Njegova smrt nije samo gubitak za mađarsku kinematografiju, već za cijeli svijet filma obzirom da je bio sinonim za hrabro istraživanje vremena, patnje i ljudskog dostojanstva kroz sporo, hipnotičko pripovijedanje, nefilmofili bi rekli dosadne i preduge kadrove. Tarr nije bio samo redatelj, koliko poet i filozof pokretnih slika čiji su radovi izazivali granice izdržljivosti gledatelja, ali i nagrađivali uvidima u prolaznost života.
Rođen 1955. u Pécsu u obitelji uronjenoj u umjetnost (otac scenograf, majka prompterica u kazalištu) Tarr je odrastao u Budimpešti gdje je već kao dječak dobio prvu ulogu u televizijskoj adaptaciji Tolstojeve priče. Kao tinejdžer sa samo šesnaest godina počeo je snimati amaterske filmove osnivajući grupu inspiriranu sovjetskim avangardistom Džiga Vertovom. Njegovi rani radovi privukli su pažnju komunističkih vlasti što je dodatno potaklo njegovu buntovničku narav. Odbijen na studiju filozofije, okrenuo se filmu kao profesiji pod utjecajem ljevičarskih i anarhističkih ideja, ostajući ateistom i kritičarem nacionalizma tijekom cijelog života.
Njegova internacionalna karijera započela je u razdoblju komunističke Mađarske s filmovima u stilu cinéma vérité fokusiranim na svakodnevne borbe običnih ljudi, snimanim s neprofesionalnim glumcima i minimalnim sredstvima. Bliska suradnja sa suprugom Ágnes Hranitzky, koja je bila njegova montažerka i koredateljica, obilježila je veći dio njegovog stvaralaštva.
Od kasnih osamdesetih, Tarr je razvio prepoznatljiv stil koji uključuje duge, lebdeće kadrove crno-bijele estetike koji su istraživali mračne i egzistencijalne teme.
Vizionar sporog filma koji je u tišini mijenjao svijet kinematografije
Filmovi poput priče o usamljeniku u ljubavi smještenoj u kišnom, blatnom gradu, ili sedmosatnog eposa o životu u selu tijekom raspada komunizma, postali su manifesti slow cinema pokreta. Pripovijedao bi o marginaliziranima, cirkusu s mrtvim kitom koji izaziva nemire u provinciji, noćnom čuvaru svjedoku zločina, naposljetku o ocu i kćeri u siromaštvu, inspiriranoj Nietzscheovim slomom u Torinu. Svaki od tih radova, često bi bili adaptirani iz djela pisaca poput Lászlóa Krasznahorkaija, atmosferski dopunjeni glazbom Mihálya Víga i snimljeni sa stalnim suradnicima poput Fredom Kelemenom. Tarr je bio poželjan i voljen osobenjak i suradnik.
View this post on Instagram
Nakon posljednjeg igranog filma 2011., Tarr se povukao u Sarajevo osnivajući nekonvencionalnu filmsku školu gdje je podučavao uz mentore poput Apichatponga Weerasethakula i Gusa van Santa. Nastavio je eksperimentirati proširenim medijima onkraj filma poput izložbi i performansa s beskućnicima, nerijetko kritizirajući političko okruženje u Mađarskoj pod vladarem Viktorom Orbánom. Bio je izraziti zagovornik slobode izražavanja, podržavajući zatvorene filmaše i potpisujući apele za mir. Tarr je redefinirao film kao prostor za duboko promišljanje, suprotstavljajući se brzim akcijskim spektaklima holivudske industrije. Njegov utjecaj vidljiv je kod brojnih redatelja, od onih koji su mu se klanjali poput Susan Sontag, nazivajući ga spasiteljem moderne kinematografije do suvremenika koji su usvajali njegov minimalistički tempo. Filmovi mu nisu bili pesimistični, već, kako je sam rekao, komedije koje jačaju gledatelja, podsjećajući na dostojanstvo u patnji.
Smrću Béle Tarra, svijet filma gubi vizionara čiji su dugi i spori kadrovi vječni.
View this post on Instagram
Izdvojena filmografija
Tarr je tijekom karijere ostvario ograničen, ali izuzetno utjecajan opus, fokusirajući se na kvalitetu umjesto kvantitete.
Igrani filmovi:
Obiteljsko gnijezdo (Family Nest, 1979.) – Socijalna drama o stambenoj krizi u Mađarskoj, snimana u realističnom stilu.
Outsider (The Outsider, 1981.) – Priča o običnim ljudima u svakodnevici.
Montažni ljudi (The Prefab People, 1982.) – Nastavak socijalnog realizma, fokusiran na bračne sukobe.
Almanah jeseni (Almanac of Fall, 1984.) – Istraživanje neprijateljstava u oronulom stanu, s pomakom prema stiliziranijem pristupu.
Prokletstvo (Damnation, 1988.) – Prvi međunarodni uspjeh, fable o usamljeniku u ljubavi, sa sporim kamerama i mračnom atmosferom.
Sátántangó (1994.) – Sedmosatni ep o životu u selu, adaptacija romana Lászlóa Krasznahorkaija, s apokaliptičnim tonovima.
Werckmeisterove harmonije (Werckmeister Harmonies, 2000.) – Priča o cirkusu s mrtvim kitom koji izaziva nemire u provincijskom gradu.
Čovjek iz Londona (The Man from London, 2007.) – Crno-bijeli film noir po Georgesu Simenonu, s Tildom Swinton.
Konj iz Torina (The Turin Horse, 2011.) – Posljednji film, o ocu i kćeri u siromaštvu, istražujući težinu egzistencije.
TV filmovi:
Macbeth (1982.) – Adaptacija Shakespeareove tragedije.
Kratki filmovi:
Hotel Magnezit (1978.)
Cinemarxisme (1979.)
Putovanje ravnicom (Journey on the Plain, 1995.)
Vizije Europe (2004., segment: Prolog).
Dokumentarni filmovi:
Posljednji brod (The Last Boat, 1990., segment iz City Life).
Muhamed (2017., 10 min.).
Nestali ljudi (Missing People, 2019., 95 min.).
Tarr je također bio izvršni producent filma Jagnje (Lamb, 2021.) svog učenika Valdimara Jóhannssona.
View this post on Instagram
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube