Jedan od glavnih razloga njurganju gledatelja hollywoodski je B Johnny Depp i povremeni ‘Isus kompleks darling’ Jared Leto. U ulozi hibridnog entiteta između programa i čovjeka nudi tipično pretenciozan, hladan i emocionalno ispražnjen performans koji ubija ono što bi trebala biti srž Tron mitologije – čudo, znatiželja i humanost u kontaktu s tehnologijom. Dok je Jeff Bridges u originalnom Tronu (1982.) unio pionirsku iskrenost, a Garrett Hedlund i Olivia Wilde u Tron: Nasljedstvu (2010.) barem pokušali balansirati između emo nostalgije i tehno-spektakla, Ares djeluje kao sterilni demonstrator CGI moći prelijep, ali prazan. Slijedom Matrix franšize jednako se oslanja na poziranje i dizajn, nego na kvalitetu i filmske momente vrijedne praćenja.
View this post on Instagram
Tehnološki napredan, umjetnički prazan
Redateljski, film nastavlja vizualni kontinuitet prethodnika – neon, simetrične arhitekture i pulsirajuće mreže ostaju zaštitni znak, ali bez jasne narativne funkcije. Umjesto filozofske refleksije o granicama između stvarnog i digitalnog, dobili smo konfuznu high-tech operu bez temeljne ideje. Iako se nominalno bavi ‘miješanjem programa i stvarnog svijeta’, zapravo miješa samo žanrove i klišeje od distopijskog SF-a do superherojske akcije bez emocionalne rezonance. Glazba je nabrijana, soundtrack podiže videospotovsku svijet i cilja na tu vrstu površne publike. U usporedbi s elegantno arhaičnim originalom iz 1982. i estetski moćnim, glazbom Daft Punka pogonjenim Tron: Nasljedstvom, Tron: Ares je hladna kopija vlastite legende. Tehnološki napredniji, ali umjetnički osiromašen, film završava kao paradoks: svijet digitalne perfekcije zaboravlja što znači biti živ.
Ocjena: 6/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube