View this post on Instagram
Drama iza zidina Vatikana
View this post on Instagram
Film otpočetka uspostavlja ton gotovo klaustrofobične napetosti. Redatelj Edward Berger, poznat po preciznosti i europskoj hladnoći kadrova (posebno u nagrađivanom Na zapadu ništa novo), koristi prostore Vatikana ne kao kulisu, nego kao duhovni pejzaž, hladne dvorane, pozlaćene kapele, mozaici, tišina hodnika, sve to reflektira unutarnje stanje njegovih likova.
Triler o moći i savjesti
Peter Straughan, scenarist filma, pak uspješno adaptira Harrisov roman balansirajući između političkog trilera i osobne drame. Dijalozi su suzdržani, često ritualizirani, ali kriju duboku ambivalenciju: krivnju, odanost, strah, moć. Snaga scenarija je u šutnji, pauzama, minimalizmu, pogledima kardinala koji znaju da ono što izgovore u toj prostoriji može promijeniti povijest. U jednoj od najvažnijih scena, kad Lawrence otkriva tajnu koja bi mogla osporiti legitimitet budućeg pape, publika ne gleda više samo film o vjeri, gleda se film o tome kako ljudi nose teret odgovornosti kad nestanu granice između istine i koristi.
Glumački ansambl impresivan je u svakom pogledu. Stanley Tucci kao kardinal Bellini nudi dozu političke lucidnosti i proračunatosti. John Lithgow kao tvrdokorni tradicionalist unosi elemente imperijalne hladnoće, dok Sergio Castellitto i Isabella Rossellini serviraju potrebnu ljudskost, toplinu i težinu europskoj dimenziji Vatikana, kontrapunkt u svijetu moći koji djeluje sterilno. Svi oni ne glume svece nego muškarce i žene čije su karijere, pozicije i životi stavljeni na kušnju jednim papirom, jednom istinom, jednim izborom.
View this post on Instagram
Vizualni identitet filma također iznimno je promišljen. Stéphane Fontaine (snimatelj, DOP) koristi strogu simetriju i statične kadrove kako bi podsjetio gledatelja da je Vatikan stroj i mehanizam koji funkcionira neovisno o pojedincima, dok Volker Bertelmann (Hauschka) glazbom ne podcrtava emociju, nego potiskuje. Zvukovi staklenih instrumenata, suzdržani gudači i jedva čujni zborovi stvaraju ton sumnje, unutarnje nelagode, osjećaj da je sve u tom prostoru suviše ispeglano da bi bilo istinito.
Ponovna distribucija ovog filma ima gotovo proročku snagu
Ono što Konklavu mimo smrti Pape čini više od filma o Crkvi jest njegova sposobnost postavljanja univerzalnih pitanja: Što je istina kad je moć u pitanju? Tko odlučuje tko smije voditi milijune? I što znači biti moralan u svijetu koji moral koristi kao retoričko sredstvo? Edward Berger nije napravio film koji napada religiju, napravio je film koji s poštovanjem prema njezinoj težini preispituje njene mehanizme.
U kontekstu smrti stvarnog Pape, ponovna distribucija ovog filma ima gotovo proročku snagu. U vremenu kad se institucionalna religija suočava s krizama povjerenja, Konklava je ponuđena kao filmska misa posvećena unutarnjoj drami vjerovanja. On ne nudi odgovore već nemir, sumnju i tišinu. A to je, možda, i jedino što filmovi uistinu mogu. Konklava je tih film, ali njegova slutnja i njegova jeka odjekuje snažno. I nikako nije film za svakoga, osobito ne samo vjernike. Zahtijeva koncentraciju, povjerenje u tihi ritam i spremnost na moralnu dilemu.
Ocjena: 7.5/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube