu ‘Voila’, Francuskinja bila favorit.
View this post on Instagram
Na audiciju me nagovorila Željka Fattorini, u Službi su me nadgledale Jasmina Nikić i Vesna Spinčić Prelog, a ako bih nešto u javnom izričaju zgriješila, mogla sam računati da će me nazvati Helga Vlahović
Auditorija većih od Eurosonga gotovo da i nema
Biste li voljeli voditi Eurosong u Zagrebu, ako se ikad dogodi? Samo da pripomenem – Duško nam je već otkrio da on bi – još Vi i jedna karika u lancu organizacije riješena! ☺
Eurosong je dokaz kako nije dovoljno slati afirmativne poruke u svemir da bi ti se neka želja ispunila – ja evo već dobrih 25 godina punim galaksiju svojom neskromnom ambicijom da se okušam u vođenju tog natjecanja i vidimo kako mi ide, haha. Istini za volju, voditeljska vještina tu eventualno može doći do izražaja pri glasovanju jer je ono jedino nepredvidivo – svi ostali dijelovi su pomno uvježbani do najsitnijeg detalja. Pa ipak mi prijatelji svake godine požele da naš kandidat donese pobjedu u Hrvatsku dok sam još prispodobiva za javno pokazivanje. Kad čovjek nešto radi i voli to čime se bavi, čini mi se logičnim željeti iskušati svoju vještinu u kakvom ultimativnom izazovu. A od auditorija Eurosonga većih gotovo da i nema. Pa ću se u svoje i Duškovo ime nastaviti nadati.
Duško Ćurlić: Volio bih s Barbarom Kolar voditi Eurosong u Zagrebu!
Znam one koji dok Vas gledaju upijaju svaku riječ i način na koji radite. Od koga ste Vi najviše naučili kad je posao u pitanju?
Nakon što sam 1996. prošla televizijsku audiciju, šest mjeseci sam radila sa Službom za jezik i govor prije nego sam dobila priliku nešto doista i reći na malim ekranima. Naglašavanje, intoniranje, držanje, neverbalna komunikacija – sve temeljne postavke profesionalnosti naučila sam od one slavne generacije koju svi prizovu u sjećanje kad se spomene dignitet voditeljskog posla. Na audiciju me nagovorila Željka Fattorini, u Službi su me nadgledale Jasmina Nikić i Vesna Spinčić Prelog, a ako bih nešto u javnom izričaju zgriješila, mogla sam računati da će me nazvati Helga Vlahović.
To se dogodilo samo dvaput – srećom, jer sam oba puta poželjela na licu mjesta iskopati si rupu i nikad više ne izaći iz nje, haha. Po načinu vođenja sam kao i svi samouka. Naravno da kroz godine svjesno ili ne ugradimo u sebe nešto iz stilova voditelja koji nam se sviđaju, ali da bi to istinski funkcioniralo, mora postati neka samo tebi svojstvena kombinaciju koju kao takvu osjećaš i prenosiš. Kamera je jako zločesta po tom pitanju, lako prokazuje lažnjake.
Jedna od prvih emisija koje ste radili bio je, ako se ne varam, kviz Slagalica?
Uvijek se ugodno iznenadim kad čujem da se netko toga sjeća! Da, nakon nekoliko godina provedenih u Obrazovnom programu počela sam krajem 90-ih raditi i neke druge sadržaje, među prvima emisiju ‘Svijet zabave’ s pregledom svjetskih novosti iz showbusinessa i sjajnu emisiju o kulturi ‘Transfer’. Kviz ‘Slagalica’ bio je iskorak u formu brzog i kratkog komuniciranja uživo s gledateljima i to mi je bilo veliko zadovoljstvo. Mislim da je do danas ta vještina razgovora s ljudima – poznatim i nepoznatim – postala i ostala zapravo moj najjači adut.
Treća velika fantazija – naslijediti Davida Attenborougha
Imate li ideju za neku autorsku emisiju? Što biste voljeli raditi?
Pa u svakom slučaju nešto gdje bi ta moja sposobnost da navedem ljude da neopterećeno govore pred kamerama došla do izražaja. Ali kako gotovo jednako dugo trubim o Late Night Showu, kao o onom nesretnom Eurosongu, sve manje sam sklona vjerovati da će se to ikada dogoditi. Možda je to i za moje dobro jer na svakom ozbiljnijem pokušaju u tom smislu na kraju netko polomi zube. Mala smo zemlja, ljudi koji su zanimljivi široj populaciji već su sto puta javno ispričali ono što su željeli, a za humor koji balansira na granici političke korektnosti i opće društvene prihvatljivosti sve smo manje spremni. Tako da mi preostaje eventualno okrenuti se trećoj velikoj fantaziji – naslijediti Davida Attenborougha, haha.
Sve ove godine ste slobodna umjetnica voditeljskog posla. Ali uvijek vjerni HRT-u. Kako to?
Ponude komercijalnih televizija jednostavno nikad nisu bile dovoljno nemoralne da bih dovela u pitanje kamo pripadam. Možda bih negdje drugdje financijski profitirala i uživala veće povlastice, ali sumnjam da bih dobila priliku raditi toliko različitih sadržaja na najvišem profesionalnom nivou kao što je to slučaj na HTV-u. Nećemo se lagati – ja živim od svog posla, ali novac sigurno nije jedina osnova po kojoj mjerim zadovoljstvo njime.
Uvijek me očaravala ta brzina, neposrednost i bliskost koju radio može ostvariti sa svojim slušateljem pa se nekako nadam da isto i meni danas polazi za rukom
Vaša velika ljubav je i radio. Što Vam je radio donio u život?
Radio je moja prva medijska ljubav i u smislu konzumiranja i u smislu kreiranja sadržaja. Odrasla sam uz Radio Zagreb – 25.sat i VeVoSkriM nisam nikada propuštala. U srednjoj školi sam obožavala Stojedinicu – prije svega zbog glazbe, iako moram priznati da se i danas pri nedjeljnom obiteljskom ručku sjetim kako se nekad u toj prilici slušala ‘Saga o Pičekima’. Voljela sam ‘Veliki vrisak’ na RVGu.
Uvijek me očaravala ta brzina, neposrednost i bliskost koju radio može ostvariti sa svojim slušateljem pa se nekako nadam da isto i meni danas polazi za rukom. Radio vam realno okupira samo jedno osjetilo, ali nekako čudesno golica maštu i uvlači vas u svijet puno kompleksniji i zanimljiviji nego što se to na prvu čini.
Vi ste prva osoba koja je progovorila na formatiranom radiju, Anteni Zagreb, u Hrvatskoj. Što smatrate najvećim prednostima, a što nedostacima formatiranog radija?
Nesumnjiva prednost je to što vas nauči disciplini. Ja pripadam starijem naraštaju koji voli govorni sadržaj na radiju, pa ako mi je netko zanimljiv, mogu odslušati i sat vremena priče bez glazbenog broja. No, upravo je ta zanimljivost problem jer vlastitu često i nenamjerno precjenjujemo. Osim toga, ljudi koji slušaju radio u automobilu ili na radnome mjestu nemaju uvjete nešto dugo koncentrirano pratiti. Tako da valja ono što hoćeš i trebaš reći sažeti na manje od minute i ostaviti dojam. I informirati i zabaviti, a ne udaviti.
Da se naučiti, ali ako si kao ja tip od zadaćnice na osam strana, a ne od haikua, škola je malo teža. Naravno, kao i svaki istinski ljubitelj glazbe nedostatkom smatram ograničavanje broja pjesama na playlisti. I zato mi je drago što mi svoju na Goldu jako često mijenjamo i osvježavamo, uz neke sitne intervencije čak i na dnevnoj bazi.
Mozak funkcionira genijalno pomaknuto u jutarnjim satima
Dugo ste vremena radili jutarnji show. Koji je recept za biti elokventan rano ujutro i možete li iskreno nekome u šest ujutro poželjeti dobro jutro. Ja, priznajem, prije osam sumnjam u svoje riječi. ☺
Znam da mi mnogi koji po vlastitoj definiciji nisu jutarnji tipovi – pa evo možda ni Vi – neće vjerovati, no mozak nikad ne funkcionira tako genijalno pomaknuto kao u ranojutarnjim satima. Možda je taj paradoks neka uvrnuta nagrada prirode ljudima koji su prisiljeni zaboraviti opciju “snooze” jer kad alarm zvoni prije 5 ujutro ustaješ odmah ili nećeš ustati uopće.
Sigurno ste primijetili kako su voditelji emisija koje vas prate na posao redovito blagoglagoljivi i duhoviti. To je jasno karakterna crta zbog koje su i regrutirani za taj zadatak, no duboko sam uvjerena da ju upravo cik zore podcrtava i izdiže ne neku posve novu razinu. I nevjerojatno, tu i takvu energiju je u nekom “normalnijem” terminu praktički nemoguće rekreirati. Šteta je što svakodnevno ustajanje prije bilo kojeg pijetla koji drži do sebe na duge staze fizički iscrpljuje jer profesionalno gledano daje odlične rezultate.
Žao mi je samo što sam najčešće prisiljena glasovati više protiv neke opcije nego punim srcem podržati onu blisku mom svjetonazoru
Pred nama je drugi krug lokalnih izbora. Koliko Vas politika zanima i biste li voljeli, recimo, voditi neko sučeljavanje kandidata?
Bez iznimke se držim one ‘neću politiku u svoju butigu’, a i moderiranje sučeljavanja ipak je posao za ozbiljne novinare. Nikad nisam pristala primjerice voditi nečiju kampanju, čak niti snimiti reklamu za kandidata makar ona ili on u konačnici bio moj izbor, iako takvih ponuda uvijek ima i redovito su prilično unosne. Dakle, u javnom prostoru nema šanse da se moje ime povezuje s bilo kojom političkom opcijom. Što ne znači da ignoriram činjenicu kako imamo demokratsko pravo i obvezu kreirati svijet u kojem živimo pa na izbore izlazim redovito. Žao mi je samo što sam najčešće prisiljena glasovati više protiv neke opcije nego punim srcem podržati onu blisku mom svjetonazoru.
Znam da volite putovati. Kad se sve otvori i vrati u normalu, gdje ćete otputovati?
Najradije bih se raspršila po cijelom planetu u pokušaju da nadoknadim propušteno vrijeme! Realno, nadam se da će me ljeto, osim u Dalmaciju, odvesti i na neki od grčkih otoka koji su moja omiljena oaza istinskog odmora od svega i svih. A onda bih s prvim danima jeseni trebala spojiti radni zadatak u Las Vegasu i druženje s najboljom prijateljicom u Kaliforniji i silno se tomu veselim.
Što će se zbivati u Las Vegasu?
Ne nastupam niti preuzimam kockarnicu. IPW, najveći turistički sajam u Americi. Trebala sam ići još lani, ali iz ‘nepoznatih’ razloga nije održan.
Kakva ste putnica? Obilazite li muzeje, kazališta, znamenitosti?
O da! Upravo je moj lagano manijakalni izviđačko-istraživački pristup kriv ili zaslužan što često putujem sama. Da ne bi bilo zabune, mogu bez problema konkurirati za titulu kraljice ljenčarenja. Ali ne mogu shvatiti da je netko u stanju otići na drugi kraj svijeta, u neku potpuno drukčiju kulturu i onda baš svo raspoloživo vrijeme provesti ležeći uz hotelski bazen. A jasno je i da sam takvima onda ja s filozofijom “sve se mora vidjeti i obići, tko zna hoćeš li ikada ponovno doći tu” istinska noćna mora. Rješenje je jednostavno jer sama sebi lako složim raspored u tempu koji mi odgovara, no moram priznati da je ipak ljepše putovati u dobrom društvu – svaki je doživljaj još malo sjajniji kad ga s nekim podijeliš.
View this post on Instagram
Možda bi mi bilo lakše da snizim kriterije
Blog Spoonful of life je, čini se, u mirovanju. Zadnje što sam vidio datira iz ljeta 2017. s fotografijom one iritantno predivne ljetne torte od čokolade. Zašto blog spava? Pravite li kolače?
Iskreno, ja puno rjeđe od Aleksandre, moje partnerice u tom blogerskom zločinu koja ima 3 muškarca u kući pa već njihovim prehranjivanjem svakodnevno brusi svoje gastronomske vještine. Ja sam uvijek naopaka – prošle godine kad su u lockdownu svi od nemila do nedraga pekli i nakuhavali jedva da sam upalila štednjak, a kamoli pećnicu. Sad sam se opet malo aktivirala po pitanju kreiranja obroka, ali nedovoljno da bi se odrazilo na sudbinu bloga. “Pojeo” nas je sraz nedostatka vremena uslijed zahtjevnih svakodnevnih poslova i pretjerane ambicije u smislu trojezičnih postova i mojeg vječitog nezadovoljstva kvalitetom fotografija. Blogovi istinski funkcioniraju samo ljudima koji im se posvete u potpunosti. Tješim se da taj korak uvijek stignemo napraviti.
Čini se da “Zvijezde pjevaju” podržavaju moju tremašku crtu koja se pojavi isključivo onda kad nisam sigurna kako je to što radim dovoljno dobro. Možda bi mi bilo lakše da snizim kriterije i smanjim očekivanja od sebe same. Ali to onda ne bih bila ja
U emisiji Zvijezde pjevaju s Duškom ste pjevali ‘Što to bješe ljubav’. Tremica je malo bila prisutna čini mi se….
Pjevala sam ja i u prošloj sezoni s Markom Toljom, i opet Olivera i isto tako prigušeno i ustrašeno. Ne znam zašto me uhvati tolika panika budući da sam u nekim drugim HTV-ovim emisijama nebrojeno puta sasvim normalno puštala glas. No, čini se da Zvijezde podržavaju moju tremašku crtu koja se pojavi isključivo onda kad nisam sigurna kako je to što radim dovoljno dobro. Možda bi mi bilo lakše da snizim kriterije i smanjim očekivanja od sebe same. Ali to onda ne bih bila ja.
Na čijem ste koncertu do sada najviše guštali, a koga biste željeli vidjeti uživo?
Svojedobno sam baš puno odlazila na koncerte, i kod nas i u inozemstvu. Najradije pamtim nastupe svojih omiljenih bandova – Pink Floyd Division Bell Tour u Wiener Neustadtu i The Muse u zagrebačkom Domu sportova, iako mi je cijelo vrijeme bilo neugodno što je dvorana poluprazna. Rado se sjetim Bowiea, Kravitza, Cockera, Pet Shop Boysa… A koga bih još voljela slušati? Recimo Robbieja Williamsa sa swing repertoarom u Royal Albert Hallu. Dugo sam tako priželjkivala čuti Georgea Michaela sa simfonijskim orkestrom, a kad mi se želja ispunila, bio je savršen kako sam i zamišljala.
Fotografije: Dario Najvro za HRT i privatna arhiva