Jedan od prvih povratničkih filmova post korona razdoblja bio je proljetos „Comeback Trail“ u prijevodu „Hollywoodska prevara“ s Robertom De Nirom u kojem se na odjavnoj špici hollywoodskog projekta čita potpis zagrebačkog Red Studija kao ljudi koji su odradili dizajn zvuka.
Popričali smo s odgovornima kako je došlo do toga angažmana i kako uopće funkcionira jedna zagrebačka filmska indie produkcija sustavno ignorirana od strane HTV-a i HAVC-a kao samoodrživih organizama za odabrane i zaštićene po političkim i interesnim sferama.
Cijelo vrijeme se na malim scenama i među malim državama i malim produkcijama podržava ta lay low fama. Niski profili i niski startovi u kojem gotovo da se ljude navikava na nabijanje kompleksa manje vrijednosti. No, svako toliko u svom segmentu bavljenja produkcijom filma bljesne netko s ovim korijenima koji zakucaju neki američko hollywoodski trenutak. To se dogodilo zagrebačkom Red Studiju u slučaju “Comeback Traila”, američke produkcije, posljednjeg filma s De Nirom i Morganom Freemanom. Bez otkrivanja poslovnih tajni, naravno, ali – kako se ulazi u krug :-)?
Puno šljake i puno sreće! Uvijek se u RED-u zafrkavamo s uzrečicom: “Za uspjeh preko noći potrebno je dvadeset godina”. E pa to zaista tako i funkcionira. Radimo već 25 godina neprekidno i nakon toga znaš nešto raditi i upoznaš neke ljude. Taj kompleks manje vrijednosti… hm, ovdje se jednostavno radi na premalo projekata. Mi smo uz šljaku imali i puno sreće da nas je naš prijatelj Fran Prižmić upoznao s jednim američkim producentom koji je boravio u Zagrebu. Tu smo kroz kavu i priču razmijenili iskustva i brojeve i eto, za nekoliko dana dobili smo poziv od producenta “Hollywodske prevare” s kojim smo ubrzo dogovorili posao.
Brojna međunarodna priznanja
Iza Red Studija je minimalno dvadesetogodišnji staž u raznim dijelovima produkcije, obrade zvuka i slike, snimanja. Na gradskoj i nacionalnoj sceni niste nepoznati, ali ovaj posao vjerojatno može biti fina referenca i odskočna daska za slične angažmane. Koje su sve projekti, osim ovog istaknutoga, na Vašem webu po kojima biste se Vi dosad rado pečatirali i rekli – evo i ovo radimo?
Nakupilo se. Prvo međunarodno priznanje dobili smo 2009. za naš kratki film “Stvar ukusa” na Heart of England International Film Festivalu u Velikoj Britaniji za najbolji kratki film. Film je u mojoj režiji, a prema Mirelinom scenariju, u suradnji s Borisom Krstinićem, Zvonkom Novoselom, Zvonkom Zečevićem, Biserkom Fatur i ostalom spektakularnom ekipom i sponzorima koji su nam pomogli u realizaciji ovog nezavisnog filma. Producirali smo dokumentarni film Željka Senečića, “Putnik Zoran Mušič”, koji je 2014. otvorio Circuito Cinema u Veneciji. Osim toga, producirali smo dokumentarne filmove “Proteus, A.G.Matoš” i nama posebno drag dokumentarni film “Želim život” od jednoj od najuspješnijih humanitarnih akcija koja je zaista ujedinila Hrvatsku.
A na žalost, nismo uspjeli naći interes hrvatskih televizijskih kuća za naš projekt povijesnog serijala “Šenoina Branka”. Bio je to suludi zahvat maknuti se od ’45. i ’91. i pogledati 150 godina u hrvatsku prošlost gdje je sve tako različito, dvorci, aristokracija, parne lokomotive, konji i kočije, a opet tako tužno isto malverzacije, poslovi preko žnjore, potreba za obrazovnom reformom i potkapacitirani povlašteni političari i lokalni moćnici. Naravno da nismo našli zainteresirane.
A korak natrag u prošlost – kako je uopće došlo do inicijalne privatno poslovne iskre u kojem spajate win win dynamic duo situaciju?
Nije to samo duo…tu je i cijela naša ekipa, koliko god nas treba. Uživamo u tom što radimo i surađujemo s našim prijateljima s kojima i inače pijemo kave, upadamo u sulude političke rasprave, filozofiramo o bitku i raspravljamo o motokultivatorima. Skupimo se uvijek po potrebi projekta i odradimo posao.
Producent nam je rekao da je to mali, lagani film, a kad ono akcijska komedija s konjima, kaubojima, indijancima, auto jurnjavom i eksplozijama… Sve je bilo drugačije, čak i njihovi cvrčci zvuče drugačije 🙂
Ekipa zvuka ‘Rođeni spremni’
Ispričajte malo detalje samog rada na projektu u kojem šorate po sirovini s De Nirom i Freemanom i koliko se isti razlikuje od rada na tuzemnim ili regionalnim stvarima sličnog tipa?
Užas i horor! Na početku je sve bilo zastrašujuće. Bili smo zatrpani tolikom količinom dokumenata da smo bili sretni što je sve elektronički. Da smo je morali printati ispunila bi polovicu sobe. Okupili smo našu “rođeni spremni” ekipu zvuka: Nikola Uršić kao majstor zvuka, Dora Jakobović Foley artist, Josip Pilipić montažer zvuka, ja kao dizajner zvuka i Mirela kao supervizor audio postprodukcije. Producent nam je rekao da je to mali, lagani film, a kad ono akcijska komedija s konjima, kaubojima, indijancima, auto jurnjavom i eksplozijama… Sve je bilo drugačije, čak i njihovi cvrčci zvuče drugačije 🙂
Reći da smo bili hladnokrvni bilo bi bezveze. Ipak je to visokoturažni film za našu malu produkciju, pa smo svi pokupili slogan iz samog filma „If it’s good it’s a miracle“. Brinulo nas je da će nas na filmu s takvim glumačkim imenima pojesti mašinerija i postaviti velika ograničenja. Ali, totalno nas je iznenadila kreativna sloboda koju smo dobili. Naše sulude ideje su dočekane s entuzijazmom. Dapače, redatelj George Gallo nas je u tome poticao. To je možda jedno od najvećih iznenađenja jer to je u Hrvatskoj puno teže ostvariti. Krvavo je čudno kad ti ljudi vjeruju da znaš što radiš.
Morali smo u kratko vrijeme naučiti njihov workflow i prilagoditi se, ali jesmo… Jest da nas je koštalo sijedih (doslovno) ali eto, sijede su sad moderne. Ali, morali su se prilagoditi i oni, redatelj je bio šoku što smo na sessionima svi s ove strane bare pušili. Ah, Kalifornija, kod njih je to fuj.
Koje su inače redovni poslovni segmenti tvrtke poput Vaše – može li se na hrvatskom tržištu preživjeti? I koliko teško/lako se specijalizirati u segmentu video produkcije koje Red Studio nudi?
Audio/video produkcija i postprodukcija. Da, nažalost baš pričamo o preživljavanju jer ako se želiš baviti ovim poslom, a ne biti dio korporativnog svemira, uglavnom preživljavaš. Vodi te ljubav prema kreaciji i stvaranju nečega pa lova ode u drugi plan. Uska specijalizacija u ovom poslu u zemlji od cca 4 milje ljudi koja je među zadnjima u Europi po proizvodnji iole kvalitetnog materijala je pusta mašta. Ali, tu je i naša prednost jer hrpa ljudi iz ovog posla u Hrvatskoj je morala naučiti raditi multidisciplinarno. To je ovdje psovka, ali u SAD-u i iz drugih naših iskustava je iznimno cijenjeno.
Hrvatska produkcija je zatvoreni krug gdje samo odabrani pojedinci žive od filmske produkcije, a da ih nitko ne pita kolika je gledanost filma i koliko vraćaju u proračun
Je li konkurencija s obzirom na naše relativno malo tržište velika, je li kvalitetna i je li lojalna?
Ma konkurencija ne postoji. Moramo shvatiti da smo premali da bi si konkurirali jer smo skoro svi sup(a)utnici u istom autobusu zvana Hrvatska filmska produkcija. Neš’ ti konkurencije nas karikiram šestoro što se bavimo zvukom ili slikom.
Umjesto da imamo mjesečne pijanke i međusobna žaljenja, mi se ponašamo kao da smo zakleti neprijatelji i kao da postoji lokalno filmsko tržište na kojem konkuriramo. Koje filmsko tržište? To je idiotski, zato jesmo tu gdje jesmo. Jedino što možemo je surađivati i onda imamo svi šansu na globalnoj sceni.
U Hrvatskoj samo odabrani pojedinci žive od filmske produkcije
Je li izlaz i put k pristojnom životu upravo rad s inozemstvom i međunarodnim angažmanima?
Nažalost da. Hrvatska produkcija je zatvoreni krug gdje samo odabrani pojedinci žive od filmske produkcije, a da ih nitko ne pita kolika je gledanost filma i koliko vraćaju u proračun. S druge strane visokobudžetni filmovi imaju svoje probleme, primjerice fokus grupe – film vam doslovce visi o koncu hoće li neka hrpa nasumce odabranih hm, gledatelja reći da li im je film dobar. To se vidi na sumanutom broju filmova o superjunacima. Treba naći sredinu, ne možemo snimati umjetničke filmove koje gleda 7 ljudi, ali ne trebamo ni ići u drugu krajnost da je gledanost jedini uvjet ma kako bezvrijedna priča bila. Film treba imati vrijednost, ali ako nema gledatelja nema smisla.
A pomoć od strane institucionalizma koji su kakti tu zbog naciolane pop kulturne proizvodnje? Od nacionalne TV, preko HAVC-a i drugih privatnih TV-ova, kakva su Vaša iskustva? Je li sve nužno prešpagano klanski i pozanskim principima ili ima mjesta za provlačenje samo profesionalizma i stvarno kvalitetnih projekata povremeno?
Nema šanse… ako nisi dio klana, nema te. Otprilike kao i sve u državi. Institucije su možda najveći neprijatelji hrvatske filmske produkcije jer da ih nema, tržište ili bolje rečeno publika bi probrala ljude koji odlično rade. Ali u sadašnjim uvjetima, kvaliteta nema nikakve šanse. Važno je u kojem si klanu. Na kraju krajeva to se vidi po gledanosti. Pustimo nagrade, pitamo vas koliko to ljudi gleda?
HAVC je, nažalost, potpuno pogrešno postavljena institucija koja uglavnom šteti hrvatskom filmu. Hrvatski građani svake godine upucavaju ogromnu lovu u HAVC bez ikakvih rezultata umjesto da damo početni kapital koji se dalje mora samostalno multiplicirati. A onda ovisite o gledanosti odnosno publici. E, onda je to prava stvar. Nekad više, nekad manje, ali kada bi onaj tko je odabrao projekt za sufinanciranje iz državnog proračuna odgovarao svojom reputacijom i radnim mjestom za taj projekt, to se zove filmska industrija.
Ovako kad se hrvatski film gotovo i ne gleda, to je samo lokalna zafrkancija. Al dobro…da nam je barem HAVC najveći problem u Hrvatskoj. HTV je ista tužna priča.
Šta fali malo romantike u današnje stresno vrijeme? Zašto je romantika postala psovka? Iako sumnjamo da je njih mučila romantika
Što se s “Brankom“, Vašim TV pilotom? Puno prijava, ali bez natječaja ili klapanja HAVC-a i HTV-a teško da se takvom nečem može zatvarat konstrukcija, zar ne?
Više puta smo prijavili i svaki put su odbili. Iako smo ponudili debelo najskuplji projekt za opako najmanji budžet pogotovo za takvu povijesnu tematiku i to na uštrp svojih plaća i honorara. Jer zaista smo željeli pokazati gledateljima Branku i cijelo korumpirano i zatucano mjesto Jalševo.
Dobili smo komentare od toga da smo “preromatični” da nismo moderni, a zapravo priča o Jalševu je strahovito cinična i crnohumorna preslika današnje Hrvatske. Da ima tu i romantike. Pa šta onda? Šta fali malo romantike u današnje stresno vrijeme? Zašto je romantika postala psovka? Mada sumnjamo da je njih mučila romantika. Možda ipak neke fraze poput obrazovne reforme, prava žena, korupcije lokalnih seljonačelnika…?
Na dreamjobovima trošimo svoj novac
Koji su neki Vaši dreamjob projekti, osim naravno onih koji su super plaćeni i da su Vam baš baš gušt za raditi?
Da… Najgluplje od svega je što na našim dreamjobovima najmanje zarađujemo, a najviše trošimo svoju lovu. Evo, kao što je “Branka” 🙂
Cijela nevjerojatna ekipa Šenoine “Branke” s nama je “grlom u jagode” uletjela u taj projekt iako su nam mnogi govorili da je to nemoguće zbog izuzetno komplicirane produkcije povijesnih serija. Tu se naberu bizarno veliki troškovi dizajna produkcije – kostimi, dvorci, konji i kočije, parne lokomotive i strahovita količina neuobičajene rekvizite. Ali, nismo se obeshrabrili. Dapače, izazov je bio prevelik.
A, ekipa je opaka Ivana Roščić, Živko Anočić, Ksenija Marinković, Mladen Vasary, Željko Duvnjak, Marija Borić, Vesna Tominac a iza kamere Luka Matić za kormilom, Nikola Uršić zvuk, Goranka Krpan kostimi, majstorica maske Marija Bingula, a ekipa iz Brojka produkcije odradila je specijalne efekte. Svima im se zahvaljujemo što su pravi filmski radnici i prije svega filmofili. Ali, naš dreamjob je noir science fiction. Pa evo javni poziv za sve naivne filmske entuzijaste, luđake i filmske fanatike jer to je tek priča za koju nikad od instuticija u HR nećemo vidjeti ni lipe.
A drugi projekti i projekcije rada nakon što se stiša pandemija? U kojem smjeru Red Studio sve stišće crvenu dugmad za neku petoljetku… Trebaju li Netflix i Hollywood ekipe strepiti?
Sad je lagani kaos u cijelom svijetu produkcije pa se i mi tu malo lovimo. Kako smo ljubitelji povijesnog žanra privukla nas je zagonetka istraživačkog projekta prof. dr. sc. Irene Radić Rossi – brodoloma kod otočića Gnalića. Nažalost, nismo uspjeli skupiti sredstva za dokumentarno-igrani film u Hrvatskoj, ali izgleda da ćemo uspjeti završiti film uz potporu Italije.
Pripremamo i neke naše dugometražne filmove koji su toliko trulili na policama u studiju da im je skoro istekao rok trajanja. Hollywood da, ali kroz drugačiji oblik suradnje jer sad se želimo koncentrirati na svoj dugometražni film za međunarodnu publiku i nadamo se da s njima to možemo realizirati.
Fotografije www.redstudio.hr