Pjesniče, pazi da ne ideš malenim ispod zvijezda, parafrazirali bi AB Šimića iz glasovite poeme u kojoj opominje čovjeka da ne zaboravi proživjeti u vrijeme kad i s metaforama treba oprezno.
U prenesenim značenjima zapravo iskoristiti život. Iskoristiti stih. Ne ostati malenim znači izvući maksimum iz svoga života i životnih situacija, živjeti upečatljivo, bez žaljenja, propuštanja, ostati zapamćenim po izboru onoga što si radio dobro, bolje, najbolje, lijepo. Dobrim djelima i punim plućima.
Samozatajni velolučki pjesnik, esejist, prozaik, mnogima omiljeni autor, rado citirani Danijel Dragojević, preminuo je u 91. godini života. Njegove su pjesme rado citirale i linkale brojne javne osobe sklone poeziji i emocijama kroz stih. Pisao je pitko. Pisao je lako. Razumljivo. I svakodnevno.
Njegove su rečenice imale onaj stvarnosni okus proze koji ste mogli osjetiti pogledom, usnama, osluškivanjem impresija koje stavlja u prored. Voljele su ga glumice, kolege pisci, izdavači, novinari. Ali su mudro šutjeli o njemu, baš kao što bi i sam pjesnik želio. Izrazito je izbjegavao medijsku eksponiranost koju bi nadomještao šetnjom zagrebačkim trgovima i ‘uz prugu’.
I kad bi pisao često o generičkim toponimima poput ‘slobode’ i ‘mraka’, činio je to s oprezom, mjerom i nježno.
SLOBODA
Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.
MRAK
U njegovom potkrovnom ateljeu u Martićevoj ulici pitam mudrog i šutljivog Oskara Hermana što misli da će biti poslije. Mrak, mrak odgovara bez kolebanja. I doista, neke tamne boje na njegovim slikama čine mi se dojmljivijima od drugih, kao da se upravo u njima nakon svega nastanio. Međutim tu ga, budući da sam u galerijama malo a na drugim mjestima slike mu ne vidim, rijetko susrećem. Češće ga se sjetim kada u krevetu pospan dignem ruku iznad glave da ugasim svjetlo. Mrače, mrače, kažem tada, budi blag njemu, meni, budi blag svima nama.
Faktografski budi rečeno, gimnaziju je završio u Dubrovniku, povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Do 1967. je kao živio u Splitu kao profesionalni književnik da bi se preseljenjem u Zagreb zaposlio kao urednik na Trećem programu Hrvatskoga radija gdje je uređivao neke od emisija poput Poezija naglas, Razgovori u ateljeu, Dnevnici i pisma i Bibliovizor.
Što se njegova književnog rada bibliografi će ga svrstati u tzv. razlogovski naraštaja hrvatskih pjesnika, a njegove naslove poput Kornjača i drugi predjeli, Nevrijeme i drugo, Prirodopis, Razdoblje karbona, Rasuti teret, Cvjetni trg, Žamor, Negdje, Kasno ljeto, bit će samo neki od nagrađenih naslova.
U skladu sa svojom samoodabranom medijskom izolacijom stav prema nagradama nije bio osobito pozitivan. Vladimira Nazora za životno djelo 1981. je odbio primiti. Goranovu nagradu za knjigu Žamor dobio je 2005, Zmajevu nagradu za Razdoblje karbona, nagrade Branko Miljković za knjigu Prirodopis 1974. niz drugih priznanja za koje je odlučio da ga neće definirati.
Odredilo ga je više spomen svih tih ljudi koji ga danas post mortem rado čitaju i citiraju.
I ma koliko se trudio proći neprimjetno i prošetati ispod zvijezda, nije mu uspjelo, voljeli su ga daleko više nego su mu koraci odjekivali sve tiše i tiše.
Naslovna fotografija: Screenshot Youtube