Video novinarka, snimateljica, fotografkinja i DIY producentica elektronske glazbe, Zadranka Suzana Arslani, jedna je od vrlo impresivnih pojava na domaćoj medijskoj sceni koja sve svoje audio-vizualne aktivacije realizira na interesantan način. Popričali smo s autoricom o njezinom presjeku karijere i planovima.
Dakle, freelancerica kamermanka Suzana Arslani ima Soundcloud, Mixcloud, Linked In, Facebook, Twitter, Instagram, YT kanal, privatnu stranicu. Gdje je, pak, Tik Tok i Snapchat i dimni signali? Virtualna prisutnost je sve u 21. stoljeću. Prisutni ste i aktivni na mrežama, ali se dobro sjećate vremena i prije istih. Koliko je novi milenij u poslovnom i komunikativnom smislu donio dobroga novoga, a koliko zgazio neke old school postulate?
Old school postulati su mahom nestali, iako su mi u poslu i dalje korisni. To je znanje koje danas više ne možeš dobiti, a ti ga imaš. I to je dar. Obožavam tehnologiju i sav taj napredak, društvene mreže… iako mi je TikTok ipak malo too much, ne kužim baš tu platformu. U poslovnom smislu je donio više različitih poslova i bržu komunikaciju. Virtualna prisutnost je važna, takav je lifestyle sad, moraš pratiti te trendove i njima se prilagođavati. Da mi je netko prije 15 godina rekao da će dronovi biti uobičajena stvar u videografiji, da će nova oprema dolaziti na tržište brzinom svjetlosti, rekla bi da je lud i da se ide liječiti. Ja volim pratiti po društvenim mrežama što se događa, što se radi, tko i što je in, a tko i što je out…
Prodavača magle ima jako puno. Susrećem se s njima još uvijek, isplivaju blizu tebe. To su neki trenuci kad se pitam kako ti se više da tu maglu prodavati, kako ti nije neugodno
Kad nešto dobro radiš, nađeš put do kupca
A što se tiče izravne refleksije na Vaš zanat i posao – profesionalne kamermanke? Je li dostupnost video formata u obliku smartphone gadgetsa raznih vrsta za video snimanja prostituirala profesiju jer anyone can do it. Ili barem ima tu punkersku iluziju da može. Ili je baš suprotno, profiltrirala one koji rade sjajno i vrhunski – kojih je najmanji broj, onih koji zadovoljavaju formu – srednji sloj i onih koji prodaju maglu – odredite im broj?
Pametni telefoni su definitivno prostituirali profesiju. Tu nema greške. Doslovno vlada mišljenje da je sve piece of cake i da svatko može fotkati i snimati. Kad nešto dobro radiš, nađeš put do kupca. Bilo je jednon razdoblje svega i svačega na tržištu pa se to raščistilo jer su i klijenti shvatili da je jeftinija solucija često i najskuplja. Imaš i ono da skupo ne znači nužno i dobro.
Prodavača magle ima jako puno. Susrećem se s njima još uvijek, isplivaju blizu tebe. To su neki trenuci kad se pitam kako ti se više da tu maglu prodavati, kako ti nije neugodno? Što klijentu kažeš kad on skuži da je kupio maglu? Ja nisam ludi perfekcionist, ali bilo je par uradaka zbog kojih mi je bilo neugodno. Znaš ono, kad te probode jer znaš da je ta pogreška amaterska. Nedavno sam vidjela jedan promo video i to za jedan veliki brend, u kojem je ostalo tri sekunde crvene crte preko videa, s porukom da efekt nije do kraja obrađen. Ovo sam laički objasnila da shvate i oni koji se ovim poslom ne bave. Efekt nije bio renderiran. To je ostalo. Znači to nitko nije pogledao prije nego je stavio online. To su sramotne pogreške. To je nemar. Anyonecan do it ustvari dovede do toga.
Kao veliki problem vidim gubitak vjerodostojnosti. Ako reklamiraš sve od igle do lokomotive, za mene više nemaš identitet
Danas je potražnja za svim oblicima video prezentacije novi Bog, ne mislim u religijskom nego profesionalnom, klanjam se, značenju. Bilo kroz prizmu instagramuša, vlogera, ali foto i video u najboljem, najizravnijem ili najstvarnijem obliku su mahom ono što traži fast food i pop corn društvo. Kako nalazite ili ne nalazite mjesta u svemu tome? Guštate li ili se gnušate?
Ima tu i gušta i gnušanja. Vlogere, blogere i influensere pratim do one mjere da sam informirana što se događa ili u kojem smjeru idu društvene mreže. Zbog posla pratim sve to, a i volim vidjeti što drugi rade, s kim rade. Storyji ili objave u kojoj netko hoda, sebe snima, pokazuje gdje je i priča što radi nisu my cup of tea, ali ja nisam njihova publika i oni se ne obraćaju meni, tako da ne volim ni kad se po njima pljuje. Realno, njima treba skinuti kapu jer su praktično izmislili skroz novu formu za zaradu na jednoj fotografiji. Pioniri su novog načina promocije. Donijeli su nešto drugačije na scenu. Treba biti iskren pa priznati da je umijeće doći do te razine. Meni nitko ne nudi nekoliko tisuća kuna da objavim neku fotku (smijeh)… Treba i to znati.
Video je najbrži alat da predstaviš ono što radiš ili ono što jesi. Snimiš se mobitelom, ispričaš neku dobru priču, uplodaš na društvene mreže… Ima ih koji to rade na zabavan i dobar način, stvarno ima dobrih influencera, ali ima i hrpa gluposti. Za dobru objavu treba vremena i promišljanja. Treba osmisliti suvisli sadržaj, dobru fotku, nešto na što će se korisnici zakačiti. Iako imam dojam da su se i brendovi malo pogubili u ovom virtualnom kupusu i ponekad teško razaznaju što je dobro, a što nije.
Oglašavanje se promijenilo i influenceri su postali bolji izbor. S njima znaš kakav je reach, imaš feedback, znaš koliko je ljudi vidjelo objavu, koliko je ljudi koristilo neki kod za kupovinu. Kao veliki problem vidim gubitak vjerodostojnosti. Ako reklamiraš sve od igle do lokomotive, za mene više nemaš identitet. Daj mi razlog da vjerujem toj osobi da je sve to što promovira dobro. Nema tog razloga. Ja se dobro snalazim u ovome i surađujem sa influenserima i starijim i mlađim. Kod mlađih mi je pogotovo zanimljivo shvatiti kako oni vide sebe, kako vide to što rade. Velika je razlika u mentalnom sklopu milenijalsa i generacije Z.
Kao pripadnica generacije X jako mi je zanimljivo sve to pratiti. Njima je često zanimljivo čuti te dinosaurske priče iz medija prije 20 godina. A ja opet naučim nešto i od njih. Ono čega se gnušam u tom videu svijetu je to da smo došli u fazu gdje manje-više sve prolazi. Odjednom sve valja. Zoomovi i teamsi i online rad je tome fino pridonio. Mobitel bi trebao biti kao neki dobar dodatak ili ajmo reći prva pomoć za neku situaciju koja se dogodi, a u tom trenutku nemaš kameru ili fotoaparat. Nema mi ništa gore nego kad dobijem snimke s lošeg mobitela od kojih treba nešto montirati. Dok ti odgovaram na ovo, primjećujem kako mi je fizički zlo od video snimki s mobitela i nerviram se od same pomisli (smijeh)…
Hrana aka klopa, jedrilice, editoriali, turizam, eventi, video spotovi, TV emisije, photosessioni – samo su neki od segmenata Vašeg hiperbogatog portfolija. U čemu najviše uživate?
Hrana, hrana, hrana! 🙂 Volim raditi s hranom jer je izazovno dočarati jelo. A volim raditi i s ljudima. Volim ih gledati, proučavati, lijepo je kad dobiješ od njih emociju.
Nije ništa u Zadru prolazilo bez nas
Kako je sve uopće krenulo – ako može neki retro flashback na ključne trenutke kada Vam postaje jasno da nakon formativnih zadarskih godina krećete u smjeru kamera, fotića, leća i tog dijela bilježenja svijeta i svjetine oko sebe? Znači osnovna, srednja, Filozofski fakultet u Zadru i… otkud dolazak u Zagreb?
Pa zapravo je svijet kamere počeo u Zadru. Krajem 90-ih je postojala gradska televizija na kojoj je sestra radila kao novinar. Gle, tada nije bilo snimatelja, fotografa i montažera na lopate kao danas. I kaže mi sestra kako im nedostaje ljudi i bih li ja probala snimati i montirati. Dotad to u životu nisam radila. Plus, još je teže bilo naći takve ljude u Zadru. Prije te televizijske epizode sam bila tri godine u Londonu pa sam u tom trenutku bila u nekom preispitivanju sebe što želim u životu. Prihvatila sam tu priliku na gradskoj televiziji.
Vlasnik mi je rekao: “Ok, nisi nikad snimala, ovo je kamera, ovo je REC, ovo je STOP, tu ti je VHS traka, odi na rivu, nadbiskup Prenđa sadi neko drvo, snimi to i vrati se da vidim što si napravila.” To snimanje je bilo agonija par excellence (smijeh)… Ukopala sam se kao drvo koje se sadilo, držala tu kameru kao da držim neku kemijsku formulu i samo pratila nadbiskupa kako sadi drvo. Malo je reći da sam se preznojila. I to je bio početak.
Kad imaš svoju malu osobnu korporaciju, onda svaki dan tražiš posao, sve je na tebi i sve ovisi o tebi. Hoćeš li napredovati, hoćeš li zarađivati, što ćeš raditi i s kim ćeš raditi
Nakon toga sam svaki dan radila po cijele dane, učila od drugih, učila sama… Ta televizija mi je bila sladak početak jer sam imala slobodu raditi što sam htjela. S vremenom smo sestra i ja postale tandem. Radile smo emisije o kulturi, glazbi… Nije ništa u Zadru prolazilo bez nas. Kažu neki da se ne valja previše hvaliti, ali ću ti bez imalo skromnosti reći da smo nas dvije rasturale po gradu i Zadrani su obožavali nas i naše emisije.
Dan danas me znaju zaustaviti po gradu i reći da su voljeli te emisije. I još mi to puno znači. Nakon Zadra sam otišla u Pariz na godinu dana, dva dana uoči pada njujorških blizanaca. Tamo sam se upoznala s nekim formatima koji su se kod nas kasnije popularizirali kao,, primjerice, korporativni filmovi. Tamo sam dosta radila za Fashion TV i jednu malu parišku produkciju. Sestra se u međuvremenu odselila u Zagreb i kad sam se vratila, Nova TV je raspisala natječaj na Moj posao da traže ljude. Javila sam se, primili su me i tako je krenuo moj život u Zagrebu.
Pravda za montažere
Možete li usporediti dijelove karijere kad postajete dio privatnih TV korporacija poput RTL-a, Nove TV i razdoblja kada radite za sebe. Koje su prednosti, a koje potencijalne mane oba pola videografije?
TV korporacije su stabilnost i sigurnost. Znaš da plaća sjeda svaki mjesec, netko tamo uplaćuje tvoju mirovinu i zdravstveno. To su te prednosti. Televizija je meni bila odlična odskočna daska, mjesto gdje sam se prilično izbrusila. Ono što me otjeralo s televizije jest nemogućnost rasta i napretka. Jednom sam izrazila želju za snimanjem, ali je ta želja prošla ispod radara jer je „bilo dovoljno dečki koji su već zaposleni kao snimatelji“. Montažeri na televiziji su podcijenjena vrsta, uvijek u kategoriji onih koji će popraviti ono što je loše snimljeno, od njih se očekuje da u zadnji tren nešto odrade, montiraju vijesti dok je Dnevnik već u eteru, a dobivaju najmanje kredita.
Uvijek ćeš čuti snimatelje da se hvale kako su snimili neki kadar, ali nećeš nikad čuti montažera da se hvali kako je nešto dobro smontirao ili da prostiš od govna napravio pitu. Pravda za montažere! 🙂
Kad imaš svoju malu osobnu korporaciju, onda svaki dan tražiš posao, sve je na tebi i sve ovisi o tebi. Hoćeš li napredovati, hoćeš li zarađivati, što ćeš raditi i s kim ćeš raditi. Moraš stalno biti prisutan, kretati se, minglati, pokazati da si tu… Ti se stalno nudiš nekome. Puno više se razvijaš, kroz posao se stalno educiraš, informiraš, smišljaš što nuditi. Ja imam pretplatu na dosta časopisa koji se tiču PR-a, marketinga i video branše. Moraš pratiti trendove, tu i tamo baciti oko na YouTube ili Instagram što drugi rade, izvući neku ideju iz toga. Zapravo si stalno u pogonu. Nema stajanja. Kad se na to navikneš, to ti postane rutina i postane dio tebe.
U Londonu sam u CD shopu vidjela Edgea iz U2. Panično sam mislila kako je to jedina prilika da ga upoznam pa sam mu prišla, upoznali smo se i nekih 20 minuta pričali o glazbi i CD-ovima koje smo kupili
Snimateljica ste i montažerka u jednom. Danas je sve veća potražnja upravo za takvih 360 stupnjeva ljudima koji u jednoj osobi mogu kumulirati nekoliko dosad specijaliziranih radnji. Je li takvo što zapravo ušteda vremena prema onom kako se postavljalo prošlog milenija kad je svaki segment poslao trebao jednog čovjeka i jednog ili više asistenata :-), ili je danas lakše jer ne moraš muku mučiti objašnjavajući svoje vizije više ili manje kreativnim suradnicima pa, umjesto da im objašnjavate, radije sjednete za kompjutor i sami smontirate u kojem god smjeru želite?
Hahaha, nekad mi se ne da objašnjavati što želim. Moj početak je bio allaround. U Zadru sam bila i snimateljica i montažerka. Kad sam bila na Novoj TV, onda sam bila samo montažerka. Kad sam se odlučila uploviti u freelancerske vode, na početku sam isto radila samo montažu dok nisam kupila opremu. Zadnjih 13 godina radim i jedno i drugo paralelno. Ovaj način rada je meni draži iako nemam problem raditi u timu. Ali ovako znam što imam od materijala, što mi treba, dok snimam već u glavi radim neku montažu. Ne moram objašnjavati nekome što moramo dobiti, što moramo isporučiti. To je svakako lakši put.
Primjećujem da i klijenti to preferiraju jer im jedna osoba sve to odradi. Nekad postoji potreba za više ljudi i imam nekoliko kolega koje obično zovem da odradimo zajedno projekt. Snimanje i montaža su usko povezani i netko tko ima „žicu“ za oboje je svakako u prednosti pred nekim tko radi samo jedan segment. Svijet i način života se mijenjaju pa tako i poslovi. I novinari danas sami montiraju svoj prilog ili se jave sa terena preko mobitela. Tehnologija je omogućila razvoj naših potencijala, omogućila je da brže i više učimo.
S obzirom na vrlo dinamičan karakter, vjerujem da te za godina karijere pratilo mnogo vrlo zabavnih situacija. Možete li izdvojiti neke najzanimljivije?
Bilo ih je užasno puno. Jednom sam sa sestrom snimala neki intervju i dok je ona pričala sa sugovornikom, ja shvatim da je kabel od mikrofona na podu, uopće nije bio spojen. Nisam reagirala nadajući se da će se ipak nešto čuti. Nije se ništa čulo pa smo smišljale kako tom čovjeku reći da moramo sve ponoviti, ali da ne ispadne da sam ja kriva.
Godine 2012. sam bila na Olimpijskim igrama u Weymouthu jer sam snimala jedriličare. Ta tri tjedna su bila nevjerojatno iskustvo. Olimpijske igre su ipak nešto posebno i ne dobiješ često takvu priliku. Njihova pravila ponašanja su bila izvan pameti. Bio je jedan mali tor za pušače. Ali na otvorenome, a svejedno smo morali pušiti u tom malom ograđenom prostoru. Jedan njemački novinar me zamolio da snimim trening njihovih jedriličara jer je njegov snimatelj dolazio tek sutradan. Ja sam to kolegijalno prihvatila, međutim došli su mi iz organizacije i rekli da se to ne smije pa sam pred njima morala izbrisati karticu.
Društvene mreže jako volim jer imam priliku neke ljude upoznati iz drugog kuta, vidjeti ih u drugačijem svjetlu. Volim dobre i konstruktivne rasprave. I volim dobru, zdravu zabavu
U Londonu sam u CD shopu vidjela Edgea iz U2. Panično sam mislila kako je to jedina prilika da ga upoznam pa sam mu prišla, upoznali smo se i nekih 20 minuta pričali o glazbi i CD-ovima koje smo kupili. Kako mene i sestru mijenjaju, a nas dvije smo upoznate s poslovima one druge, znalo se dogoditi da nas netko zamijeni, ali ne možemo doći do riječi da pričaju s pogrešnom osobom, pa onda popričamo, ha ha ha ha…
Dogodilo mi se jednom da sam ostavila auto na Pantovčaku jer nam se žurilo na drugo snimanje, a parking je teško naći. Pa kao doći ću ja po auto kasnije, neka tu ostane. Vratim se taksijem na Pantovčak i pita me vojska na ulazu kamo idem. Gledam u svoj parkirani auto malo dalje i kažem da bi samo uzela svoj auto. Oprali su me s potpunim pravom da je to zaštićeno područje, da oni nisu tu da čuvaju civilne automobile i da ovako nešto nisu nikad doživjeli.
S obzirom na to da ste jedna od rijetkih osoba iz javnog prostora koja nema problema s otvorenom komunikacijom i verbaliziranjem bez političke korektnosti kada Vam se nešto ili netko sviđa ili ne sviđa – je li taj stav katkad nosio nekih kamata? U dobrom i lošem smislu 🙂
Nisam nikad posebno marila za političku korektnost. Ne volim komunikaciju u kojoj moram “hodati po jajima”. Volim direktno i otvoreno. Sipaj brate, nek’ preliva! Društvene mreže jako volim jer imam priliku neke ljude upoznati iz drugog kuta, vidjeti ih u drugačijem svjetlu. Volim dobre i konstruktivne rasprave. I volim dobru, zdravu zabavu. Mreže su divna stvar ako ih netko zna koristiti. Ljudi vole istinu, vole direktnost. Nekima posao ne dopušta javno iznošenje stavova i to razumijem. Često dobijem poruke u inbox da im je drago da sam nešto napisala jer oni zbog posla ne mogu. A često me ljudi zaprate jer im je zabavno pročitati što pišem.
Meni je uvijek drago čuti da se ljudi dobro zabavljaju uz moje objave. Nije mi donio ništa loše, dapače čak mi je i nekoliko političara reklo da vire na moj zid i dobro se nasmiju. Ali bi mi se moglo obiti o glavu s ovim intervjuom jer sam nedavno napisala kako mi idu na živce ljudi koji objave na društvenim mrežama gdje gostuju ili stave link na članak u kojem je njihova izjava. Evo ja ću morati ovo staviti na svoj zid (smijeh)… Znam da će mi izvući tu objavu ali sam spremna na to.
Čvrst oslonac i saveznica
Cijeli intervju razmišljam o tome izbjeći pitanje o Vašoj refleksiji s druge strane zrcala – sisterici blizanki Meriti od koje te samo boje kose razlikuje…. Koliko je sister element i bliskost prisutna u smislu profesionalne odskočne daske, kritičarke i kočnice pri bilo kojim tvojim kreativnim epizodama. Koliko ste brutalne, a koliko pažljive jedna prema drugoj? U direktnost ne dvojim…
Pa sve čekam to pitanje… (smijeh). Mi smo zapravo super tim. U istoj smo branši pa se nadopunjujemo s informacijama, saznanjima, kritikom i pohvalom. Uostalom da mi ona nije predložila tog lijepog proljetnog dana da dođem raditi na lokalnu gradsku televiziju u Zadru, možda sada ne bismo radili ovaj intervju. Ona je istraživački tip, promišlja, ja skačem na prvu i to je super balans. Nekad mi zna reći: “Nemoj to staviti na društvene mreže jer neće biti dobro.” (smijeh). Jedino me u tome nekad zakoči, u svemu ostalom imam čvrsti oslonac i saveznicu. Naš odnos je takav da većina stvari u životu uključuje i nju.
Što Vas ili tko u poslovnom i privatnom smislu posljednjih godina zna raspištoljiti osobito da shvatite kako morate odbrojavati do pet i polako disati prije nego eksplodirate?
U privatnom smislu ne volim laž i škrtost. S godinama ti se više ne da ni gubiti vrijeme s nekim tko ti ne paše. U poslovnom smislu mogu dosta trpjeti, ali imam granice. Trudim se naravno da klijenti budu zadovoljni, imam strpljenja s njima. Ipak su to ljudi koji te plaćaju i od kojih živiš. Većina klijenata su dugogodišnji i imamo već razvijeni dobar i prijateljski odnos. Kužimo jedni drugi, uvažavamo se. Jednom sam imala situaciju u kojoj se granica prešla. Mjesec dana sam zaista udovoljavala prohtjevima za razne izmjene oko jednog videa, davala sam šansu projektu vrlo strpljivo, ali nakon još jednog maila u nizu s gomilom prohtjeva sam digla ruke, rekla sam – ajmo se mi razići, vratite mi moj materijal, ne morate mi ni platiti.
To je trenutak kad te boli briga za svu lovu svijeta, samo da ne moraš više raditi na tom projektu. Ja sam radila tri godine na Novoj TV dok je tu televiziju držao Ivan Ćaleta. Tko je čuo za njega, zna da se uz njega istreniraš disciplini i strpljenju. Danas me u poslu jako malo stvari može izbaciti iz takta. To je bio taj jedan put koji je na kraju dobro i završio. Sami su shvatili da pretjeruju. Zapravo lažem, jednom sam novinara izbacila iz montaže na Novoj TV jer mi je uzeo miš iz ruke. Ne podnosim da mi netko dira opremu ili uzima u ruke. Ali to će vam svi snimatelji i fotografi reći.
Osim ritam mašine i klavijature, volim koristiti razne samplove, čak i neke rečenice iz starih filmova koje sam kupila. Volim taj čudesan proces stvaranja glazbe
Ima li segmenata u video produkciji u kojima se još niste okušali, a željeli biste? I koji su to? Sapunice ste radili?
Voljela bih napraviti neki dokumentarac sa sestrom. Nešto u našem „điru“. Twins tandem je uvijek kao pjesma od Pet Shop Boysa “Opportunities”. Ti pišeš, ja snimam, let’s make a lotofmoney :-). Sapunice sam radila, “Ponos Ratkajevih“, “Ljubav u zaleđu”, “Obični ljudi”, “Urota”, “Ne daj se, Nina”… To razdoblje mi je bilo sjajno, štogod ljudi mislili o sapunicama. Ja sam uz njih puno naučila i susrela se prvi put s nekim stvarima vezanima uz produkciju koje su mi kasnije bile jako korisne. Upoznala sam i divne ljude poput Branka Ivande s kojim se dan-danas družim. Na setovima stječeš neko drugačije znanje i vještine, vidiš kako funkcionira produkcija u svim segmentima. Svaki posao u video ili filmskoj produkciji je koristan za onog tko zna dobro iskoristiti priliku.
Bavite se i glazbenom produkcijom vlastite elektroničke instrumentalne glazbe. Pričajte nam, molim Vas, i o tom dijelu Vašeg životnog interesa. Zašto je dojam da je krasan atmosferični electro dance i pop album “Pills&Thrills” toliko ispod radara? Zamara li Vas bilo kakva vrsta komunikacije i medijskog plasmana tog albuma ili ne postoji dovoljno interesa medija za taj stil clubbinga?
Moram priznati da mi je jako drago da ste čuli za taj album. Meni je glazba od malih nogu bila cijeli svijet. Učila sam gitaru, klavir, išla na zbor… U osnovnoj školi, kad su bile one čajanke, uvijek sam ja bila ta koja je donosila kazić i mjuzu koja se tada snimala s radija na kazete. “Pills&Thrills” je nastajao tijekom nekog vremena. Uhvatila bih se toga kad bi me lupila neka inspiracija. Osim ritam mašine i klavijature, volim koristiti razne samplove, čak i neke rečenice iz starih filmova koje sam kupila. Volim taj čudesan proces stvaranja glazbe. Što se tiče plasmana tog uratka, ma nisam se ni ja baš nešto trudila da ga predstavim. Ali evo dok pričam o tome, razmišljam ugooglati neki how to release your own album (smijeh) Drago mi je da Vam se svidjelo to što ste čuli.
Imate li u planu novih epizoda u tom music bizz i DJ-ica smjeru?
Zasad nemam nekih planova. DJ-ing volim i super je osjećaj kad je ljudima dobro jer im ti takvu atmosferu pružiš. Nisam objesila slušalice o klin još (smijeh)…, ali vidjet ćemo.
I ako imate dodati nešto za kraj?
Istaknula bih eto da me oni koji još nisu sa mnom radili slobodno kontaktiraju. Bit će to jedno super ludo putovanje! 🙂
Fotografije: privatni album