Davora Rocca dobro pamtim iz živahnih sedamdesetih kao lidera jazz-rock gupe Spectar a onda i kao glazbenika koji je nastupao (s meni uvijek omiljenim) Dragom Mlinarcem te svirao na njegovim trima albumima. No spomenute epizode samo su mrvice u drsko bogatoj karijeri skladatelja, aranžera, producenta, tonskog majstora, dizajnera zvuka… koji je ostavio golem – mada široj javnosti i danas manje poznat – trag na domaćoj najšire shvaćenoj glazbenoj sceni. Vrhunski “praktičar”, ali i ništa slabiji erudit i teoretičar Davor Rocco je konačno svoje golemo znanje i iskustvo ukoričio. Njegova knjiga “Od titraja do doživljaja – zvuk u suvremenom okruženju” (Antibarbarus) nije samo pitko napisana stilom koji zadržava teorijsko-znanstvenu ozbiljnost, no bez dociranja i prenemaganja okađenog ego tripom glazbenog sveznadara, već ultimativan odgovor na svako pitanje o ulozi zvuka i zvučne slike u zvučnom svijetu u kojem živimo.
Sam autor najbolje odgovara na pitanje zašto i za koga je pisao.
“Ova knjiga namijenjena je svima onima koji se na bilo koji način bave zvukom, ali i onima koje naprosto zanima uloga zvuka u svakodnevnom životu. S težištem na umjetnosti, no sagledavajući temu iz više aspekata, autor istražuje povijest razvoja tehnologije i medija te nastoji pojasniti situaciju u kojoj se danas nalazimo. Kao poticaj na razmišljanje, ovaj rad upozorava na mnoge negativne trendove i sve veći nemar uzrokovan zlouporabom tehnologije, stvorenim prividom da je sve lako i jednostavno. Intencija autora nije širenje skepse, već poziv na aktivniji odnos prema bogatstvu ponuđenih mogućnosti.”
Što je imalo presudan utjecaj na glazbu?
Baš tako. Jer Rocco koji je sa tehnologijom zvuka barem već pedesetak godina i kao praktičar i teoretičar “na ti” drži se stare maksime koja veli da je svaki (pa i tehnološki) “novi val” sazdan i od stare vode. Stoga se kroz sva poglavlja knjige argumentirano govori o tehnološkim pronalascima koji su – od grčkog amfiteatra rađenog po načelima arhitektonske akustike, mehaničkih glazbenih kutija na navijanje do izuma fonografa, telefonije te današnje digitalne manipulacije zvukom – kao jednu od posljedica imali presudan utjecaj i na glazbu. Podjednako na kreaciju i distribuciju zvuka. Mnogi od skladateljskih postupaka koji se i danas koriste nastali su početkom prošlog stoljeća pa Rocco, primjerice, konkretnu i elektronsku glazbu koja je dobrano obilježila i prošlo i ovo naše stoljeće povezuje s novom estetikom talijanskih futurista. Koju su – manje ili više – u šezdesetima i sedamdesetima prigrlili i eksperimentima skloni rockeri.
Otkrivanje manje poznatih djela
Ako baš i niste upućeni u neke od uvriježenih pojmova koji se rabe u diskografskoj industriji, a redovno nalaze u esejima o (popularnoj) glazbi i recenzijama albuma, Rocco će vam precizno i jednostavno pojasniti što su to produkcija, mastering, miksanje… Također uprijeti prstom na inovativna glazbala koja su se nekoć koristila (a neka se bogme koriste i danas) poput primjerice Russolovog “intonarumorija”. Riječ je o mehaničkom glazbalu talijanskog futuriste kojim je, veli Rocco “izvođač mogao proizvoditi kontroliranu buku , imitirajući karakteristične industrijske zvukove”. Možda baš onakve kakve su u četrdesetima koristili glazbenici skloni konkretnoj glazbi, šezdesetak godine kasnije u svoju glazbu uključivali Faust, NEU!, Kraftwerk, Lou Reed na “Metal Machine Music”, a potom i Throbbing Gristle, Nine Inch Nails, Ministry, Rammstein…
“Od titraja do doživljaja” ima još jednu dodatnu vrijednost: otkrivanje manje poznatih djela. Primjerice, balet “Čelik” Aleksandra Mosolova iz 1926. kojeg apsolutno vrijedi poslušati (naravno na Youtubeu) koje je, kako s pravom piše Rocco, “današnjem slušatelju ovo pitko i blisko, kako zahvaljujući minimalističkom tretmanu materijala, tako i cjelokupnom konstrukcijom srodnom u međuvremenu uspostavljenim metodama programiranja zastupljenim u mnogim suvremenim vrstama glazbe uključujući razne popularne techno-electro žanrove.”
Prožimanje raznih grana i njihovog utjecaja na glazbu
Odlično strukturirana, pisana tako da vas goni na čitanje od korica do korica, “Od titraja do doživljaja” u osnovi interdisciplinarna studija u kojoj se logično nadopunjuju i prožimaju sociologija, likovna i glazbena umjetnost s pripadajućim estetikama, šira kulturološka slika spomenutih epoha te obilje dragocjenih podataka i tumačenja “insiderskih” glazbenih pojmova. Stoga se, primjerice, spominje i prvi glazbeni elektronički instrument u serijskoj proizvodnji theremin koji je u uporabi i danas. Ljubitelji ozbiljne glazbe znaju da ga je koristio Stravinski, a ona šira publika kao instrument koji je dao bitan lelujavi psihodelični ton u “Good Vibrations” Beach Boysa. Rocco detaljno piše i o nastanku i karakteristikama svih bitnih glazbala bez kojih je nemoguće zamisliti jučerašnju i aktualnu pop, rock i jazz scenu sa svim svojim žanrovskim podvrstama.
Riječ je o glazbalima koja su – kao i u slučaju njihovih pionirskih inačica iz ranijih razdoblja – mijenjala glazbenu estetiku i definirala žanrovske zvučne slike. I to u rasponu od Fenderovih gitara, Hammond orgulja s Lesley zvučnicima, vocodera, mellotrona, Mooga i Minimooga (a onda i svih drugih sintesajzera), ali i o veoma bitnom MIDI standardu, ritam mašinama i elektronskim bubnjevima, električnim klavirima Fender Rhodes i Wurlitzer, Hohnerovom Clavinetu, Synclavieru… Niz se nastavlja sve do semplera, emulatora i danas sveprisutnih računala i njihovih programa koji su stubokom promijenili i rad u glazbenom studiju i glazbu samu.
Kad bismo barem poslušali autora
Posebno poglavlje pripada glazbenoj produkciji kojoj su tehnologija i nove mogućnosti višekanalnog snimanja mijenjali karakter. Posebice s današnjom postprodukcijom, miksom, masteriziranjem… Dovevši s jedne strane do napumpavanja snimki odnosno “bezdušnog komprimiranja signala” prisutnog u velikom dijelu produkcije popularne glazbe. Ili pak, s druge strane, zahvaljujući tehnologiji i postprodukciji dobili smo savršeno precizne no “lažne” izvedbe složene minucioznom montažom i studijskom manipulacijom daleko od živih snimki u realnom vremenu.
Je li za to, kako glasi uobičajena mantra, isključivo kriva digitalna era odnosno digitalizacija? I da i ne. Davor Rocco s pravom veli “manipulacija i stvaranje iluzija nisu došle s digitalnom erom. Povlačile su se, u okviru dostupnih mogućnosti, tijekom cijele povijesti umjetnosti i u pratećoj tehnologiji”. No, također je uvjeren da brzim tehnološkim napretkom, posebice zbog digitalizacije i masovne uporabe kompjutora svijet sve više upada u zamku koju naziva “privid superiornosti”. Kao savjet ili pouka Roccova je uputnica logična: dostupna tehnologija može biti blagodat no samo ako ide pod ruku s “potrebom aktivnijeg odnosa prema onome što ona nudi”. Stoga, kako veli, valja “nastojati obuhvatiti što širi kontekst onoga što nas neposredno zanima, uz uvažavanje tradicije i dugog razvojnog puta utkanog u sva ta današnja zavodljivo lagana rješenja.” Kad bi ga barem poslušali.