Nagrađivani literat, romanopisac, profesor na zagrebačkom Filozofskom faksu, docent na odsjeku za romanistiku Marinko Koščec objavljuje svoj novi roman “Sami”u izdanju VBZ-a, iz kojeg, umjesto uvoda, donosimo dio:
„Cijela noć u vrućici. Možda je famozni virus premda ne vidim odakle mi, u kuću nitko ne dolazi, izlazio sam samo do dućana i to pridržavajući se propisanih mjera. No jučer je buknulo, visoka temperatura a u kostima ledeno, pokrivačima se ne možeš utopliti jer dolazi iznutra. I suhi kašalj, bol u očnim dupljama i zglobovima, malaksalost; brzo sam otpisao dan i zavukao se pod poplun. Potom cvokotanje i košmari, grozničavi metež polusna.
I najednom počinje drmati. Kao da je proradio nekakav ogroman stroj, odmah punom snagom, uz tutnjavu, trese se namještaj, zidovi lelujaju. Istog sam trena potpuno budan. Zora je; jasno mi je što se događa ali ne mičem se, ležim na leđima i gledam u strop, mislim kako će se raspuknuti i survati, zatrpati me, a možda i neće, odlučujem samo pričekati, što i nije odluka nego nastavak očito jedine životne prakse za koju sam sposoban: prepustiti stihiji da odradi što mora. Pa samo grabim okvir drhtećeg kreveta, slušam toptanje raznih predmeta, jaukanje drvenarije, čujem knjige kako padaju s police u hodniku, zatim i policu, prasak stakla. Po licu me, poput pršića, zasipa boja sa zida. Polako se stišava.
Oprezno ustajem, kao da bi nepromišljen pokret mogao razdražiti neman u dubini. Pod nogama škripe komadići žbuke. Vraćam policu u uspravan položaj, prekoračujem knjige. Tu i tamo, po zidovima su procvale pukotine. Na podu ponešto krhotina. Sve u svemu, ipak manje nego što bi se očekivalo od tolikog ljuljanja. Vani je lunapark; auto alarmima su se priključili psi.
Ali tko zna gdje je epicentar…“
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Jesmo li na neki način svi “Sami” od 2020. nadalje? Tko su samci tvoga novog romana i koji je bio ključ za redanje motiva osim jasnih asocijacija i trigera na koronavirus, selsku pandemiju globalnih razmjera?
Nikad mi ne bi palo na pamet govoriti o tome kakvi smo svi. Mislim da ovaj tekst govori o jednom specifičnom doživljaju samoće, kakav neki od nas nose od rođenja, neovisno o pandemiji geografskim lokacijama, i koji može biti čak snažniji unutar para ili obitelji. Kad je čovjek potpuno sam, to postaje jednostavno njegovo stanje; ako je okružen barijerama, nerazumijevanjem, psihičkim distancama, samoća se bolno umnaža.
Tako je oduvijek, ali lockdowni su nam učinili točno to što riječ kaže: spustili nas i zaključali u nekim nižim, sporijim i mračnijim sferama. Ali one nisu lišene zanimljivosti! Još neviđenih aspekata življenja! Možda čak uzbudljivih! Teoretski, s distance se bolje vidi, a deficit društvenih aktivnosti dao nam je više vremena da se posvetimo svojem mikrokozmosu i, tko zna, u njemu možda otkrijemo neke neslućene mogućnosti. Na ishodištu ovog romana bilo je prije svega nastojanje da shvatim što je u glavama današnjih dvadesetogodišnjaka i zamislim kakav će svijet oni stvarati.
Od pandemije je najviše profitirao moj vrt
Kako je preživljavaju tvoji likovi, a kako si je ti kao autor?
Moram opet naglasiti: pandemija je u romanu sporedna pojava i pojavljuje se tek kao (možda logičan) produžetak osjećaja izoliranosti, ili inzularnosti, koji progoni likove. Mislim da im je pomogla da još masivnije i intenzivnije budu ono što su ionako bili. Meni je u svakom slučaju pomogla da se koncentriram na pisanje, ali od svih je najviše profitirao moj vrt: nikad nisam u njemu ubrao toliko špinata.
U kakvoj su korelaciji tvoji raniji nagrađeni radovi poput “Wonderlanda”, “Četvrtog čovjeka” s novim romanom?
Moja je sreća da strašno puno zaboravljam, pa se jedva sjećam što piše u tim knjigama. U suprotnom, ne znam gdje bih pronašao riječi za nove. Ovako, čak i ako ponavljam izmišljotine i zapažanja, oni su gotovo sigurno formulirani drukčije.
Ako danas pogledaš na lika koji je svojedobno pred dvadesetak ljeta napisao svoj debi “Otok pod morem” – koliko se taj mladac otuđio od onog profesora s fakulteta i docenta s odsjeka romanistike?
Sad ću proturječiti svojoj gornjoj tvrdnji: malo. Ovaj ponavlja iste pogreške, ili varijacije istih. Podjednako je naivan, na razne načine ograničen, nedostatan, promašen. Ali, kao što savjetuje Beckett, promašuje bolje. Vjerujem da je tako! Silno bih htio vjerovati da je tako!
Pobornik sam samoodrživosti
Da postoji tržište, interes i utopija zvana “Pisci žive samo od svog rada i pisanja”, bi li sjeo na taj vlak i zadovoljio se samo činjenicom da možeš svakih dvije-tri godine napisati roman kojeg kupi dovoljna klika ljudi za prosječno pristojan život na ovim terenima? Ili bi zadržao i posao na fakultetu?
Nikako na vlak. I dalje bih se vozio biciklom. Pobornik sam samoodrživosti i dobrobiti stizanja na odredište vlastitim snagama, uz minimalno trošenje Zemljinih resursa (kad već moramo jesti i disati). I mislim da živim sasvim pristojno: pozdravljam susjede i odgovaram na svačije pitanje. A nijedna moja knjiga dosad nije izdavaču donijela gubitak. U suprotnom ne bih objavljivao ono što pišem.
Od svih dosadašnjih desetak radova – imaš li favorite i najdraže? I koji su to, ako da?
Dragost povezana s ispisivanjem unutrašnjeg života ostaje zapisana u srcu kao manje-više živa uspomena, ali favorit je uvijek onaj tekst koji trenutačno nastaje. Unutar njega postojim i dajem mu se koliko god me ima. A kad je gotov, postaje predmet koji mi ne znači skoro ništa. Gledam tu knjigu, naslov i svoje ime na koricama, i jedva sve to povezujem sa sobom. Ali rađanje novog teksta je jaka droga i ne znam joj reći ne.
Kad god pričam s piscima kao da se zbog sustavnog pada prosječnog broja čitatelja i dropanja tiraža knjiga svi ustručavaju govoriti o brojkama, ali bilo bi korisno znati što autor tvog profila znači u brojkama. Od najprodavanijeg romana iz nazovi zlatnog razdoblja do danas kad je čini se istraživanje dna što se tiče čitatelja doseglo nove kreativne načine… Je li riječ o tugama ili ima nade? I slovima i brojkama…
Recimo da nestanak nade oslobađa… Kad pisac odbaci iluziju da će dosegnuti čitateljske mase, može se posvetiti pojedinom čitatelju. Sebi, za početak. Pisati knjige kakve voli. Reći si sve u lice. Bez straha da će uvrijediti gomilu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Pisanje možda postane rijetka i skupocjena pojava
Kako je pak s očekivanjima od svakog novog naslova i je li pisanje koričnih izdanja na tragu postajanja starog zanata kojim se bave simpatični starčeki dok pišu o drugim simpatičnim starčekima koji su nekoć davno popravljali ure?
Prokletstvo! Upravo si razotkrio temu mojeg sljedećeg koričnog izdanja! Ali ništa zato, uzdam se u nepredvidivost, kako vlastitog uma, tako i budućnosti. Jer svaki put kad odaberem novi naslov, pa zatim i napišem knjigu koja bi mu trebala odgovarati, shvatim da sam potpuno promašio i moram mijenjati. Isto tako, u nekoj čak nedalekoj budućnosti, pisanje, i to ne samo knjiga nego uopće, možda postane tako rijetka i skupocjena pojava da će ljudi dolaziti kao u muzeje i zoološke vrtove i plaćati da vide čudake koji to rade.
Akademski i znanstveni dio. Koliko je pisanje romana bijeg od školskog i predavačkog dijela, a koliko tek zadržavanje autorske potrebe i svježine?
Osobno, volio bih pobjeći jedino od sebe jer sam u svojoj intimi apsolutno nepodnošljiv. Ali znaš kako je s takvim željama.
Uzimaš li i dalje likove iz života uokolo sebe i onda ih prilagođuješ novim šiframa i postupcima kako ih nikad ne bi mogli spojiti i razotkriti u stvarnom životu? Ili je mašta sve? Koje su izvori inspiracije i mogu li ikad utihnuti?
Mašta je skoro ništa. Ovaj se portal zove Mixer? Pa to sam ja! Konstantno prebirem po živom materijalu oko sebe, ubacujem u napravu i meljem. Treba li drugog smisla pisanju kraj usisavanja, probavljanja i prerade viđenog – u stvarnom i nestvarnom životu? E sad, u boljem slučaju rezultat možda ipak neće biti fekalnog karaktera.
Meni nije teško napisati knjigu nego rečenicu
Koliko ti treba vremena za napisati roman, od prve ideje i skice do zadnje kartice teksta? Kako taj proces izgleda u tvom spisateljskom svemiru?
Svaki je roman slučaj za sebe. Ali meni nije teško napisati knjigu nego rečenicu. Zamisli koliko je mogućnosti na svakom pojedinom mjestu u njoj, odnosno koliko riječi moraš odbaciti da bi odabrao samo jednu. Na primjer, kako se odlučiti između neupitno, nedvojbeno, zasigurno, zacijelo… Takve me stvari izbezumljuju.
Što je s autorom Mr. Koščecom kao Mr. Koscecom i inozemnom karijerom? U kojem smjeru to ide ili ne ide i može li se s ovih prostora postati Coelho ili Franzen, Crichton, King, Helen DeWitt i tako šire?
Ne poznajem te ljude, ali ako postoje, to znači da je njihovo postojanje već zauzeto, dakle bolje je i ne pokušavati. Osobno, imam materijalne dokaze da se moje knjige čitaju na nekoliko kontinenata: vidio sam recenzije napisane npr. u Kanadi i Australiji. Dakle, moje osvajanje Kanade i Australije je počelo. In due time, javit ću ti kako se razvija.