Petak, 3 siječnja, 2025

Recenzija serije: Squid Game, sezona 2: Povratak globalnog TV fenomena nimalo ne zaostaje u brutalnosti

Squid Game je postao uspješan jer nije bio samo priča o preživljavanju, već i poticaj na slojevitije i (samo)kritičkom promišljanje o ljudskoj prirodi, društvenim strukturama i našoj spremnosti na kompromise u ekstremnim situacijama

Prva sezona južnokorejske distopijske TV serije Squid Game kreatora Hwang Dong-hyuka postala je tri godine unatrag nezapamćeni globalni fenomen rastućih i gorućih streaming platformi. Osobito Netflixa kao najkomuniciranije. Spajajući univerzalne teme, intenzivnu priču i vizualno upečatljiv stil kreirajući podjednako zabavno i društveno referentno gledateljsko iskustvo. Kruha i igara na istočnjački brutalan način s pozicije umotanih, politički korektnih i uškopljenih normama zapadnjaka, djelovalo je istovremeno dovoljno egzotično, suludo, izazovno i drugačije.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Squid Game (@squidgamenetflix)



Premisa serije bavi se očajem ljudi zaglavljenih u kapitalističkom sustavu, prikazujući skupinu likova iz različitih društvenih slojeva koji sudjeluju u smrtonosnoj igri kako bi riješili financijske probleme. Jednostavno rezonirajući s globalnom publikom, posebno u srednjem sloju i razdoblju porasta nejednakosti, ekonomske nesigurnosti činila ju je aktualnom i razumljivom na univerzalnom nivou, ništeći potencijalne kulturološke pregrade relacije istok – zapad – sjever – jug. Money talks jednako na istoku i zapadu.

Iza igre ponovno stoji – brutalnost 

Jedan od ključnih catcheva i hookova serije bila je sposobnost da kroz jednostavne dječje igre prikaže brutalnost ljudske prirode i duboke moralne dileme. Likovi su se suočavali s ekstremnim situacijama koje su ih prisiljavale donositi nezamislive odluke, a publika se lako navlači na njihove sudbine i borbu za preživljavanje. U središtu priče je čovjek antiheroj u klasičnom smislu, nesavršena, svakodnevno ranjiva osoba čije su motivacije i postupci često bili dvosmisleni, ali razumljivi Ivanu Horvatu jednako kao i Johnu Doeu.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Squid Game (@squidgamenetflix)

Vizualni kontrast između šarenih, gotovo infantilnih prostora u kojima su se igre odvijale i brutalnosti nasilja bio je šokantan, ali i simboličan, ističući nelagodu između naizgled nevine površine i surove stvarnosti ispod nje. Maskirani čuvari, geometrijske forme i minimalistički dizajn stvorili su vizualni jezik koji je odmah posao alegorijski prepoznatljiv i simbolički bogat, naglašavajući teme medijske mas kontrole i dehumanizacije. Priča je bila nevjerojatno napeta i nepredvidiva, donoseći nove zaplete i šokantne trenutke u svakoj epizodi plot twistajući smjer linije dramskih punktova, često završavajući cliffhangerima koji su tjerali gledatelje na binge-watching.

Priča o preživljavanju koja je postala kritika društvu 

Osim toga, serija je vješto kombinirala dramu, akciju i društvenu kritiku, balansirajući između brutalnosti igara i emotivnih priča o sudionicima. Ne manje važno, društveni mediji odigrali su ključnu ulogu u promoviranju, marketingu i popularizaciji serije. Viralni izazovi inspirirani serijom, poput igre Honeycomb, te memovi i rasprave o moralnim pitanjima koje je serija postavljala, proširili su interes za Squid Game daleko izvan uobičajene publike Netflixovih sadržaja. Mnogima je bila više od zabave – povodom za konstruktivne razgovore o suvremenim društvenim problemima. Na kraju pojašnjenja fenomena, Squid Game je postao uspješan jer nije bio samo priča o preživljavanju, već i poticaj na slojevitije i (samo)kritičkom promišljanje o ljudskoj prirodi, društvenim strukturama i našoj spremnosti na kompromise u ekstremnim situacijama.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Squid Game (@squidgamenetflix)

Na tim je osnovama postalo samo pitanje vremena nastavka. Isključite li onaj nepotrebni reality show nazvan ‘The Challenge’ na premisama dramske serije u pauzi između dramskog nastavka u obliku pristigle druge sezone i najavljene treće sezone (koja je btw već snimljena, ali premijeru očekujemo tokom 2025.), ‘Igra lignje’ je rijetko pomireni koncept relativno inovativnog kompiliranja spomenutih dramskih punktova i elemenata koji su zaludili gledateljski istok i zapad ravnomjerno.

Povratak igrača 456 u smrtonosnu borbu s još brutalnijim igrama

U drugoj sezoni glume Lee Jung-jae, Wi Ha-joon, Lee Byung-hun, Im Si-wan, Kang Ha-neul, Lee Jin- wook, Park Sung-hoon, Yang Dong-geun, Jo Yu-ri, Kang Ae -shim i Lee Seo hwan, a smještena je tri godine nakon događaja iz prve. Fokusirajući se na život Seong Gi-huna, pobjednika prve sezone koji kao Player 456 biva primoran pronaći ljude koji stoje iza igre kako bi je uništio, stoga ponovno mora postati njenim sudionikom. U novoj sezoni sazdanoj od sedam jednosatnih epizoda očekivano igre su još brutalnije, a likovi se suočavaju s tenzičnijim moralnim dilemama. Sezona dva se podjednako bavi temama poput nejednakosti bogatstva, pohlepe i eksploatacije siromašnih, uvodeći nove likove i relativno komplicirane zaplete. Gi-hun/igrač 456 se suočava s vlastitim demonima dok pokušava spasiti druge sudionike, istovremeno istražujući i pokušavajući shvatiti istinsku prirodu ljudi i motivacije koje ih tjeraju na sudjelovanje u okrutnim igrama.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Netflix US (@netflix)

Kombinatorika igara postavljenih testirati fizičke i mentalne sposobnosti sudionika varira nivoe brutalnosti od startnih kombinatorika ruskog ruleta i ‘kamen, papir, škare’, ddakjija – korejske igra u kojoj se sudionici natječu u okretanju papirnatih kartica, gong-gija – tradicionalne korejske igre s kamenčićima koja testira koordinaciju i koncentraciju natjecatelja, jegija – igre koja uključuje bacanje i hvatanje metalnih prstenova, sve do ‘red light, green light’ u kojoj sudionici moraju trčati prema cilju dok je zeleno svjetlo, a zaustaviti se kada je crveno, uz prijetnju eliminacije za one koji ne poslušaju.

Treća sezona je već snimljena 

Tenzija je zadržana kroz sve nove epizode, ne bitno drugačije nego je predstavljeno u prvoj, uz jasan izostanak elemenata iznenađenja i šoka bez već viđenog. Vizualni identitet serije postao je ikoničan i zadržan je do mjere da žarke boje uniformi natjecatelja, geometrijski oblici maski čuvara (krug, trokut, kvadrat) i monumentalni dizajn prostora igara stvorili su estetski upečatljive slike, a maskirani čuvari i vođe dodali su osjećaj  tajanstvenosti i nelagode, dok geometrijski oblici i simboli postaju globalno prepoznatljivi i simbolizmom ne samo bogatih voajera koji promatraju igre kao jasna kritika društvene elite i kapitalističkog sustava te nabacivanja volej ne samo teoretičarima zavjera.

Ono što je i u prvoj sezoni bilo najtanje ostaje slično i kroz nove nastavke. Premda glumački i dramski funkcionalni, stil i tehnika glume main casta te izgradnja dramskih situacija, nerijetko izgleda postavljena kao pri trećoj ili četvrtoj akademiji studenata glume koji se unutar svojih rola još uvijek ne snalaze u potpunosti i pritom se doživljavaju nekompletnim i završenim glumcima. Izgradnja dramskih dispozicija scena često ispada na rubu karikaže a to im nije bila namjera niti se može provesti kroz kulturološke nejednakosti i drugačije postavke tehnika glume.

Iz tih razloga moguće je početni disbalans reakcija na drugu sezonu između hvaljenja kritike i recepcije publike, ali kad se slegne prva lopta dojmova, ostaje više nego funkcionalna druga sezona i priprema ljubiteljima za već snimljenu treću.

Dotad, parafrazirajući naslov prve epizode druge sezone, ponuđeno je kombiniranje kruha i lutrije, igra je uključena. Pa tko živ, tko mrtav.

Ocjena: 8/10

Naslovna fotografija: Screenshot YouTube 

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime