Kritika animiranog filma: Wildwood – Najčarobniji crtić novog stoljeća

Travis Knight režirao je šesti Laikin film, prvi nakon Missing Linka iz 2019., prema romanu Colina Meloyja, frontmena alt pop rock benda Decemberistsa, po ilustracijama Carson Ellis i od predloška napravio čudo i prvim filmom nakon Oscarom nagrađenog “Flowa” o kojem se govori ovolikim superlativima. Neće se pritom hvaliti najdužim stop-motion filmom po trajanju (131 minute) koliko ambicijom izvrnuti klasične motive bajki u neobičnu novu priču. I to se osjeti u svakom kadru.

 

Red veličine onih koji vas iznenade stupnjom univerzalne dramaturške ozbiljnosti i filmom kojem ćete se vraćati svako toliko, poput Up/Nebesa, nastavka avantura Mačka u čizmama, Big Hero 6, prvih Čudovišta iz ormara i sličnih nedječjih univerzalnih animiranih tema. 

Prue McKeel, tinejdžerica iz Portlanda, kreće u zabranjenu šumu iza gradskih granica nakon što joj bebu-brata otme jato zlokobnih vrana. Pritom je zaprati slučajni nerdy dječarac na kojeg je naišla na ulazu u cafe. Njihova jurnjava je početak fantastične avanture. Premisa je načelno ne nova i poznata, bajkovita i gotovo arhetipska, ali Knight je ne tretira kao igračku kojom se igra prema uputama. Film otvara prizorom kojim se odmah obračunava s nostalgijom uznemirujućim, dezorijentirajućim, začudnim, opravdavajući PG-13 oznaku prvu u povijesti studija, umjetničkom odlukom, a ne marketinškim manevrom. Naime, samoubojstvo tinejdžera nije način kako se očekivano počinju bajke. 

Zanatski je prikazano zasad Laikin vrhunac. Taktilna, otiscima prstiju obilježena stop-motion kreativnost izdvaja se na tržištu kojim vlada glatka digitalna slika. Kamera Caleba Deschanela, prvog Laikina direktora fotografije iz svijeta igranog filma, šumi daje realizam kakav animacija rijetko dobiva. Grad Portland je pritom pravi lik, ne kulisa, u koji su utkani Powell’s, Pittock Mansion i most St. Johns kao ljubavno pismo Oregonu. Prikazani svijet je mjestimice vizualno raskošniji i bogatiji od priče kad povremeno skrene prema utabanim žanrovskim klišejima, no stil scenarista Chrisa Butlera čiji su dijalozi iskričavi a odnosi brzo ocrtani, doimaju se stvarno proživljenim, ćute se mjestimično kao poboljšanje predloška, više iskustvom nego pripovijesti, ali ako ga svedemo i samo na pripovijest dovoljno je životan.

Glasovna ekipa originala je sjajna, Carey Mulligan, Peyton Elizabeth Lee, Jacob Tremblay, Mahershala Ali, Angela Bassett, Awkwafina, Tom Waits i Richard E. Grant već na papiru zvuče raskošno služeći potpuno likovima ne vlastitoj slavi. Redatelj Travis Knight u neobičnoj je poziciji i kao šef studija koji je i sam animator dok režira najveći projekt povijesti studija. Režija mu ne trči pred materijalom, drži ritam velike potrage, ostavlja prostora svijetu da prodiše, a kad dođe do akcije, prizori su složeni jasno i s osjećajem za prostor, što je u stop-motionu, gdje se svaki kadar gradi ručno, ravno majstorstvu. Scena Prueina bijega iz vile birokrata među jedna je od ljudskijih i stvarnijih od ponude brojnih igranih filmova. Knightova najveća zasluga pritom je što uspijeva držati zajedno bajkovitu raskoš i ozbiljan ton gubitka bez gušenja jedno drugog, osim na mjestima na kojima scenarij zađe prema poznatim žanrovskim obrascima kad ga ni režija ne može više  potpuno podići.

 

U hrvatskoj animiranoj kinematografiji uz Blažekovićevu “Čudesnu šumu” i “Čarobnjakov šešir” kao prilog 2D animacija magičnog realizma prošlog stoljeća, lani je objavljen roman “Kora i začarani izvor” riječke književnice Franke Blažić, kao početak trilogije koji maštom i likovima šume Gorskog kotara i avanture djevojčice Kore pretvara u savršeni predložak i pandan prikazanom u magičnim Wildwoodu. 

 

Upozorenje za roditelje, Wildwood nije automatski 5-15 dječji film koji će vrtić djeci biti razumljiv. Mračniji je i nasilniji nego što naslov i plakat sugeriraju, pa je za najmlađe potrebna procjena a predikat P-13 nije slučajan. Premda nije savršen, ako krenemo od toga da savršenstvo ne postoji, iznimno je rijedak film koji vjeruje da publika, mlada i odrasla, još uvijek ima kapacitet podnijeti pravu bajku, prepunu opasnosti do univerzalne poruke kako se za ljubav voljenih valja boriti i nikada ne odustajati, ne miriti se gubitkom već uživati rukama na samo animatora koje su svaku figuricu pomicale godinama milimetar po milimetar ne bi li dobili ovoliko čarobno djelo.