On ne miješa Kruške i jabuke, uvijek je u Pravo vrijeme na A strani ekrana i Bingo u našim domovima. Konačno rješenje ovih asocijacija je Duško Ćurlić – sinonim kvalitetne i punokrvne zabave na televiziji.
Iskren kakav jest, imamo dojam da nam je u razgovoru priznao baš sve što mu je danas na duši. Rekonstruirali smo važne trenutke profesionalnog puta, pokušali zaključiti koji je ključ uspjeha ‘A strane’, ali i doznali što je Dušku još profesionalna neostvarena želja.
‘A strana’ je spoj kemije i duše
Do prošle subote, umjesto četvrte sezone ‘A strane’, pratili smo prvu. I opet ste svi zajedno uspjeli izazvati kolektivno oduševljenje. Što mislite, što je kod te emisije posebno? Kada ste Vi shvatili da će ona obilježiti HRT?
Hm… dali ste mi sada razmišljati i onako ‘na prvu’ od srca mogu reći da je ‘A strana’ spoj kemije i duše, spoj naizgled nespojivog s nekom posebnom energijom koja se tu rađa i definitivno prelazi tu ‘rampu’ televizijskog ekrana i ulazi zavodljivo u naše prostore, u naše dnevne sobe. Gledao sam te naše reprize i s obitelji i u društvu, gledao sam ih i sam i ovako s odmakom od nekoliko godina od prve sezone i iskreno mogu reći da smo napravili zaista dobar posao, pomaknuli granice produkcijski, ali ono što je puno važnije i svoje granice, vratili kvalitetnu domaću glazbu u udarni termin.
Nikoga nije ostavila ravnodušnim, ili su je iskreno doživjeli s puno emocija ili su nalazili mane, što je isto pravo svakoga, ali čini mi se da je zanemariv postotak bio ravnodušan. I znate što? U ovoj četvrtoj nesuđenoj sezoni snimili smo samo jednu emisiju zbog ove grozne pandemije koju ‘živimo’ već godinu dana. Ta jedina emisija počinje sjajnim instrumentalom Simfonijskog orkestra i našega benda u svevremenskoj pjesmi ‘The Sound Of Silence’. Koliko simbolike u tome, koliko prostora da sami sebi objasnimo ovo suludo vrijeme u kojem živimo. Znate kako je netko sjajno rekao: ‘Tišina je savršena glazba, a glazbenici daju okvir tom savršenstvu’. Fale mi, jako mi fale snimanja.
Što se ‘Glembajevih’ tiče, kao klinac sam statirao u onoj legendarnoj predstavi u Gavelli, sa Šerbedžijom kao Leoneom, Dubravkom Miletić kao barunicom Castelli, Vlastom Knezović, Zlatkom Vitezom, pokojnima Perom Kvrgićem, Božom Alićem, Krešimirom Zidarićem…
Ja, primjerice, od repriza priznajem samo Goranov Wimbledon, ‘Gospodu Glembayeve’, ‘Miris žene’ i – ekipu ‘A strane’. Dakle, postali ste kult… Ne znam je li se i Vi svaki put ponovno živcirate kad gledate svemirca Ivaniševića?
Apsolutno… Uf… nisam ni znao da imam toliko u sebi pohranjenih riječi koje je u najmanju ruku neukusno ovdje reći, a još teže objasniti strancima njihovo značenje kad počnemo beštimati, kako to lijepo u Dalmaciji kažu. Ali nevjerojatan je i svaka mu čast na karijeri, a posebno onom finalu 2001. protiv Patricka Raftera. Čovjek došao s pozivnicom i kao takav prvi put u povijesti osvojio Wimbledon. Svemirac.
Što se ‘Glembajevih’ tiče, kao klinac sam statirao u onoj legendarnoj predstavi u Gavelli, sa Šerbedžijom kao Leoneom, Dubravkom Miletić kao barunicom Castelli, Vlastom Knezović kao Beatrice, Zlatkom Vitezom kao Silberbrandtom, pokojnima Perom Kvrgićem, Božom Alićem, Krešimirom Zidarićem…. u režiji Petra Večeka. Kao Oliver Glembaj, polubrat Leona iz novoga braka njihova oca, imao sam pola rečenice (smijeh). U ključnom trenutku morao sam reći: ‘Aber mutti ich…’) i tu me moja scenska mama prekine. Možete misliti što mi je to tada u tim ranim formativnim godinama značilo. Uh, i sad se naježim kad se sjetim toga.
Usput, Krleža je Oliveru dao i nastavak rečenice, ali mislim da bih umro tada od treme da sam je cijelu morao izgovoriti na sceni, a i pitanje bi li je zapamtio čitavu (smijeh)… Znate Krležu i njegove rečenice, tek ih kasnije shvatite, puno kasnije. A što se ‘kulta A strane’ tiče, ne bih ga osobno tako zvao, ne iz neke lažne skromnosti, nego samo zato jer s nikakvom skrivenom pretenzijom nismo radili tu emisiju. Bila je to prilika da podsjetimo ljude da se mnogo toga ne smijemo sramiti u našoj glazbi i da razgovori mogu biti opušteni, ali uvijek s dozom poštovanja prema autorima, izvođačima i gledateljima. Puno je još tema i pjesama i izvođača i autora koji bi trebali naći svoje mjesto u njoj, a dolaze i novi mladi ljudi koji na svoj način mogu donijeti te pjesme na scenu.
To je za mene bio Oliver. Par riječi i sve bi rekao, a kada bi sjeo za klavir oko njega ništa nije postojalo, samo bi odjednom s neke planete sišao usred svirke, nasmiješio se, pa opet zažmirio i pjevao i otplovio zajedno sa svima koji su ga slušali
Od brojnih dirljivih trenutaka u emisiji, apsolutno se izdvajaju oni kada je gostovao Oliver. Hoćemo li se ikada naviknuti da nekih ljudi više nema? Nema li ih zaista, ili su ipak tu?
To je bilo jedno od posljednjih Oliverovih gostovanja na televiziji. Znate čega se sjećam kao da je jučer bilo? Sjedio sam na barskoj stolici između klavira i njega, na sceni je mlada Nela Đinđić pjevala predivnu pjesmu koju inače izvodi Tereza ‘Moja posljednja i prva ljubavi’. Pjesmu je napisao nezaboravni Kemo Monteno. Gledao sam Olivera kako se nekako uvukao u sebe i plovi negdje uz pjesmu, kao da vrti neki svoj film. Nela je završila, publika je pljeskala, okrenuo sam se Oliveru i rekao otprilike: ‘Kakva pjesma moj Olivere, a napisao je naš Kemo.. fali Kemo, fali Zdenko (Runjić)…’ U tom trenutku Oliver tone u onoj svojoj fotelji, pocrveni u licu i kroz zube nekako istisne iz sebe ‘a šta ću ti govorit’.. U tih samo nekoliko riječi izgovorio je svemir emocija.
Poželio sam da više nitko i ništa ne izgovori u toj emisiji, da on sjedne za klavir i da tako to traje… Srećom, bili su tu kolega Ivan Vukušić i legendarne Josipa Lisac i Zore Kondža. I razgovor je otišao u nekim drugim smjerovima. To je za mene bio Oliver. Par riječi i sve bi rekao, a kada bi sjeo za klavir oko njega ništa nije postojalo, samo bi odjednom s neke planete sišao usred svirke, nasmiješio se, pa opet zažmirio i pjevao i otplovio zajedno sa svima koji su ga slušali… Bio je dio svakog od nas, na svoj način, a za mene ostaje zauvijek tu negdje u onom prostoru gdje kažu da se kod svakoga nalazi duša. Može vam ovo biti nespretno rečeno ili možda patetično, ali jednostavno je tako.
View this post on Instagram
Ispraćaja Olivera se sjećam kroz maglu
Vi ste komentirali ispraćaj legende. Pretpostavljam da taj događaj ima vječno počasno mjesto u srcu, sjećanju…
Vi mene baš hoćete razvaliti ovim razgovorom? Ok. Onda ću vam ispričati što mi se dogodilo prije nekih mjesec i nešto dana. Dolazim na probu Večernjakove ruže u HNK, čovjek na porti me zaustavi i kaže da mi mora nešto pokazati na youtubeu. Pomislim si pa neće mi valjda pustiti neku od onih idiotskih kao spontanih snimki koje mi strašno idu na živce gdje netko nekoga maltretira pa kao skače u prazan bazen, pada na jaj… ups! međunožje… Ali ne! Kako sam se zeznuo? Čovjek mi iz čista mira pusti snimku Oliverovog ispraćaja koji sam komentirao iz Splita. Ostao sam potpuno zatečen, a on mi hladno kaže: “Vi ste, znate, svašta vodili, ali ovo je jedino što će ostati, bar meni… sorry ak’ sam vas sad trznuo ili uvrijedio…”
Znam, zvuči nestvarno, ostavio me čovjek na porti bez teksta, nešto sam promrmljao kao zahvalu i zbrisao u garderobu. Ja nikada nisam imao snage pogledati tu snimku, jer jednostavno je previše svega pomiješano u meni da bi hladno to mogao gledati. Toga ispraćaja sjećam se kroz maglu, kao neki polusan gdje čekaš da se probudiš i da je stvarnost drugačija. Sjećam se samo da je bio užasno vruć dan, iz svake ulice svirale su njegove pjesme… Znojan sam izašao iz kombija kada je povorka prolazila kraj naših TV-kola i skretala prema gatu Svetog Nikole gdje je čekao katamaran za Korčulu… Stao sam na prag kombija i samo mahnuo prema njemu, pozdravio ga na zadnju plovidbu doma. To su ti neki trenuci kojih iskreno niste niti svjesni kada se događaju, a ostave duboki trag u vama.
Trag u beskraju…. Je li u ladicu sjećanja zapečatilo i prvo pojavljivanje na televiziji? Što je to i kada bilo?
Bio sam klinac, imao 8-9 godina, i kao dio ZKM dječjeg ansambla bili smo dio emisije ‘Vaša godina, vaš studio’. Hehehhe, mislim da se još sjećam pjesme koju smo tamo pjevali, bar dijela. Imao sam sreću pa me moj pokojni tata uzeo za ruku i odveo u ZKM i tamo sam odrastao i otvarao se jer, ne biste vjerovali, bio sam jako zatvoreno dijete. Sjećam se i tuge jer sam bio bolestan i nisam mogao na snimanje tada legendarne emisije ‘Zlatna nit’ koju je vodio nezaboravni Špiro Guberina. Uf, kako sam bio tužan i nesretan. Audiciju na HTV-u sam prošao tamo 1993/4-te i od tada polako preko najava, obrazovnog programa, zamjena u ljetnim mjesecima na nekim emisijama, over-voicea za Porin, došao i do prvih glazbenih emisija pa svih ostalih show-programa i emisija koje sam do danas dobio priliku voditi. Neke bolje, neke lošije….
Učio sam na greškama, ali i uz pomoć starijih i iskusnijih kolega iz generacije legendarne Helge Vlahović, Vesne Spinčić-Prelog, Ksenije Urličić, pa sve do sjajne Marije Nemčić koja mi je prvu veliku priliku dala tamo 2001. Imao sam sreću jer sam išao stepenicu po stepenicu, koliko god je bilo frustrirajuće gledati neke uspjehe preko noći, padao sam i dizao se, griješio i lebdio, ali uvijek je nekako dobro završilo jer sam znao kada stati i vratiti se. Zahvaljujući onima koje sam spomenuo i još nekim meni iznimno važnim ljudima.
101 je bio radio ispred vremena
Radio Vam je također vrlo drag. Bili ste dio legendarne postave Radija 101. Koje su prve asocijacije?
Krajem osamdesetih, uz studiranje, došao sam preko audicije na ‘101’, već tada legendarni zagrebački radio, za koji se čulo i izvan granica tadašnje zemlje. Bio je radio ispred vremena, otvarao neke nove prostore slobode, ugošćavao tada ‘nepodobne’, donosio recentnu glazbu iz svijeta… radio sam za početak one ‘gluhe’ termine kada se najmanje sluša (nedjelja od 20 do ponoći), usput učio i vježbao ‘na suho’. Onda su došle i prve emisije, kontakt sa slušateljima, gosti koje sam gledao velikim očima, došle su i promjene koje je donijelo osamostaljenje.
View this post on Instagram
Željko Matić, koji nas je nažalost nedavno napustio i otišao u neke druge etere, čovjek je kojem sam vječno zahvalan za ono što me naučio, zatim kompletna starija ekipa s radija, i moj Martin (Milinković, vaš kolumnist) s kojim sam godinama vodio radijski program utorkom ujutro od 6-10. Kakva su to jutra bila (smijeh). Prepričavala su se poslije po kavama. Znate, iskreno mislim da svatko tko želi u medije mora proći ne radijsku školu, nego radijski život.
Nauči vas slušati sugovornika, nauči vas sto je ‘timing’, nauči vas da kad nemaš što pametno reći onda bolje šuti i pusti glazbu neka svira. Danas je, nažalost, većina radijskih postaja podlegla površnom ‘formatiranju’ i vrlo slično zvuče. Teško individualnost ispliva, a radio je upravo to. No, valjda me vrijeme pregazilo, dokaz tome je da su mi se prije nekoliko godina ‘zahvalili’ na jednom radiju na kojem sam četiri godine radio. Nikada mi nisu imali hrabrosti u lice reći pravi razlog, a ja ga naslućujem. Ali, potpuno nevažno. Ionako nikada ne idem tamo gdje nisam pozvan niti dobrodošao. Povjerenje je ključ svake suradnje, a pogotovo na tako divnom mediju kao što je radio. Neki to shvate na vrijeme, a neki nikada. Do čovjeka je.
Sjećam se Dina Dvornika, Gopca, cijele glazbene scene, koja je iskreno vrlo malo bila zastupljena u programu, sjećam se da su dolazili, snimali jinglove, javljali se na telefone…
Ove će godine biti četvrt stoljeća od velikih prosvjeda za vraćanje Stojedinice u eter. Čega se sjećate s tog najvećeg okupljanja na jednom mjestu?
Sjećam se napetosti, vijesti koje su se doslovno u minutu mijenjale, neke dobre energije i glasa nekih ljudi koji su pozivali na razum i koji su pokušali sačuvati Radio. Kako bi rekao pokojni veliki Vlado Gotovac, dopustite da ga parafraziram, bez niskosti i bez mržnje. Sjećam se Dina Dvornika, Gopca, cijele glazbene scene, koja je iskreno vrlo malo bila zastupljena u programu, sjećam se da su dolazili, snimali jinglove, javljali se na telefone… S ovim odmakom potpuno neko pozitivno vrijeme, bez obzira na sve, čiju važnost većina nas tada nije shvaćala u potpunosti. U svakom slučaju nešto što ću pamtiti dok sam živ sa svim svojim dobrim i lošim stranama.
Od tada do danas nitko i ništa nije u Hrvatskoj izazvalo toliki revolt. A nije da nije bilo razloga i povoda, čini se. Zašto smo tako pasivni?
Ne znam, iskreno ne znam. Možda nas sve otupi gospodin Život kada se pokaže u svom punom ‘sjaju’ sa svim svojim kompromisima, kreditima, možda smo zasićeni, možda smo… ma tko zna. Društva se uvijek polako razvijaju da bi došla do nekog stupnja zrelosti. Kod nas to ide sporije. Ima puno razloga za to i oni su često izvan naših moći i naše snage da na njih realno utječemo. Okrenite se za sobom i pogledajte kroz što sve smo svi zajedno prolazili, pogledajte ovu lažnu online stvarnost, imitaciju života, koju danas živimo zbog ovo užasne pošasti koja nam je stigla s pandemijom, s potresima. Veliki su to kolektivni stresovi.
Možemo se samo svi nadati nekom boljem sutra, vjerovati u generacije koje dolaze, vjerovati da svi zajedno možemo biti bolji ljudi, iskreno se pogledati u ogledalo ujutro dok peremo zube, nadati se da svijet ipak može biti bolje mjesto nego što sada je. Ne možemo svi na Mars, zar ne? Ono što sigurno možemo to je biti zahvalni i poštovati i čuvati svoj ‘mali krug velikih ljudi’. Ne znam što drugo.
Gluma je bila dječački san
U eteru ste vrlo opušteni i prirodni. Nema glume. A nekoliko ste puta pokušali da je bude u Vašem životu?
Bio mi je to dječački san i san rane mladosti. Od malih nogu bio sam u ZKM-u, pa statirao po Gavelli, u nekim serijama….Ništa drugo mi nije dolazilo tada u obzir. Mislio sam ako se ne upišem na Akademiju i ne postanem glumac, da će svijet stati, da tramvaji neće voziti, da će Sava poteći uzvodno…. Ništa od toga se nije dogodilo, ostao je samo jedan razočarani klinac koji je tri puta bio u užem izboru, tako blizu, a tako daleko. Teško sam se s tim pomirio, golema frustracija bila je u meni. A onda sam polako kroz radio, kasnije i televiziju, kroz studiranje, pronalazio neki svoj put. I ok.
Shvatio sam poslije da nisam bio dorastao, nisam imao nekoga tko bi stao iza mene, ne mislim na vezu jer je to bezveze. Mislim na ono samopouzdanje koje ti je tad itekako potrebno, a sam se gubiš od mladih godina i mogućnosti nekih snova koji nisu realni. Naravno da su za mene tada bili najrealniji na svijetu. A onda slijedi pad. Kako bi Arsen cinični rekao „i to kakav pad“. Mislio sam da je s neuspjehom na Akademiji Kairosov čuperak zauvijek prošao kraj mene, a nisam ga stigao uloviti, ali srećom, čini se da nije bilo tako. Znate da Stonesi pjevaju da ne možeš uvijek dobiti ono što želiš, tako je sa svakim od nas u životu ili barem većinom nas. Danas potpuno drugačije gledam na sve to, ali i to je valjda dio sazrijevanja.
Imali ste ulogu u četvrtoj sezoni ‘Crno-bijelog svijeta’. Kako je bilo?
Ludo. Opušteno, blentasto i vrlo naporno jer sam snimao od 7 ujutro do kasno navečer. Imao sam solo scenu s dva glavna glumca i zajedničku s ekipom s radija koji su glumili drugove iz komiteta. Odlična ideja zamijeniti i glumiti ekipu koja je nekada drmala i postavljala pravila s pozicije moći. Bojao sam se što će mi Kula (Goran Kulenović, op.a) u CBS-u dati za ulogu jer u nekoliko gostovanja u ‘Bitangama i princezama’ bio sam redom: zatvorenik, diler i pljačkaš (smijeh). Tako me on vidi, budimo realni (smijeh). No, čini se da je Igor Mirković imao utjecaj na njega i solidarnost sa mnom (i on je pao na Akademiji ako se ne varam hehe), pa sam dobio ulogu dobroga druga iz Komiteta koji pokušava pomoći buntovnoj mladosti. Super smo se zabavili i sreo sam neke ljude koje godinama nisam vidio.
View this post on Instagram
Dovoljan je pogled kad radim s Barbarom i znam što i kako dalje. Znate, gledatelji uvijek vide naša lica koja su uglavnom nasmijana i pozitivna, a nekada se u nama ili našim životima odvijaju prave drame
S kim god da radite u paru, uvijek ćemo doći do toga da smo kolektivno spokojni kad ste u paru s Barbarom Kolar. Takav se spoj na ekranu rijetko viđa. Kako to objašnjavate ?
S njom jednostavno sve sjedne na svoje mjesto. Apsolutno time ne umanjujem ničiju vrijednost niti suradnju s ostalim kolegicama i kolegama, ali s Barbarom zaista guštam na sceni. Godinama smo vodili subotnje show programe ‘Ples sa zvijezdama’, ‘Zvijezde pjevaju’, ‘Do posljednjeg zbora’… imali nezamislive gledanosti i sjajne kritike i publike i struke. Znalo je biti napetosti, ali ne na privatnoj razini, nego kao posljedica velikog stresa i odgovornosti za ekipu gdje smo nas dvoje samo vrh ledenog brijega. Uvijek smo znali naći način funkcionirati na sceni, ne krasti jedan drugome prostor i poštivati se.
Dovoljan je pogled kad radim s njom i znam što i kako dalje. Znate, gledatelji uvijek vide naša lica koja su uglavnom nasmijana i pozitivna, a nekada se u nama ili našim životima odvijaju prave drame. Zašto bi gledatelj iz udobnosti svog dnevnog boravka imao razumijevanje za te naše trenutke kad smo ranjivi? E tu treba naći snagu, skupiti se u onih sat vremena stanke između generalne probe i emisije uživo, treba zaboraviti prehladu, temperaturu, bolest u obitelji, loš dan…. sve to treba maknuti u stranu i stati pod svjetla i krenuti niz tobogan u show. Povjerenje u partnericu/partnera na sceni je tu ključno… S Barbarom je to uvijek bilo moguće, bio je užitak i zaista bih volio da ponovno zajedno radimo…
Što biste voljeli raditi, a još niste?
Jedan lijepi gastro putopis s dodatnim elementima. Tako radno nazivam moja sanjarenja. Znam da zvuči kao već ispričana priča, ali u glavi imam nešto što mislim da bi gledatelji voljeli pogledati. Malo sam praznovjeran (ali samo malo, smijeh) pa ne bih dalje otkrivao. Možda dođu vremena da se to i ostvari jednom. I da, volio bih s Barbarom voditi Eurosong u Zagrebu ili koji već grad bude domaćin kad jednom tamo pobijedimo (smijeh). Eto. Toliko o željama i snovima. Tu su da se sanjaju.
Odradio sam više od 40 prijenosa Eurosonga uživo
A kad smo kod te teme uskoro će, nadamo se, ovogodišnji Eurosong. Svake godine imamo sto zamjerki na događaj, ali svake godine gledamo. Vi, dojam je, baš guštate dok komentirate.
To vam je najgledaniji televizijski prijenos već godinama, ne samo kod nas nego i u Europi. Festival svega, ponekad pun bizarnosti, nepredviđenih situacija i čudnih ekshibicija i reakcija, ali vrlo visoke razine produkcije. Ja vam kao malo dijete šećem na probama iza scene i otvorenih očiju upijam ta čuda od scene, rasvjete, kamera, ma svega… počnem fotkati mobitelom gdje se ne smije i onda eto zaštitara i onda brišem snimljeno. To se jednostavno ne smije da ne bi prije vremena izašlo u javnost, ali i iz sigurnosnih razloga. Jednom su mi i uzeli mobitel, ali brzo smo to riješili. Ponekad mi je žao da nemam tu slobodu komentirati iz svog dnevnog boravka sa svojom ekipom, vjerujem da bi bilo radikalnije, duhovitije i brutalnije, ali ne zaboravimo, kao komentator ne prenosim samo fanovima i dobrim znalcima, nego i onom gledatelju koji me gleda u bilo kojem kutku naše zemlje, a i dosta u susjednim zemljama prate naš prijenos.
Nezahvalna je pozicija predviđati što će biti, pogotovo jer sam dio male ekipe koja će biti u Rotterdamu, ali vjerujem u tu simpatičnu mladu Albinu i njezin tim; i njezin talent i upornost
Nekome se sviđa, nekome ne i to je tako. Sama produkcija ima velike zahtjeve prema nama komentatorima i zadnjih godina smo non-stop za vrijeme prijenosa na online vezi s njima. Komentiranje volim jer je spoj radija i televizije, a sam prijenos ima svoje zakonitosti i u vrlo malo vremena morate bar pokušati predstaviti izvođače neke zemlje i reći kakvu zanimljivost. Ovo mi je 14. ili 15. puta da komentiram Eurosong i s polufinalima odradio sam skoro 40 prijenosa uživo, više ili manje uspješno. Lijep i naporan posao, vjerujte mi na riječ.
Možemo li s ‘Tick-Tockom’ u finale?
Nezahvalna je pozicija predviđati što će biti, pogotovo jer sam dio male ekipe koja će biti u Rotterdamu, ali vjerujem u tu simpatičnu mladu Albinu i njezin tim; i njezin talent i upornost. Branimir Mihaljević kao autor već je bio na Eurosongu u Oslu i nije mu nepoznanica da mnogo faktora, na koje često ne možeš utjecati, određuju eventualni uspjeh, a ulazak u finale je apsolutno uspjeh. Neke zemlje zaista ulažu golemi novac u svoje ekipe, angažiraju zvučna producentska imena, i još puno toga… Bez obzira na sve to, treba ostati svoj i dati sve od sebe u te tri minute. Treba podržati Albinu i vjerovati u nju. Zaslužila je.
Koji je dosad Vama najdraži Eurosong?
Možda Moskva. Država se tada potrudila, iz svojih razloga naravno, dodati još jedan budžet da bi sve bilo na najvišoj produkcijskoj razini. Doveli su fenomenalne goste u show-program, zaista je bilo nevjerojatno gledati preobrazbe scene u samo nekoliko sekundi, led tehnologija tada je bila u prvom pravom ozbiljnijem razvoju, a oni su čuda napravili s njom. Zaista su se potrudili da nas ostave bez daha jer su svi stali iza prijenosa tri večeri iz Moskve. U tome su vidjeli mogućnost svoje velike promocije, što Eurosong u konačnici i jest.
Često, kad je vremena, odlazite u prirodu. Što Vas najbolje opušta?
Ima onaj jedan poseban stih Zvonka Bogdana iz njegove pjesme “Život teče u laganom ritmu”. Ide ovako: “…a ja ću negdje gledat u daljinu i sve više tražiti tišinu…” E baš ta tišina i taj mir mi pašu. Je li to bijeg od svega ludila oko nas, je li to zasićenje ili jednostavno potreba da budeš sam sa sobom, iskreno ne znam. Znam da mi jako paše i da često tako, kad god mogu od posla i obveza, pobjegnem i guštam u miru i promatranju prirode i u nekim razgovorima sa samim sobom. Znamo se nekada nas dvojica i posvađati (smijeh), ali se onda podstanari u glavi pobune da smo preglasni i da se smirimo. Normalno je to, zar ne?
Fotografije: privatna arhiva, Dario Njavro, Damir Alter Matijević