Neobični, minimalistički horor odlučuje ispričati priču iz pseće perspektive, hvaljen je kao jedan od horor filmova godine. Film svakako zaslužuje pažnju gledatelja, prvenstveno na idejnoj razini. Istovremeno pokušavajući biti rubno eksperimentalnim i visceralnim, Good Boy zapinje između ambicije i banalnosti, ostaje nedorečenim, željnim simbolike koja djeluje više pretenciozno nego stvarno uznemirujuće.
Bolesni, iscrpljeni vlasnik (kojeg gotovo nikada ne vidimo izravno, nego kroz fragmentarne odraze i rubove kadra) odvodi psa Indyja (otočka varijacija labradora) u staru, napuštenu kuću svog pokojnog djeda, uz rub obiteljskog groblja. Tamo fizički propada i iskašljava krv, Indy počinje osjećati ‘prisutnost’ i doživljavati vizije drugog psa, stvorenja od blata i sablasnih prizora koji brišu granicu između životinjskog nagona i ljudskog ludila.
U prijevodu se na razini fabule gotovo ništa ne događa. Poput minimalističkih, a estetski dotjeranih i jednako prerazvikanih i slavljenih horora tipa Together, The Witch ili Skinamarink, Good Boy pokušava stvoriti atmosferu kroz neizvjesnost, tišinu i subjektivni osjećaj instinkta gledatelja kako se nešto strašno sluti ili događa. Ideja da se sve vidi očima psa, bez pretjerane antropomorfizacije i puno dijaloga, samo kroz zvukove, disanje, pseće vizije i njušenje, u teoriji je briljantna. U praksi, film djeluje više kao formalistička vježba, a ne kao narativno cjelina.
Film o odanosti i nemoći, zarobljen u vlastitom konceptu
Režiseru je ovo debi postavka, očito fascinaciniran naturalističkim kadrom i disocijacijom percepcije; sve je pušteno snazi koncepta i ideje. Kamera je niska, drhtava, često uronjena u teksturu pola metra, do razina Indyjeva pogleda. Fokus je plitak, boje isprane, zvukovi su (disanje, zveckanje lanca, šuštanje lišća, konstantna kiša noću) povremeno pojačani do granice nelagode. Pseća perspektiva, čini se, nehotice zbroji neke vrlo moćne momente. Primjerice scenu u kojoj pas promatra vlasnika kako na krevetu kašlje i povraća krv, bez razumijevanja, ali s instinktivnim strahom, jedan je od najjačih trenutaka njihova odnosa kojim uspijeva pokazati užas nemoći i odanosti bolje od mnogih dijaloga o ljubavi i smrti.
Depersonaliziranost ljudi i uloga vlasnika reflektira se u odbojnosti karaktera, daleko više nego razumijevanje njegova odnosa spram psa. Vizualna dosljednost filma, unatoč kratkoći (otprilike 75 min), postaje Leonbergu problem već u prvoj trećini filma obzirom da ne zna stati niti efikasno mijenjati perspektivu, stoga mu se mikro narativ i izvedba prilično rano pretvara u hermetičan eksperiment koji traži previše strpljenja. Kamera stalno podrhtava i kadrira s razine psećeg hrbata, čime prestaje biti originalna i postaje stilska manija i manjak.
Art horor koji ne grize dovoljno duboko
Stoga ostaje na razini impresije i asocijacije, jer koristi Indya kao objektiv kamere a ne subjekt emocije poput drugačijih tretmana pasa u glavnim rolama (od Lessieja, Rin Tin Tinova, Hutchova, Rexova i inih iz White God i Hounds of Love). U kontekstu kritičarskih reakcija, Good Boy se često spominje, uz ovogodišnji Together, kao još jedan eksperimentalni ‘art horor’ koji se hvali zbog inovacije, ali u suštini je višak forme nad sadržajem. Good Boy ima autentičnu ideju i hrabrost riskiranja. I to je sve. Iza slatkog psećeg pogleda ne krije se dovoljno ičega.
Film bi bio sjajan kao kratkometražni eksperiment do 15-20 min, međutim u formi dugog metra postaje umornom studijom perspektive koja zaboravlja na dinamiku glavnih rola, pr čemu onda paradoksalno žrtvuje empatiju. Good Boy doista intrigira kao koncept, ali pada kao cjelina. Za ljubitelje eksperimentalnog filma može figurirati kao rijedak pokušaj drugačijeg, no za publiku koja očekuje narativni luk, horor napetost ili emo katarzu, preslatke Indyjeve oči neće biti dovoljne.
Ocjena: 6.5/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube
