18 minuta je ključno. U novoj Netflixovoj premijeri hladnoratovske nelagode i stanja superkrize na relaciji SAD i prekooceanski i kontinentalni istok. Kathryn Bigelow u filmu House of Dynamite stvara hipnotički, gotovo klaustrofobičan prikaz svijeta koji stoji na rubu samouništenja. Njezin pogled na ratnu krizu ne polazi iz rovova, niti s ratišta, nego iz središta, hladne utrobe sustava, iz prostorija u kojima se odlučuje sudbina planeta. Film otvara pitanje koje od početka 21. stoljeća lebdi kao prijetnja, ali i opsesija: što se događa ako prema Sjedinjenim Državama bude ispaljen projektil? I, još preciznije, što se događa kad čovjek mora odlučiti prije nego što ima potpunu informaciju?
Tišina koja savršeno dočarava napetost situacije
House of Dynamite nije klasični film katastrofe koji slijedi putanju spektakla, nego se oslanja na tripartitnu anatomiju trenutka. Cijela napetost staje u 20-ak minuta, vrijeme između detekcije nepoznatog objekta, mogućeg i stvarnog udara. U tom uskom intervalu Bigelow pronalazi prostor za meditaciju o odgovornosti, strahu, tehnologiji i politici. Ona ne prikazuje rat, nego njegovu najavu, mogućnost i tenziju, psihološki ne igra niti prikazuje uništenje, nego paniku prije odluke. Pristupom je srodna filmovima poput Greengrassova United 93 ili Lumetovih Fail Safe i 12 Angry Men – koji dijele koncentraciju na ljude, prostor, geste i jezik, hladni znoj birokracije.
Njena režija je precizna, gotovo dokumentarna. Kamera nemirna, dok lebdi po prostorijama Bijele kuće, Pentagona i vojnog zapovjedništva kao nepozvani duh, bez glazbenih akcenata, bez pokušaja ’emotiviziranja’ trenutka. Bigelow zna da je manje više i najveći bonus horor bude u odsustvu glazbe. Gledatelj čuje samo tiho zujanje računala, disanje operatera, šum komunikacijskih linija. U takvom zvučno klaustrofobičnom ambijentu svaka rečenica ima težinu zakona, a svaka pogrešna riječ može pokrenuti katastrofu.
Idris Elba kao predsjednik SAD-a igra umornu ozbiljnost čovjeka koji zna da mu je funkcija teret, ne privilegij. Vrhunska Rebecca Ferguson kao direktorica komunikacija unosi napuklu humanost u sterilni svijet procedura. Oni ne predstavljaju ideološke arhetipove, nego ljudska bića stisnute između protokola i savjesti. Njihove su geste male, ali u njima je koncentrirana sva nemoć moći. Bigelow ne traži heroje, nego pukotine sustava u superkrizi, to jest prijetnji.
Paranoja novog Hladnog rata
Najprovokativniji redatelji često biraju tišinu umjesto objašnjenja. Bigelow ne otkriva zašto je ispaljen projektil. Nema zastave neprijatelja ni političkog komentara. Takav izbor gledatelje može frustrirati, ali upravo u toj praznini leži poanta kako u suvremenom svijetu više nije važno tko prvi povuče okidač, jer sustavi reagiraju brže od ljudi. Odluke su automatizirane, emocije odgođene. Film stoga postaje alegorija o civilizaciji koja je vlastitu sigurnost pretvorila u najsofisticiraniji oblik samoubilačkog instinkta. House of Dynamite je i komentar o novom Hladnom ratu, premda ga Bigelow nikada eksplicitno ne imenuje. Taj rat nije više ideološki, nego tehno-birokratski, rat algoritama, lažnih alarma, kibernetičkih sabotaža i interpretacija. Njega ne vodiš u rovovima, nego podacima, satelitima, serverima i kabinetima. Dok se u 20. stoljeću prijetilo atomskim bombama, danas se prijeti informacijama o bombama i lansiranjima. Prijetnja je dovoljna.
Film pokazuje koliko su sustavi ranog upozorenja i lanac zapovijedanja osjetljivi i koliko je tanko tkivo između signala i stvarnosti. U tom smislu Bigelow podsjeća na dokumentaristicu s kamerom usmjerenom u srce objekta. Njezin film jest fikcija i nije, jer djeluje kao kronika budućeg događaja koji prikazuje što bi se moglo dogoditi kad tehnički sustav, stvoren da štiti, postane izvor sumnje i metom napada. U stvarnosti je povijest već poznavala takve trenutke, lažni alarmi u doba Sovjetskog Saveza, kvarovi senzora, pogrešne interpretacije radarskih odjeka. Bigelow koristi slične presedane kao dramaturšku podlogu, pretvarajući hladne činjenice u visoko napetu moralnu dramu.
U središtu filma je pitanje etike: što znači biti odgovoran kad nema vremena za moralnu dilemu? Likovi ne raspravljaju o geopolitici ni filozofiji rata, oni pokušavaju odlučiti u roku od doslovne minute čime postavlja gledatelja u neugodnu poziciju tjerajući ga zamisliti sebe u tom lancu zapovijedanja. Bismo li pritisnuli tipku kad radar pokaže ono u što nismo sigurni? Bigelow ne nudi olakšanje, samo ogledalo.
Bigelow ne želi slikati pepeo, nego trenutak prije pepela
Vizualno, House of Dynamite je hladan i discipliniran kao i njeni prethodni terensko-ratni filmovi. Boje su prigušene, svjetlo umjetno, ton neutralan. Sve izgleda kao unutar jednog beskonačnog, beživotnog laboratorija. Svijet je na rubu, ali nitko to ne zna. Milijarde spavaju, dok par stotina kilometara dalje strojevi odlučuju o njihovim životima. Ono što film efikasno postiže jest osjećaj realizma koji nadmašuje dokumentarističku preciznost. Nije tu riječ o vjerodostojnosti procedura, nego o psihološkoj istini: o tome kako izgleda strah bez objekta, sumnja bez dokaza. Novi Hladni rat, onaj koji Bigelow prikazuje, nije između država nego između informacija i ljudi, između automatizma i emocije.
Ako bi do takvog napada došlo u stvarnosti, svijet koji poznajemo raspao bi se u nekoliko sati. Posljedice bi bile katastrofalne, a svijet orwelovski – gradovi bi nestajali u bljesku, radijacija bi se širila kontinentima, politički poredak bi se urušio u panici i osveti. No Bigelow ne želi slikati pepeo, nego trenutak prije pepela. Nju zanima civilizacijska točka loma, trenutak kad ljudska vrsta još ima šansu, ali ne zna hoće li je iskoristiti.
House of Dynamite stoga funkcionira kao napeta moderna tragedija o kolektivnoj nemoći i tehničkoj ovisnosti. U njemu nema negativca, samo sustav koji guta ljude koji ga pokušavaju razumjeti. Kao i u njezinim ranijim radovima, Bigelow kombinira militarističku estetiku i moralnu introspekciju, ali ovdje bez ijednog metka. Rat je zamijenjen čekanjem, borba je zamijenjena kalkulacijom, a herojstvo je svedeno na tišinu i suzdržanost.
Nitko ne puca, ali svi držimo prst na okidaču…
Ono što House of Dynamite pokazuje jest da mir više nije suprotnost ratu, nego njegovo odgađanje. Da svijet živi u trajnoj napetosti, u produženom trenutku prije eksplozije. Da smo svi već stanovnici jedne kuće od dinamita, samo što još nitko nije zapalio fitilj.
Bigelow je snimila film koji nije zabava, nego upozorenje. U doba kad se vijesti i ratne slike konzumiraju kao sadržaj, ona vraća osjećaj ozbiljnosti. House of Dynamite je film o sadašnjosti prerušene u budućnost. On ne pita tko će prvi napasti, nego tko će prvi posumnjati. I u tom pitanju, u toj tjeskobnoj tišini prije odluke, skriva se najpreciznija definicija novog Hladnog rata: stanje u kojem nitko ne puca, ali svi drže prst na okidaču.
Koji god kraj odabrali.
Ocjena: 8/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube
