Srđan Dragojević jedan je od najcjenjenijih redatelja srednje generacija i predvodnik srpske i regionalne kinematografije, autor velikih filmskih hitova koji su obilježili godine iz nas – “Mi nismo anđeli”, “Lepa sela lepo gore”, “Parada” samo su neki od njih… U intervjuu za Mixer priča o svom posljednjem filmu “Nebesa”, u kojem među ostalim glume i braća Goran i Bojan Navojec te Ksenija Marinković; ali i o budućim projekatima te aktualnoj situaciji na kulturnoj sceni u Srbiji i regiji.
Aktualni tren lovi Vas na proputovanjima Europom između projekcija zasad posljednjeg igranog filma “Nebesa” i svojevrsnog kulturnjačkog skandala na filmskoj sceni Srbije, a vezana za komisijske odluke Upravnog odbora Filmskog centra Srbije oko odobravanja dijela budžeta za nove filmove. Kako ekvilibrirate između promocije novog djela i bivanja netaknutim odlukama ljudima kojima niste sjeli?
“Sjeli” je pretpostavljam, pod navodnicima. Ekspertska komisija koju je Upravni odbor filmskog centra delegirao da scenarij pročita, dala je izuzetno povoljno mišljenje. Upravni odbor je, potom, natječaj za eminentne redatelje poništio, ali sada je sasvim jasno da je to učinjeno zbog Gorana Markovića i njegovog projekta. Želimir Žilnik i ja smo ipak tu kolateralna šteta. Nakon žalbe koju smo, zajedno, uputili Ministarstvu kulture, čeka se rasplet. Vjerujem da će taj rasplet biti povoljan za sve nas.
View this post on Instagram
Za film su Vam iz Konkursne komisije odobrili 30 milijuna dinara, to je oko 250.000 eura, ali je Upravni odbor s predsjednicom Jelentom Trivan odbio tu odluku. Nedostajalo je objašnjenje. Jeste li dobili kasnije neko obrazloženje? I što se htjelo s naknadnim “pranjem” oko ponovljenog natječaja za, blago rečeno, redatelje u godinama?
Da, nakon pritiska javnosti, stigla su neka “obrazloženja” Upravnog odbora. Bilo bi bolje da nisu, jer u njima nije bilo mnogo logike. Naime, zamjerka je bila upućena na scenarije i Gorana Markovića i moj, da smo s njima ranije konkurirali na redovne natječaje. U propozicijama koji je Upravni odbor postavio o tome nije bilo ni riječi. Da jest, logično bi bilo da se natječemo s novim stvarima. Ja u svakom trenutku imam najmanje tri scenarija u ladici, do kojih mi je stalo. Osim toga, “argument” koji su istakli svodi se na to da je komisija nama trojici dodijelila premalo novca. To je pomalo uvredljivo, novca ima koliko ima, a mi smo tim novcem bili zadovoljni.
Naime, to je fond koji je odvojen za ovaj natječaj. I toliko se, obično, dobiva i na drugim natječajima. Jasno je da su u pitanju naknadna opravdavanja koja su, čini mi se, još više iznervirala kulturnu javnost. Pogotovo ono gdje se navodi da će u nekom, ponovljenom natječaju, prednost imati redatelji koji su stariji od drugih. To se, jednostavno, ne smije reći, nije pristojno, to je svojevrstan primjer “ageizma”. No, stvar se tu ozbiljno zakomplicirala, poslije ostavki polovice članova Upravnog odbora nakon poništavanja natječaja, sada je upitno i usvajanje budžeta za 2022. godinu. Bez kvoruma, Upravni odbor to ne može da učini i šteta koju je poništavanjem natječaja učinjena, od grude odjednom postaje lavina. Što se često događa kod takvih, samovoljnih, politički zasnovanih odluka.
Strpljivo se prijavljujem na natječaje, vjerujući u projekte
Postoje li u Srbiji kulturnjački, strukovni i politički klanovi koji drmaju filmskom scenom i je li pripadanje istima preduvjet za prosperitet i normalan profesionalan rad? Ili je pitanje samo privatnih obračuna s neprofesionalcima koji svoje privatne simpatije i antipatije pretpostavljaju profesionalnim odlukama?
Pitate pogrešnu osobu. Moja “Parada” je izabrana iz četvrtog puta, “Nebesa” su izabrana iz petog. Moj pristup je da se strpljivo prijavljujem na natječaje, vjerujući u projekte. Ne vidim drugi način. Kada budete intervjuirali one koji češće i lakše dobivaju, možda da im postavite to pitanje. Eto, čini mi se da ste i vi dobili na natječaju HAVC-a nakon višestrukog konkuriranja. Ne vidim da je to neki veliki problem. Mislim da je poljski film “Ida”, koji je dobio Oscara, dobio na njihovom natječaju nakon nekoliko odbijanja. Ja ne mislim da moram imati nekog posebnog kredita za minuli rad. Svaki novi film mi počinjemo od nule, kao da nam je prvi, zar ne?
Kakva je općenito situacija na filmskoj sceni Srbije i kako kotira film? Koliko se igranih filmova godišnje proizvede u Srbiji pod tutorstvom Filmskog centra Srbije, a koliko nezavisno mimo njega?
Vrlo je slično kao kod vas. Bez javnog novca, nema filmova. Jednostavno, mi smo malo tržište, zemlje sa jako malo kino ekrana, ne postoji ta računica da neko može uložiti u film i od njega zaraditi. Ja sam sa nekim filmovima imao stotine tisuća gledatelja, distribucije u 30-40 zemalja, pa opet, tu nema profita. Art-house filmovi na malim jezicima dijele tu sudbinu. Imate i dobitnike Oscara i velikih nagrada na velikim festivalima koji ne donose značajan profit. Često pokušam ljudima koji nisu iz ovog posla objasniti te činjenice. Bojim se da ljudi slabo to razumiju, u glavi su im komercijalni filmovi, na engleskom jeziku. Kada usporedimo ovo s malim, lokalnim vinarijama, ili proizvođačima maslinovog ulja, to vam je to.
Ono što jest realan problem u našoj kinematografiji je novac s kojim mi počinjemo tu avanturu “pakiranja” filma. U Srbiji se dobije dva do tri puta manje nego što daje HAVC ili drugi filmski centri u regiji. Mi, prosječno dobijemo 200 do 300 tisuća eura što je obično 15-25 posto, ovisno o budžetu. Već sada, u regiji, na manjinskim natječajima, traži se dokaz da projekat koji se natječe mora imati osigurano 50% budžeta.
Evo, moja producentica Biljana Prvanović se sada suočava sa tim, budući da se s novim projektom, “Bilo jednom na istoku” po motivima romana “Porcupine”, Juliana Barnesa, želimo prijaviti na HAVC-ov natječaj. Mi moramo prvo naći televiziju koju će zanimati da investira u mini seriju pa tek onda možemo ići na natječaj, gdje ćemo u budžet uložiti i svoje honorare. Taj start s jako malo novca je zapravo vrlo upitan. Sigurno jedan od pet projekata koji kod nas prođu na natječaju se ne mogu na kraju isfinancirati. S jedne strane, dobro je da što više autora dobije priliku da pokuša da snimi film, s druge, ti se pokušaji pretvore u dugogodišnju agoniju, konkuriranje u šest-sedam zemalja.
Ne mislim da imam posebna prava
Jesu li televizije, sponzori, donatori, treće strane investitora, mimo natječaja i fondova u Srbiji, raspoloženi ulagati novac u film? Kakva je situacija po tom pitanju, čisto radi poredbe sa stanjem u Hrvatskoj i susjedstvu u kojem je film stavljen u položaj ‘usvojčeta’ za kojeg nitko ne mari osobito i nitko ne brine, bar ne mimo HAVC-a i HTV natječaja.
Ne, toga više nema. Potpuno je ista situacija kao u Hrvatskoj. Paradoksalno, sponzora je bilo 90-ih, tvrtke su željele pomoći domaćem filmu, doživljavali su to kao neki svoj doprinos kulturi. Danas, kada je većina tvrtki u stranom vlasništvu, teško je očekivati da njih zanima da podupiru lokalnu kulturu.
Iznimki, dakako, ima. U prethodnom filmu sponzor mi je bila vaša tvrtka, zapravo regionalna, Atlantic Group, u ovom je to Zepter, ali to nisu velike sume. Naravno, mi smo zahvalni kada neko želi pomoći film, bilo kakvim novcem. Također, ovaj put sam imao pomoć i nekih prijatelja koji imaju uspješne poslove. Oni su uložili manje sume, bili koproducenti, bez neke želje da ostvare profit. Jedan od njih je moj drug još iz osnovne škole. I to je lijepo, pomoći manje uspješnom prijatelju iz školske klupe, zar ne?
Potreban je ‘mir Dalaj lame’ i upornost Novaka Đokovića da se psihološki preživi konkuriranje na šest-sedam natječaja u regiji i Europi, odbijanje, ponovni pokušaji
Ova je godina donijela dva golema regionalna hita “Tomu” Bjelogrlića i nastavak balkanske XX inačice, sage “Južni vetar: Ubrzanje” koji su se pretvorili u svojevrsne blockbustere. Također Vaš novi film, Tanovićev, veliki europski trijumf “Aide” Jasmile Žbanić, reklo bi se izuzetno plodno. Je li tome baš tako ili je riječ o iznimnoj godini nakon koje slijedi opet nekoliko godina zatišja?
Mi smo imali i “Oca”, “Oazu”, “Kelte”, jako dobre art-house filmove. Što će se događati u bliskoj budućnosti, teško je reći. Hiperprodukcija serija kod nas je jako dobra prilika za većinu autora koji se, inače, bave filmom kao osnovnom djelatnošću, da se iskažu kreativno, ali i poboljšaju materijalni položaj. Možda će to malo usporiti entuzijazam u pakiranju filmova koje traje godinama. I ja to mogu razjumeti. Potreban je “mir Dalaj lame” i upornost Novaka Đokovića da se psihološki preživi konkuriranje na šest-sedam natječaja u regiji i Europi, odbijanje, ponovne pokušaje. Kada dobijete na natječaju u svojoj zemlji, najprije ste mjesec dana pijani od sreće, a onda vas polako hvata očaj. Znate kakav je put ispred vas.
View this post on Instagram
S obzirom na Vaša dosadašnja djela, status i reputaciju, mislite li da bi trebala postojati institucija koja bi novim projektima redatelja poput Vas ili spomenutih legendi već po inerciji trebali odobravati sredstva jer minuli rad bi trebao biti jamac kvalitete? Ili mislite da je u redu ako se na natječajima ovog tipa svi načelno stavljaju u jednaku ravnu liniju i kreću iz pozicije pionira i dokazivanja svih kao da je prvo djelo?
Dobro pitanje. No, kao što vam rekoh, uvijek je kao da vam je prvo djelo. “Bilo jednom na istoku” je prošao na natječaju iz devetog puta. I dobio samo 200 tisuća eura. To je, gotovo, kao da vam neko, napokon, poslije dugog gladovanja, da konzervu ali vam ne da otvarač. Netko sa strane bi to mogao vidjeti i kao svojevrstan sadizam, zar ne? Ali, ja to ne vidim tako. To je ulaznica da možete poći dalje, konkurirati i na druge fondove. Kao što rekoh, sada je situacija složenija nego ranije. Primjerice, “Parada” je prvo dobila na manjinskom natječaju u Hrvatskoj, iako je u Srbiji odbijana dvije godine. Sada se, s ovim novim regulativama, ta stvar više ne može dogoditi. Što se natječaja za eminentne redatelje tiče, nisam ga ja izmislio.
Od govana se čovjek ne može zaštititi, ali je, makar, ta pozicija po strani, dobar kišobran protiv fekalija
Moj stav je, uvijek, u životu, bio da se osjećam običnim građaninom, ravnopravnom sa svakim drugim. To je moj stav i vezan za film. Ne mislim da imam posebna prava. Ali “Škartovi” su bili tri puta u užem izboru i uvijek ispadali i to ispred nekih dobitnika koji će režirati glumci koji nikada nisu režirali, pa i producenti.
Posljednjeg puta, Nebojša Pajkić, kao član komisije, dao mi je, u kategoriji “Dosadašnji rezultati redatelja” nula bodova i to je film ponovo istisnulo iz dobitnika. I ja se, bazično, ne ljutim, čekam drugu priliku. Ali, poslije ovakvog tretmana, čini mi se da nemam ni tu poziciju, kako ste rekli, “pionira” koji se bori za prvo djelo već Afroamerikanca u Luiziani 60-ih godina. A to baš nije neka pozicija koju bi mogli poželjeti. Pozicija “pionira” je super. Ali, ja se ne žalim, manir “kukanja” i “jadan ja” je čest u ovim krajevima. Uporno se klonim istog.
Diskretan i neprimjetan
Koji je uopće status Srđana Dragojevića na srpskoj filmskoj i kulturnjačkoj sceni? Jeste li zadovoljni ili mislite da Vas društvo ponekad pogrešno ili nedovoljno percipira?
Odličan. Baš kako treba. Diskretan i neprimjetan. Biti, pretežno, ostavljen na miru, najbolja je pozicija koja se danas može zamisliti. Nikada nisam imao podršku niti jedne vlasti. Svaku sam kritizirao, počevši od Miloševića 90-ih, pa preko Koštunice, Tadića, te i ove sada. I mislim da je to jedan zdrav, pošten odnos. Mnogi su se svetili, organizirali razne psine, ometali me u snimanju, distribuciji filma, ali to je, za mene, “fer igra”. Takav je Balkan. Sve je osobno. Sve se doživljava kao osobni napad, malo tko shvaća kritiku kao nešto dobro, pozitivno, nešto iz čega se može naučiti.
Političari su, pretežno, zlobni i osvetoljubivi. Lako im se povrijedi sujeta. A meni to pričinjava iznimno zadovoljstvo, ne mogu se toga odreći. To je i za njihovo dobro. Ja im šapućem u uho, poput roba u starom Rimu, “Memento mori” (“Ti si smrtan”). Naravno, nitko od njih u to ne vjeruje. Što je okej. Valjda je ta vlast poput radijacije, samo što od nje kosa ne otpada. Uostalom, dužnost intelektualca je da kritizira vlast. Koga drugog kritizirati, ne valjda “Udruženje lovaca ili nerotkinja”?
Bio sam 2014. saborski zastupnik i radio sam film mikro budžeta “Atomski zdesna”. Zabranio sam svojoj producentici da se obrati bilo kome sponzoru u Srbiji jer nisam želio da bilo tko, uopće, pomisli na sukob interesa. A nakon “Parade” i uspjeha s milijun gledatelje u regiji, bilo je jako puno zainteresiranih. Ali, ne ide. To su, općenito moji životni stavovi, a sa takvim stavovima, što imaš tražiti u politici? Objektivno. Tako se i dogodilo da nam jedini sponzor bude Atlantic Group, hrvatska kompanija jer se to ne može nazvati bilo kakvim sukobom interesa. Dobro je da ti nitko ne može srati ni oko čega. Ali, uvijek nađu te razloge. Ako ih nema, izmisle ih. Zato je jako dobro biti po strani. Od govana se čovjek ne može zaštititi, ali je, makar, ta pozicija po strani, dobar kišobran protiv fekalija.
No, nisam odustao od politike, ali se sada moj angažman svodi na esnafsku, kulturnu politiku. Naime, prije sedam godina sam zatražio Statut vaše Udruge redatelja i kolektivne organizacije za naplatu autorskih prava, dao je prilagoditi našem jeziku i zakonima o autorskom djelu i tako smo počeli. Sedam godina borbe u kojoj su, zajedno, sudjelovali i Srđan Golubovic, Žarko Dragojević, pokojni kompozitor Simjanović, Darko Lungulov, sada su s nama i Goran Marković, Đorđe Milosavljević i drugi. Uspjeli smo prvi put isplaćivati autorima tantijeme za reemitiranje djela. Sada i obitelji velikih autora, Dušana Makavejeva, Živojina Pavlovića, mogu dobivati novac koji zaslužuju. Na to sam iznimno ponosan, jedna od rijetkih borbi za javni interes čiji se plodovi mogu vidjeti. Tu se isplati ulagati energiju. U ovu drugu, “veliku” politiku, skeptik sam oko toga.
S obzirom na veći broj djela navedenih u pretprodukcijskoj koloni Vaše produkcijske kuće Delirium Films – koji je red realizacije dalje nakon što “Nebesa” završe distributivno promotivni niz?
Delirumfilms.rs ne nudi samo pregled onoga što ćemo raditi, nego i vimeo linkove za moje stare filmove. Te vaši čitatelji, ako ih zanima, mogu pogledati tamo većinu. Mislim da je to jedno fer stanovište – svi ti filmovi su rađeni djelomično javnim novcem i ja afirmiram stav da nakon, primjerice, 10 godina to treba postati i javno dobro. Sasvim je dovoljno da desetljeće filmovi budu zaštićeni i da, nakon toga, šira publika može slobodno da ih vidi. To je samo moj osobni stav. Ne plediram da to bude pravilo. A novi projekti? Da, “Bilo jednom na istoku” – to će vjerojatno biti sljedeće. Ako novi upravni odbor filmskog centra poništi nenormalnu odluku prethodnog i verificira natječaj za eminentne autore, morat ćemo sjesti i razmisliti što će biti sljedeće.
Iskreno, više mi se rade “Škartovi”, ali samo zato što je ekscentrična crna komedija, mjuzikl. To je žanr u kome bih se volio oprobati, nešto kao “Dancer in the Dark”, samo s puno komičnog. I manji je budžet od “Bilo jednom na istoku” i malo smo tu više novca dobili, “pakiranje” bi bilo, za nijansu, lakše. Osim ova dva, tu su i “Mliječni zubi”, omnibus scenario od šest priča, po fantastičnoj, istoimenoj knjizi priča Lane Bastasić. Film o djeci, ali i za djecu i odrasle. Šest neobičnih priča o tegobama djetinjstva. Taj film bih volio režirati zajedno sa sinom, Matijom, koji je scenarist “Kljuna”, fine serije koju smo producirali.
Većina ljudi danas živi na ‘auto-pilotu’
Još koja riječ o “Nebesima” kao alegoriji vremena i svojevrsnom tripartitnom dijelu koje se poigrava s važnim postulatima katoličke vjere ovih prostora. Nakon što počne kao populistička komedija iz izbjegličkog i ciganskog geta s okusom ranog Kusturice ili Petrovićevim “Skupljačima perja” pa se blago pretvara u satiru a la Kevin Smithova “Dogma”, kako film odmiče tako sve jasnije odlazi u otvorenu kritiku licemjerstva religije, artizma, snobizma ne samo ovih prostora. Jeste li na samom početku znali da se ljudi ne vole smijati na svoj račun ako im se dira aureola oko Kristove glave ili ste mislili da možete proći poput, primjerice, South Park ekipe koja vrlo ustrajno ne mijenja metu zezanja na račun svih i svega?
Kako gdje, ljudi doživljavaju film drugačije. U Španjolskoj, na Festivalu u Valenciji, uspoređuju ga s Bunuelom. U Njemačkoj, jedan profesor teorije filma sa Akademije u Leipzigu rekao je da je dramaturgija ovog filma samo “Mcguffin” iluzija, da je film, zapravo niz metafora i alegorija koje imaju dijalog jedna s drugom kroz tri priče. I to je prilično točno zapažanje. Većina ljudi danas, pa i onih koji za sebe misle da su misleći ljudi, žive na svojevrsnom “autopilotu”. To im čini posao, to im čine društvene mreže, smještajući ih u vrlo odvojene svjetove.
“Nebesa” su eksperiment koji pokušava da “pokvari” taj autopilot – daje vam komediju u početku, vi imate određena očekivanja, a zatim kaže: Ne, izađi iz tih očekivanja, ovo je nešto drugo. Naravno, nije mnogima ovaj koncept ugodan, nije prihvatljiv. Žele, za svoj novac, gledati jednu ravnu liniju, od početka do kraja, zabaviti se i više ili manje doživjeti ispunjenje očekivanja. I to je sasvim u redu. Ali, s druge strane, meni je zanimljivo da eksperimentiram formom, da pokušam implementirati neke metode psihoterapije u svoje filmove. Dosadno je malo ponavljati se iz filma u film. Uostalom, svi se autori i mijenjaju kao ljudska bića, čitavog života učimo i želimo napredovati. Na bolje ili na gore, gotovo je nebitno, važno je samo ne stajati u mjestu, zar ne?
Što se “Nebesa” tiče, osim braće Navojec i Ksenije Marinković, imate još hrvatskih i BiH glumaca poput Slavena Knezovića? Jesu li oni koprodukcijski dug s obzirom na to da je film podržao HAVC ili ste ih imali već u originalnoj podjeli i primisli uloga?
Pa ne. S Goranom i Bojanom sam radio već dva filma prije toga. Sa Ksenijom sam dugo želio raditi. Nema tu koprodukcijskog duga. Ali, zbog tog kompliciranog načina pakiranja filmova, ne bih ih mogao priuštiti da nismo dobili novac od HAVC-a. Jednostavno svaki fond zahtijeva da se većina novca potroši na «elemente» iz zemlje koja novac daje. Nekada su to glumci, nekada ekipa, tehnika, nekada se mora snimati u toj zemlji. Tu je vještina, prije svega producenta, da to nikako ne utječe na kvalitetu i pretvori se u kompromise. Ali, moja producentica, Biljana Prvanovic je navikla na ovu vrstu pakiranja, za “Nebesa” čak sedam zemalja, i njoj je, vjerujem, najteže. Mnogo teže nego meni izrežirati.
Što se podjele tiče, u “Nebesima” je trebalo da igra i Zlatko Burić, ali jednostavno, jako malo novca koji smo ovaj put dobili od HAVC-a to nije omogućilo. Ali Kićo Burić je neko s kime bih želio raditi pa će biti jedna od glavnih uloga u “Bilo jednom na istoku”. Nadam se. Opet, ovisi o rezultatu natječaja. Ali, sa tim moram živjeti. Nije lako kada te materijalne stvari moraju usmjeravati redatelja ,ali se na to moramo navići. Malo je ipak bolje nego da ti, kao u američkom filmu, producent napravi cast i ti hoćeš-nećeš, radi.
View this post on Instagram
Koje su Vaši najomiljeniji glumci s kojima ste dosad imali prilike raditi te koji su oni s kojima još niste a željeli biste? Ne nužno s terena regije…
O da, Ima ih dosta. Osim Kiće Burića, Goran Bogdan, svakako. Pa Krešo Mikić. Pa Nina Violić, Zdenko Jelčić. Opet, sve će to, nažalost, ovisiti o prolasku na vašem natječaju. I ako prođemo, šta možemo dobiti. Jer to je priča o suđenju komunističkom diktatoru i mladom državnom tužitelju, koji u demokraciji dobiva natrag vilu iz koje je njegov otac, disident i bivši prijatelj diktatora, izbačen davno, kada je tužitelj bio dijete. I meni je, recimo Tuškanac, idealan za to. Krležina vila bi bila fantastična za tu kuću. Vizualno je to izvrsno, ali i meni, koji sam odrastao uz Krležu to ima jednu dublju, ličnu, simboličku vrijednost.
A Vaši redateljski – ako ne uzori onda kolege kojima se iznimno divite i cijenite njihov rad?
Prijatelj sam s mnogim redateljicama i redateljima u regiji. Volim i cijenim njihove filmove, ali obično se pazim ne odgovarati na ovakva pitanja, da nekoga ne izostavim. Zato, pustite ta pitanja nalik na “leksikon” iz osnovne škole. Nisam vam ja za to baš dobar.
Je li nakon razdoblja u LA-u i Americi i svih prilika za snimanje blockbustera koje ste imali s početka tisućljeća ikad bilo ideje pokušati ponovo i vratiti ti se dvije decenije nakon prvotnih izleta, sada iskusniji? Ili je to poglavlje zatvoreno?
Ovo je možda, u ovom “turnusu”, oko “Nebesa” posljednji intervju. Možda je stoti. Sigurno. Uključujući srpske, regionalne, eiropske. Umorio sam se. Tko će pričati o sr…. od prije dvadeset godina. Ono što se u životu računa jest to što ste snimili, objavili. Priča o neuspjelim projektima je svojevrsni mazohizam, kome ja nisam jako sklon. Svom prijatelju Rosi, za Nedeljnik, sam učinio iznimku, ali Rosa i ja smo svirali u punk bendovima početkom 80-ih pa ima “popust” koji drugi nemaju. A ideja “memoara” mi je nešto što mi treba, poput hemoroida. Želim snimiti još dva tri filma, ako mi se dopusti i lijepo, časno, otići u k…nakon toga.
U ovom poslu presudan je UKUS. Ukus je nešto što se razvija godinama, cijeli život. I, ne možete ga naći na internetu. Tu se ukus ne krije
Vaša kulturnjačka polivalentnost Vas je nalazila i na terenima poezija i književnosti. Odakle dolazi potreba za pisanjem poezije i koji su Vam najdraži poete i utjecaji u tom segmentu rada?
Vaši čitatelji to mogu saznati ako me prate na Twitteru – vrlo često iznosim prijedloge filmova, serija, knjiga pa i pjesnika i knjiga poezije. I to kada sam inspiriran. Kako rekoh, nisu mi draga ta “leksikonska” pitanja. Osjećam neki otpor, budući da te liste, ta nabrajanja, sve to ima nečeg infantilnog u sebi, zar ne? Kao u osnovnoj, pošalje ti djevojčica leksikon, pa ti popunjavaš listu pitanja, pokušavajući da ostaviš doajm na nju. Omiljen pisac… omiljen pjesnik… Omiljen sportaš, omiljena boja, ne znam jeste li Vi to imali u osnovnoj, moguće da si ti druga generacija, kada je to iščezlo.
Dobro jedem, dobro vježbam, nadam se najboljem
A što se obrazovanja tiče, prije filmske režije diplomirali ste i psihologiju. Koliko je spoj tih fakulteta činio sjajnog redatelja od Vas i smatrate li da je za biti dobar redatelj, osim vizionar, potrebno biti sjajan psiholog te da je režija kao i gluma svojevrsna psihološka igra – Gestalt psihologije i role playinga maltene kroz pomirenja metodi Stanislavskog jednako kao i Wundta?
Ma jok. Dobro je da redatelj ima još jedan fakultet. Nekada su na akademije primali većinom ljude koji su ili završili neki fakultet ili bili na trećoj-četvrtoj godini književnosti, povijesti, povijesti umjetnosti. Biti u ovom poslu uspješan, podrazumijeva jednu širinu. Ona ne mora nužno potjecati iz humanističkih znanosti, ali mora biti prisutna. Jer u ovom poslu presudan je UKUS. Ukus je nešto što se razvija godinama, cijeli život. Nije loše da to počnete kada ste vrlo mladi, poslije je teško nadoknaditi. I, ne možete ga naći na internetu. Tu se ukus ne krije.
Vaš aktualni film “Nebesa” naišao je na podijeljenu recepciju između štovatelja Vašeg potpisa i onih koji su ga stavljali u red onih manje uspješnih poput “Atomski zdesna”. Meni su se “Nebesa” svidjela, na relaciji kombinacije gorke tragikomedije u smjeru u kojem je Brešan išao sa svojim zadnjim filmom “Koja je ovo država” u kojem se na jednako efektan način zajebava s društvom – ali svi koji su očekivali novi “Otok” su ostali podvojeni. Osjećate li vi utege svojih remek djela “Sela” i “Rana” kao nečeg što kao sjena nadvija na sve iduće filmove?
Ma ne. Meni je, primjerice, “Parada” bolji od ta dva filma. Uspješniji i konzistentniji u namjeri i zadaći koju sam pred sebe postavio. Ali, u ukus publike ne ulazim. Ako uspjeh filma mjerite brojem gledatelja, onda je, primjerice, “Atomski zdesna” relativno neuspješan film. Opet, meni je vrlo drag i ja ga smatram dobrim. Nekada se namjera redatelja poklopi s očekivanjima publike, dogodi se taj «momentum». Ali, zašto bi autora mnogo zanimala ta očekivanja publike, evo, objektivno razmišljajući? Ako vam je to prioritet, niste baš neki autor, nego zanatlija, koji komad kruha zarađuje u “kreativnoj industriji”. Što je više nego legitimno, ništa nemam protiv toga, da me ne shvatite pogrešno.
Nisam ja ni očekivao, primjerice, da će “Atomski zdesna” biti filmski hit. Želio sam snimiti svoje viđenje ovog našeg tranzicijskog pakla, neoliberalnog feudalizma. Malo koga to zanima, svi to žive, neće valjda još ići u kino da gledaju sebe? Čovjek ide u kino da se zabavi. Ali, ovaj naš posao je vrsta maratona u kome računate da će vaš film možda prebaciti “rampu”, preživjet ii nakon deset, dvadeset godina. Ali, jamstva nema. Da citiram, umjesto Dostojevskog, jednu ličnost iz podzemlja, ali ne podzemlja Dostojevskog, iz krimi miljea “Dobro jedem, dobro vježbam, nadam se najboljem”. Toliko je to jednostavno i u ovom našem poslu.
Maraton, kao što sam vam rekao. Tko nije spreman za maraton, možda ovo nije najbolji posao za njega
“Parada” je također bila ultimativni regionalni hit u godini izlaska. “Sveti Đorđe ubija aždaju” također je postao nacionalni hit. Koji Vam je Vaš film najdraži, a koje biste snimali ponešto drugačije i mijenjali da imate prilike?
U “Paradi” ne bih ništa, osim što bih sebi dodao još tjedan dana snimanja pa bi neke scene izgledale bolje, čisto vizualno, tehnički. U “Svetom Georgiju” mnogo toga. Ali, ne bih elaborirao dalje, o ljudima s kojim sam surađivao, samo najbolje. Ili, pak, ništa. U ovom slučaju, ništa.
Trilogija “Mi nismo anđeli” počela je kultnim prvim dijelom koji je vukao na tragove anarhične pop kulturne komedije, omnibusa “Kako je propao rock’n’roll”. Ostala dva dijela u manjoj su mjeri ponovila uspjeh prvog dijela. Je li “Anđelima” zatvoreno poglavlje ili ima prostora nastavku franšize?
Pa nema baš mnogo veze s “Kako je propao rock’n’roll”. Više s filmovima Johna Waltersa, Almadovara. Nema baš to veze s trilogijom. Bolje da je ostalo na tom prvom filmu. Drugi film je nastao samo iz potrebe da snimam nešto, posle duge stanke, nastale tako što mi je nekoliko projekata propadalo, jedan za drugim. Radilo mi se, uželio sam se filma i snimanja. To je jedino što je nekoga zanimalo i što sam mogao raditi. Ali, to je, usprkos tome što je zabavan, dosta dobro režiran film i dosta ekscentričan, “slijepo crijevo” moje karijere. Ne znači mi baš ništa. Nisam ga radio ni zbog para, kako neki misle, voleći, privatno, pare, pa ih vrednujući kao svačijeg idola i ishodište života. Ma ne.
Potvrda toga je da sam od Biljane Prvanović, producentice, tražio da uzme kredit iz banke da mogu snimati film još tjedan dana dulje da bi bio tehnički što bolji. To ne radi nitko kome je novac na pameti. Ali, shvaćam da je ovdje taj novac mnogima “zlatno tele”. Moraju hodati kroz život s tim teletom na leđima. A to je i zamorno i dosadno. Treći dio, kao što znate, nisam ja ni režirao. Nisam ni htio. Investitor je htio da uloži i u ovaj moj film, “Škartovi”, ako napravimo vezani deal, da proizvedemo i taj nastavak “Anđela”.
Mi smo to producirali, ali je investitor zapao u neke teškoće te tada i odustao od mog autorskog filma zbog koga je ovaj nastavak i proizveden. Što je ok, događa se i ne zamjeram, ali ovo dobro ilustrira koliko je ovaj naš posao neizvjestan i zavisi od raznih faktora koje ne možete predvidjeti. Da je sve bilo u redu, imao bih “Škartove” snimljene još 2007. godine. Dakle, prije 14 godina. Ali, to pokazuje koliko je meni do tog projekta stalo. Maraton, kao što sam vam rekao. Tko nije spreman za maraton, možda ovo nije najbolji posao za njega.
View this post on Instagram
Kakvi su Vaši odnosi s kritikom te kako valorizirate odnos recepcije filma od strane nacionalne, regionalne ili internacionalne kritike u povlaci s reakcijom i odnosom broja publike?
Odlični su. Sa zanimanjem čitam sve kritike svojih filmova, nikada se ne ljutim i ako su loše. Dobro, malo se ljutnem ako vidim da neko unosi osobnu zlobu i animozitet, što se katkad i događa. Tu nema pomoći. Ali, to kod mene traje pola dana. Ne možete ni svima biti simpatični, ma koliko se trudili da budete prema svima korektni i prilaziti im s poštovanjem. No, u vrijeme kada je filmska kritika u određenom povlačenju, kada, posebno u Srbiji, dnevne novine pretežno više i nemaju kulturne rubrike, baviti se filmskom kritikom i promišljanjem je zaista posao vrijedan divljenja. Koji počiva sve više na posvećeništvu, entuzijazmu i ljubavi prema filmu.
Pandemija je jako ugrozila art-house kinematografiju
Regionalna kinematografija prije i nakon korone. Koliko će se pandemijski realizam odraziti na navike gledatelja za odlazak u kino gledati domaće filmove, a koliko ih je preorijentiralo kućnim TV kinima i streaming servisima?
To je ozbiljno pitanje. I zavisi i od prirode filma i kojoj je publici namijenjen. Filmovi koji su popularni, namijenjeni publici koja će, usred korone, otići na svadbu sa 300 uzvanika ili na pun splav i noćni klub, njima pandemija nije velika prepreka i odlično što je tako. Ali, filmovi kao “Nebesa”, koji su, očito, zanimljiviji nešto zrelijoj publici, snose određene posljedice. Njihova potencijalna publika je nešto opreznija što se odlaska na javna mjesta tiče, daje prednost streaming servisima. Ali, ništa novo ne otkrivam – mislim da je pandemija jako ugrozila art-house kinematografiju, u kombinaciji s platformama i da se neumitno, slika kinematografije mijenja.
No, sve je to realnost na koju se moramo prilagođavati. Film je u vrijeme kada sam započeo karijeru bio daleko važnija umjetnost nego što je danas. Kada se film pojavio, početkom 20. stoljeća, nanio je gotovo smrtonosni udarac vodviljskim teatrima. Svidjelo se nama ili ne u kome se pravcu stvar razvija, možemo se ili prilagoditi ili, poput dinosaura, izumrijeti. Obje odluke su legitimne. Uostalom, art-house film će sve vise dobivati status opere, za manji broj ljudi, posvećenika. A operska umjetnost je masovno popularna u 19. stoljeću, preživjela. Samo u drugačijem okruženju i drugačijim uvjetima postojanja.
View this post on Instagram
Što su i koje su još područja u kojima se dokidate i trajete osim filma, ne nužno s ekonomske strane nego što Vas veseli i čini vibrantnim u potezu linije – profesija i privatno? Što vas osim obitelji najviše odmara?
I dalje se trudim čitati barem jednu knjigu tjedno. Tako, više od četiri desetljeća. Gledam s djecom filmove i serije. Budući da su mi djeca vrlo različita po godištu, sada s najmlađima gledam one filmske klasike koje sam već u prošla dva kruga gledao sa starijom djecom. Evo, “Amarcord” je sada na tapeti. Zanimljiv je to proces. Nekada imate sjećanje na određene filmove, da su to remek djela, pa ih gledate nakon trideset godina s djecom, a oni vas začuđeno gledaju. I vi shvatite da neki filmovi nisu izdržali taj test vremena. Neki “klasici” se, danas, baš teško gledaju. Utješno je da je većina, ipak, izdržala taj jedino važan, ultimativni test. Da preskoče taj jaz između generacija. Za što se i ja mogu nadati, barem za nekoliko filmova.
Naslovna fotografija: privatan album