Četvrtak, 9 prosinca, 2021

Damir Markovina: ‘Čekaj me’ je dio mog osobnog emotivnog tereta

S obzirom na glumačko iskustvo i studij režije na ADU, glumac Damir Markovina otkrio nam je li uzbuđen zbog nove, redateljske uloge, ili je to već pomalo stvar rutine, kao i to od kuda mu motivacija raditi intiman dokumentarac o svojoj obitelji...

Jedan pod naslova koji izaziva posebnu pozornost na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox, koji se održava do 20. lipnja u Kinu SC i na Ljetnoj pozornici Tuškanac, debitantski je dugometražni dokumentarac ‘Čekaj me’ poznatog hrvatskog glumca Damira Markovine.

S obzirom na glumačko iskustvo i poduži staž i na studij režije na ADU, za Mixer.hr je progovorio, među inim, ima li uzbuđenja zbog nove, redateljske uloge, ili je to već pomalo stvar rutine, kao i to od kuda mu motivacija raditi takav film te kako se pandemija odrazila na njegove razne poslovne angažmane…

Jeste li uzbuđeni zbog nove redateljske uloge?

Jako me veseli da će film imati premijeru u natjecateljskom programu ZAGREBDOXA, festivala koji me je inicirao u autorski dokumentarni film, a posebno da će se prikazati pred živom publikom, u kino dvorani. Uzbuđuje me svaki novi projekt, a trenutno razvijam dva. Planiram im autorski malo drugačije pristupiti, tako da nemam nikakav strah od rutine, samo malu zebnju pred skok u nepoznato.

Mentori su mi pomogli da se održim na površini

Prije “Čekaj me” dokumentarno iskustvo stjecali ste kratkim dokumentarcem “Šihta” prije nekoliko godina. Koliko vam je to pomoglo u kumulaciji s iskustvom studiranja režije dokumentaraca na ADU? Koliko se tijekom studija uopće dobije sigurnosti mimo teoretske i ima li praktičnog momenta koji pomaže novopečenim redateljima? Pričao sam s Vašim diplomiranim kolegama redateljima i vrlo često su se znali požaliti na nedostatak terenskog rada – u smislu realizacije teoretskog dijela učenog, pa se često nađu u situaciji da se, kad krenu na teren, osjećaju nesigurno… Jeste li imali slična iskustva ili…?

 

Oba spomenuta filma nastala su kao dio ispitne produkcije katedre dokumentarnog filma ADU, pod mentorstvom profesora Gorana Devića i Tonćija Gaćine, koji su mi nemjerljivo pomogli u produkciji. Osobno mi sigurnost nije posebno visoko na listi prioriteta u pristupu temi kojom se želim baviti.
Naprotiv, projekti s kojima sam u procesu njihovog stvaranja imao osjećaj “sigurnosti” obično nisu polučili neki veliki uspjeh niti ponudili originalan pogled na društvo. Mislim da je prostor na granici zone komfora onaj u kojem se autorski mogu dogoditi zanimljive stvari, točno u trenutku kad nogama više ne mogu dotaknuti dno i moram početi plivati, a moji mentori su mi na pravi način pomogli da se održim na površini. 
Studij režije dokumentarnog filma na ADU dao mi je šansu da na konkretan način materijaliziram neke maglovite i općenite filmske ideje s kojima sam ga i upisao, a to sam i tražio. Mislim da je taj studij odlično mjesto za mlade filmske autore, kao i za četrdesetsedmogodišnje radoznale klipane.

Mislim da je prostor na granici zone komfora onaj u kojem se autorski mogu dogoditi zanimljive stvari, točno u trenutku kad nogama više ne mogu dotaknuti dno i moram početi plivati, a moji mentori su mi na pravi način pomogli da se održim na površini

Kako je došlo uopće do motiva i ideje, odluke pa i same realizacije raditi dokumentarac koji bilježi obiteljske odnose na način kako ste im Vi prionuli?

Prepoznao sam u dinamici naših obiteljskih odnosa nešto što smatram filmski vrijednim, za što mi se čini da na zanimljiv način govori o tome kako je to postojati danas tu, na ovom prostoru omeđenom zajedničkim jezikom, u obitelji podijeljenoj granicama. To su dnevni nesporazumi dviju generacija – jedne na odlasku, koja je ostvarila svoje najluđe snove, ali i dočekala da ih druga – generacija vlastite djece, sahrani na groblju snova. To su obavezni obiteljski odnosi, osjećaj dužnosti prema roditeljima, koji moju majku godinama tjera na svojevrsni nomadski život između gradova u kojima je rođena, odrasla, formirana, iz kojih je prognana, među kojima se kreće kao u svojevrsnom tiltu iz kojeg se ne može probiti u neku stalnu, stabilnu, slobodnu putanju, itd. Sve sam to vidio kao nešto važno, univerzalno, nešto što svakako treba snimati. Ispostavit će se i kao projekt koji će i meni pomoći u razumijevanju vlastitog emotivnog tereta. Mislim da svoju obitelj puno bolje poznajem nakon procesa snimanja i montiranja ovog filma. Puno mi to znači.

Nije lako tražiti dobar kadar i snimati dok se osoba kojoj duguješ život emotivno raspada, naprotiv, ali vjerujem da je ovaj film i mojoj majci pružio prigodu da opiše svoju muku i bol, koju možda nikad prije nije uspjela verbalizirati

Moje prisustvo s kamerom postalo je uobičajeni dio dnevne obiteljske rutine

Koliko je bilo emotivno zahtjevno svjedočiti i bilježiti intimne odnose tog tipa? I kako ste rješavali trenutke opuštanja glavnih protagonistica pred kamerama?

Ne bih mogao ni želio raditi film bez emocija, osobito u intimnim odnosima. Mislim da nas oni definiraju i kao pojedince i kao vrstu i sretan sam kada ih uspijem zabilježiti kamerom. Nije lako tražiti dobar kadar i snimati dok se osoba kojoj duguješ život emotivno raspada, naprotiv, ali vjerujem da je ovaj film i mojoj majci pružio prigodu da opiše svoju muku i bol, koju možda nikad prije nije uspjela verbalizirati. Mislim da je to i za nju bilo važno, oslobađajuće iskustvo i svakako je rezultat njene makar subliminalne odluke. Što se procesa rada tiče, jednostavno sam svakodnevno snimao koliko je to bilo ljudski moguće, dok moje prisustvo s kamerom nije postalo uobičajeni dio dnevne obiteljske rutine.

S produkcijske strane već ste sudjelovali u stvaranju, po mom skromnom mišljenju, jednog od najboljih hrvatskih filmova novog milenija “Ti mene nosiš”, pa ste imali zaokružene ideje nastanka djela, koliko je nastanak dugometražnog dokumentarca i po čemu specifičan? Ako nam možete konkretizirati u ovom primjeru “Čekaj me”?

Proces pripreme produkcije i realizacije dokumentarnog filma je puno neposredniji, puno više ovisi o interakciji s protagonistom i njegovom okolinom, o emotivnom prepoznavanju onoga što se upravo događa pred kamerom i trenutnom redateljskom reagiranju na to. Puno je manja mogućnost kontrole filmskog seta. Taj nedostatak kontrole, na koju sam navikao u procesu stvaranja igranog filma, je nešto što me je jednako privlačilo i užasavalo u prvim pokušajima snimanja, a danas mu se jako veselim. Rad na igranom filmu podrazumijeva duge i mukotrpne pripreme, višestruko pisanje i dorađivanje scenarija, odabir lokacija, njihovu pripremu i minucioznu realizaciju u kojoj nema previše prostora za improvizaciju, dugo čekanje pravog trenutka ili brzu trenutnu adaptaciju na ono što mi protagonist ili nepoznata lokacija pruže. Konkretno, u pripremi filma “Čekaj me”, bio sam uvjeren da snimam film o svojoj baki, a na kraju snimanja sam shvatio da sam snimio film o svojoj majci.

Distributivni život filma nakon premijere. U kojem smjeru osim otkupa HTV-a ili drugih regionalnih nacionalnih TV-a i streaming platformi u nekom momentu računate s životom filma?

Nakon premijere na Zagrebdoxu film će biti prikazan na još nekoliko nacionalnih i regionalnih festivala, što će, nadam se, dalje produžiti njegov festivalski život. Neka konkretna daljnja institucionalna suradnja s nacionalnim i televizijskim kućama bi bila potrebna i sjajna, ali nažalost ne postoji.

Trenutno planiram produkciju svog diplomskog filma

Koliko su se korona period i godine odrazile na trenutke nastanka ovog djela?

Film smo završavali u doba početka lockdowna u Hrvatskoj, koji je poremetio sve planove koje sam imao za buduće filmske projekte, a što mi je omogućilo više vremena za promišljanje dvojbi koje sam imao u montaži ovog filma. Neke stvari sam izbacio, neke ponovno vratio u film, na njegovu korist, nadam se. Jako sam sretan da će se premijera mog filma dogoditi na pravom festivalu, u kino dvorani, a ne u njegovoj online inačici.

Pretpostavljam da imate već neke ideje oko budućih filmova. Bez otkrivanja i spoilanja ako ne želite, ali ako možete natuknuti samo u kojem se smjeru Vaša dokumentaristička karijera razvija poslije “Čekaj me”?

Trenutno planiram produkciju svog diplomskog filma, koju sam trebao realizirati prošle godine. Ideja mi je snimiti neku formu filma eseja o gradu u kojem sam odrastao, Mostaru, i njegovoj sadašnjosti. Tu je i film radnog naslova “Borac”, na kojem radim s producenticom Tamarom Babun, za koji smo dobili potporu HAVC-a, a koji ćemo također uskoro početi snimati.

A glumačka? Ima li mimo stalnog HNK kazališnog angažmana nekih filmskih planova? I koje su role koje biste željeli glumiti?

Zanimljive, nestereotipne, takve bih uloge rado igrao uvijek. Proteklih nekoliko godina nisam previše snimao kao glumac, ali mi je veliko zadovoljstvo što sam mali dio casta filma MURINA Antonete Alamat Kusijanović, koji će svoju premijeru imati ove godine u programu Quinzane velikog Cannesa. Ogromno je to postignuće, i želim Eti i njenoj autorskoj i producentskoj ekipi puno, puno uspjeha.

Pročitajte još...

Matanićeva ‘Zora’ – film koji zaslužuje pažljivo i višestruko gledanje

'Zora' nije film znanstvene fantastike, iako se radnja ponekad čini nestvarnom. Tematika netrpeljivosti i ekstremizama nikad nije bila bitnija. Fašizam i svi ostali 'izmi' stalno su aktualni i konstantno na njih treba skretati pozornost i boriti se protiv istih

Daniel Šuljić: Animafest je jedini veliki festival animacije koji se u potpunosti održava uživo!

Umjetnički ravnatelj Animafesta Zagreb, jednog od najcjenjenijih svjetskih festivala animiranog filma, nagrađivani redatelj Daniel Šuljić otkriva kakav su program pripremili za ovu godinu, tko sve od svjetskih faca dolazi uskoro u Zagreb te po čemu se Animafest i ove godine izdvaja od drugih velikih festivala

Roman Simić: Festival europske kratke priče od pisaca stvara prijatelje!

Umjetnički voditelj FEKP-a Roman Simić progovara o jubilarnom festivalu, gostima i programu te o interesima čitatelja za kratku priču, izdavaštvu, planovima i njegovom autorskom radu

5 priča, 5 žena, 5 kontinenata – kratki dokumentarni filmovi za 5

Ženska strast, ne samo u ostvarivanju svojih potencijala, ciljeva i djelovanja u skladu s idealima, već i snažna želja za promjenama u društvu, glavne su okosnice priča koje pratimo u jedinstvenoj Mastercardovoj kolekciji kratkih dokumentarnih filmova

Povezano

Presretni smo: Na proljeće stiže 6. sezona serije Peaky Blinders, a Tom Hardy se vratio!

Na panel diskusiji na BFI Film Festivalu scenarist Steven Knight otkrio je da bi nadolazeća sezona trebala biti objavljena u proljeće, negdje između ožujka i svibnja 2022. godine

Pozlaćeno doba: Nova serija autora Downtown Abbey o kojoj se ne prestaje pričati

Hoće li Marian u ovom uzbudljivom svijetu na rubu modernog doba slijediti ustaljena pravila društva ili će utabati vlastiti put?

Vruća zona: Antraks – večeras premijera najgledanijeg serijala na National Geographicu!

Ovaj antologijski serijal s ukupno šest nastavaka nadahnut je istinitim događajima - napadima smrtonosnim biološkim oružjem koji su se u SAD-u odvili nedugo nakon 11. rujna 2001. godine

Jako je seksi: Jamie Dornan glumi u novoj seriji The Turist, a mi imamo trailer

BBC je najavio da će Dornan glumiti u nadolazećoj triler seriji pod nazivom 'The Turist', jezivoj drami smještenoj u australskoj divljini

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime