Ponedjeljak, 25 ožujka, 2024

Ivana Nobilo: Moj život bi bio dobar materijal za neku napetu knjigu ili film!

U životu je prošla nekoliko intenzivnih poslovno-privatnih razdoblja da bi danas karijeru pečatirala kao doktorica znanosti i dekanica Swiss School of Business and Management u Ženevi. Ivana Nobilo otvoreno progovara o prednostima života u inozemstvu, poslovnom i privatnom životu te što ju je potaknulo na odlazak iz Hrvatske

Na društvenoj mreži će uz opis osobe stajati #mother #wife #naturelover #holisticapproachadvocate, ivotu prošla je nekoliko intenzivnih poslovno-privatnih razdoblja da bi danas karijeru pečatirala kao doktorica znanosti i dekanica Swiss School of Business and Management u Ženevi. Iako je radila poslovno ponekad nepovezive stvari, Ivana Nobilo je prije svega poduzetnica, koja sve čega se dohvati, izrazito uspješno provede u djelo.  



Ako možete retroaktivni osvrt na sve upsove i downove, highlightse dosadašnje karijere? Netko za tri života nema hrabrosti otplivati kao Vi za, recimo, kvalitetnu polovicu jednog…

Mnogo puta sam razmišljala da mi je život toliko intenzivan, s puno obrata, uspona, padova, događaja i likova da bi mogao poslužiti kao materijal za neku napetu knjigu ili scenarij za film. Sigurna sam da bi mnogi pomislili da je štivo malo napumpano, jer priča bi zvučala nevjerojatno. A tek mi je 44. Uporna sam, postavljam si visoke ciljeve koji mogu zvučati kao snovi i radim od sedamnaeste godine života. Nije da mijenjam karijere, jer ja sam poduzetnica, nego razvijam razne projekte i platforme, a kako imam široki spektar interesa uz činjenicu da volim učiti i raditi, zadajem si i različite uloge. Krenula sam rano s poslom, u kasnim dvadesetima sam bila već poprilično uspješna u poslu i tada me nije zanimao fakultet, iako sam se rastezala na trećoj godini prava godinama. To je, naravno, izluđivalo moje roditelje, pogotovo oca, ali nije bilo pomoći.

Ostvarila sam puno uspjeha, ali imala sam i nekoliko bolnih padova, jedan poslovni i jedan privatni. Kako je došlo sve u isto vrijeme, dobro me prizemljilo, trebalo mi je da izliječim ego dobrih godinu dvije i da počnem ponovno potpuno vjerovati u sebe

Uglavnom su me znali kao ‘estradnu menadžericu’

U ranim tridesetim me počelo zanimati i formalno obrazovanje pa sam najprije završila odnose s javnošću, a nakon toga u slijedećih osam godina završila i dodiplomski, diplomski, postdiplomski, a onda i doktorski. Izgradila sam marketinšku agenciju, imala fenomenalan tim, i ako su me uglavnom znali kao “estradnu menadžericu”, kako se to popularno zvalo, to mi je bio manji dio posla, jer sam se osobno više bavila internim i kriznim komunikacijama, organizacijskim dizajnom te sam surađivala s najvećim tvrtkama u Hrvatskoj. Ostvarila sam puno uspjeha, ali imala sam i nekoliko bolnih padova, jedan poslovni i jedan privatni. Kako je došlo sve u isto vrijeme, jer nevolja (ovo je finija verzija riječi *ranje) nikad ne dolazi samo jedna, dobro me prizemljilo, trebalo mi je da izliječim ego dobrih godinu dvije i da počnem ponovno potpuno vjerovati u sebe.

Malo sam usporila, promijenila kurs, radila manje projekte, ali bitno je da nisam stala. Padneš, otreseš, zaliječiš rane i ideš dalje. Kad mi nije bilo dobro, aktivno sam radila na promjeni i to me dovelo tu gdje jesam. Iz Hrvatske sam počela raditi s inozemstvom, ponajprije s klijentima u Londonu, a onda i Parizu, Ženevi i nešto malo u New Yorku. Dugo sam bila frustrirana sa stanjem u našoj zemlji, čak sam razmišljala da se angažiram i politički, ali kad sam počela razgovarati s tim ljudima, shvatila sam da nemam želudac za to. Klima je bila antipoduzetnička, zapeli smo i nismo se micali s mjesta, kralo se, namještalo poslove. Nije se cijenio rad ni znanje, sve je bilo na kumskoj osnovi, kroz ustaše, partizane, čija si, odakle si. U meni je rasla ideja o odlasku, od Australije do Švedske, samo sam htjela otići. Posao mi se već razvio, ali partneru se nije išlo van, jer je on cijeli život živio izvan Hrvatske i bavio se profesionalno sportom.

I onda na jednom natječaju, prođem u drugi krug, pobijedi me čovjek koji nije bio u prvom krugu i još me nazovu da mi kažu da sam bila sjajna i da im se toliko “svidio program koji sam predstavila da će ga kolega koristiti”. Dakle, u normalnom svijetu to se zove krađa, a u tom trenu jedna ozbiljna organizacija u Hrvatskoj nema svijest o tome, jer da imaju, ne bi mi rekli da će ukrasti.  To se događa svakodnevno ljudima u našoj zemlji, ali to je bila neka prijelomna točka kada smo te večeri odlučili da pakiramo kofere i idemo u London. I otišli smo u roku od tri mjeseca. 

Što je SSBM Ženeva i kako se dolazi na čelo takve škole? Uvjetovano je i preseljenje u Švicarsku, pretpostavljam…

SSBM je moderna, fleksibilna, poslovna škola koja okuplja stručnjake iz raznih industrija. Glavni kampusi su nam U Ženevi i Zagrebu, a u partnerstvu imamo i u Moskvi i Šangaju. Studenti su nam iz gotovo 100 zemalja svijeta, imamo programe online, na kampusu i tzv. blended verzije. To zapravo znači da student može birati kako će studirati, što olakšava život zaposlenim ljudima koji žele studirati. Pratimo trendove na tržištima rada i usko surađujemo s partnerima iz industrija pa plasiramo programe u skladu s potrebama. Predavači su nam visoko obrazovani ljudi s velikim iskustvom u stvarnom sektoru pa studenti iz prve ruke dobiju recentne primjere. Kad se otvorila pozicija u Ženevi, već su me poznavali, jer sam na školi predavala predmet integracije prodaje i marketinga, a i bila privatno u procesu preseljenja iz Londona u Ženevu, jer je moja obitelj poželjela malo manje hektičan život nego što smo ga imali u središtu Londona. Nekako se poklopilo.

Bila sam frustrirana i u meni je rasla želja da odem

Kako je tekao i utiran put prema doktoratu i na čemu ste doktorirali? Dio života ste proveli i u Londonu na školovanju, zar ne?

Sve što radim, radim maksimalno. Tako da maksimalno nisam studirala kada je bilo vrijeme (ili kada je očekivano) nego sam radila, a onda kad sam počela studirati, onda sam i na to navalila pa sam dogurala i do doktorata. Pomogla mi je i druga trudnoća, tj. porodiljni pa sam, između dojenja i šetnji, istraživala i pisala. Doktorirala sam na temi “Čimbenici pozicioniranja Hrvatske kao turističke destinacije”, napravila istraživanje u osam zemalja, plus domaće istraživanje o strategiji i kako je komuniciraju od Hrvatske turističke zajednice Hrvatske, preko županijskih zajednica do turističkih zajednica gradova i mjesta. Ne trebam ni spomenuti da ih nisu zanimali rezultati, a kamoli neki prijedlozi i mogući modeli. Kakva ekipa! Mislimo da smo poznatiji i cjenjeniji nego što jesmo. To isto ide u onaj dio iz odgovora na prvo pitanje – bila sam frustrirana i u meni je rasla želja da odem.

Postoje li sličnosti ili su dijametralne razlike između Švicarske i Hrvatske u segmentu Vašeg bavljenja poslom?

Iako općenito nisam veliki fan švicarskog obrazovnog sustava, velike su razlike u odnosu na Hrvatsku. Na državnim fakultetima plaće su najveće u Europi i ne trebate čekati da profesor umre da dobijete priliku za profesuru. Privatne škole su izrazito brze i prilagodljive. Međutim, s pozicije poduzetništva, razlike su goleme. Teško je Hrvatima ući na tržište, jer smo još uvijek na viznom režimu s malim kvotama i realno imamo jako loš rejting (zanima me što jesu li svjesni toga i što rade po tom pitanju iz Ministarstva vanjskih poslova), ali kad uđete, super je. Ne znam jeste li vidjeli novi spot njihove turističke zajednice s Federerom i De Nirom u glavnim ulogama. Poruka je – kad ne trebate dramu, birate Švicarsku. I to je to. Brutalno je sve posloženo i lijepo, toliko da je “dosadno”. U kontri od nas, zar ne? Kod nas je uvijek i sve neka drama.

Mislim da je najveći problem što smo izgubili mjeru. Pretjeruje se u svemu, izlazimo iz balansa i rezultat je svijet pun prirodnih katastrofa, bolesti i ratova. Živimo na rubu

Neke Vaše misli su iznimno zanimjive i stimulativne za panel. Tipa “Civilizacija je pred mogućim kolapsom, sustav je neodrživ i jede sam sebe pa je hitno potrebna promjena u biznisu koji treba postati savjestan, odgovoran i orijentiran na ljude…”. Sjajno zvuči krilatica “savjesni biznis” s obzirom da presumira pozornost na pojedinca, individuu i osobnost, humani moment, dočim je marketinški i biznis dio često u svijetu korporativnih ajkula povezivan sa svim suprotnim od humanog, brižnog, pažljivog te se humanost novca cijeni više nego briga za čovjeka. Kako je moguće i na kojim temeljima postići spoj zasad teško spojivog?

Ekonomski sustav je neodrživ ako vodi u ekološku propast, a čini mi se da je danas zapravo svima jasno da planet i resurse uništavamo do granice mogućeg. Zapravo je svaki razvoj neodrživ kad postaje izražena mogućnost kriza. Krize imamo redovno. Jednu upravo živimo posljednjih godinu i pol. Postkrizno vrijeme donijet će dodatne slomove, ekonomske na globalnom i psihičke na individualnom nivou. Ovo je toliko kompleksna tema da možemo danima pričati o njoj. Puno o tome razmišljam i kao žena u biznisu, i kao predavač koji transferira znanje, i kao majka. Mislim da je najveći problem što smo izgubili mjeru. Pretjeruje se u svemu, potpuno izlazimo iz balansa i rezultat je svijet pun prirodnih katastrofa, bolesti i ratova. Živimo na rubu.

 

Koliko je pandemija utjecala pozitivno, a koliko destimulirajuće na integraciju selfie marketinga kod Vaših klijenata i uopće kakve je refleksija korone na područja drugih vidova PR-a kojim se bavite?

Meni je godina bila sjajna. Za vrijeme lockdowna otišli smo u obiteljsku kuću na Korčuli, uređivali okućnicu, sadili vrt, bili puno u prirodi. Online nastava i posao lakši su s terase na kojoj si okružen prirodom, čuješ glasanje životinja i gledaš u more. Posao nije stao, dapače. Kad dođu krize, vidi se koliko je važno da, što bi stariji rekli, nemate sva jaja u istoj košari te da ste brzi u reakciji i fleksibilni. Naravno da nam svako vrijeme i svaka situacija nešto odnese, ali nam puno može donijeti. U kriznim situacijama gledam što mogu napraviti da bude bolje pa sam okrenuta rješenjima, a ne samom problemu dok u mirnim vremenima razmišljam o potencijalnim krizama i kako ih izbjeći ili se što bolje pripremiti ako se ista izbjeći ne može. 

Vjerujem da kroz Vašu perspektivu svakom poslu prijanjate strašću i gledate ga kao izazov. S te pozicije bude puno prostora inovativnim pristupima poslu kojim se bavite. Je li ikad bilo trenutaka zaglušenja, overloada, red alerta, moment – dosta mi je, idem na grunt, u prirodu uzet 13 ovaca i slušati cvrčke?

Naravno da je. Ima manjih alarma, zasićenja i frustracija, a imala sam i dva velika kad sam napravila velike promjene u svom životu. U tim situacijama odem u prirodu slušati cvrčke, ali ne utvaram si da bi mogla tako živjeti, jer sam jednom krenula s tom idejom pa sam završila s biznis planom koji je i od “13 ovaca i cvrčaka” trebao napraviti posao. Dobro se poznajem i ne lažem se, to mi pomaže. Svjesna sam sebe, trenutka u kojem živim, prihvaćam život s izazovima, penjem se, padam, ustajem i idem dalje, analiziram, mijenjam. U svemu tome konstantno pokušavam imati mjeru i težiti balansu za kojeg sam svjesna da je nemoguće postići.

Cijenim individualnost i slobodu

Tijekom svih vidova poslovne karijere radili ste s dosta osobenjaka, likova i ličnosti koji su svaki nosili određene karakterne i energetske različitosti u Vaš život. Od Davora Bilmana, estradnjaka, bivšeg supruga, oca, današnjeg životnog partnera i supruga Dejana Laninovića, inozemnih zvijezda koje su gostovale u pulskoj Areni (Bolton, Domingo, Carreras, Montserrat Caballe, …). Tko je ostavio na Vas najpozitivniji utjecaj i po kojim se to nekim postupcima vidjelo?

Istina, u životu sam susrela  i susrećem veliki broj različitih ljudi, medijski poznatih, medijskih posve nepoznatih, a utjecajnih u svojim zajednicama, kao i onih neshvaćenih i odbačenih. Mogu i volim komunicirati sa svim ljudima, učiti od njih, probati shvatiti njihovo iskustvo. Kod sebe volim taj miks akademskog, intelektualnog i uličnog, praktičnog pristupa. Daje mi mogućnost da mogu svuda živjeti, sa svima komunicirati, sa svima razmjenjivati znanje i energiju. Iako nikada nisam imala idole niti bila ičiji fan, čak ni kao tinejdžerica, puno ljudi je utjecalo na mene, lista je dugačka, jer svaki čovjek utječe na mene na neki način, čak i kada nema namjeru. Toliko cijenim individualnost i slobodu da je čak je ispravnije reći da ljudi uglavnom ne utječu na mene, ali njihova iskustva, životi utječu. 

Jedan od razloga zašto sam ostavila pravo jest da sam podsvjesno imala osjećaj da će me cijeli život promatrati kroz prizmu oca. Odabrala sam totalno drugačiji put i u potpunosti sam ga sama razvijala, niti ne savjetujući se s tatom

Ivana na startu poslovne karijere i Ivana danas. Koliko su to različite osobe, a koliko se u istom tijelu nagomilalo iskustvo, a spika je ostala otprilike netaknuta?

Osnovne postavke i vrijednosti nisu se promijenili, ali izvedba jest. Postala sam puno smirenija, manje pričam, više slušam, biram bitke. Reklo bi se da sam iskusnija, mudrija i to je dobro. Druga strana toga je da sam manje hrabra i odlučna, puno opreznija. Nešto dobijete, nešto izgubite. Majčinstvo me najviše promijenilo, smekšalo me. Iskustvo je neprocjenjivo, ali i mladenački zanos. Svako doba donese svoje i to mi je super. Kratko rečeno, prije sam bila sklonija revoluciji, danas evoluciji.

A koliko Vam je otac, jednako uspješan i viđeni odvjetnik i poslovni čovjek, mogao savjetodavno ili na druge načine pomoći pri kanaliziranju vlastitih poslovnih ambicija?

Jedan od razloga zašto sam ostavila pravo jest da sam podsvjesno imala osjećaj da će me cijeli život promatrati kroz prizmu oca. Odabrala sam totalno drugačiji put i u potpunosti sam ga sama razvijala, niti ne savjetujući se s tatom, čak i kad je bilo pametnije da se savjetujem. S druge strane, baš uvijek sam znala da će tata pomoći ako toliko zapnem da ne mogu sama. Jednom sam imala veliku poslovnu krizu na jednom projektu i tada je uletio i pomogao mi. Taj osjećaj da ne možeš ostati na cesti i gladan ako propadneš je golema privilegija. 

 

Koliko takav impresivni poslovni put uzima od privatnog dijela? Ima li svaka poslovna ambicija nužno za svojevrsnu žrtvu odricanja ili spoticanje i kolateralne žrtve u privatnom dijelu života?

Žrtava uvijek ima, ali je važno da ne žrtvujete uvijek isti dio života. Recept koji se do sada pokazao najbolji je da sam jedan dan loša žena, drugi dan loša mama jednom djetetu, treći dan drugom djetetu, četvrti dan loš poslovni partner, peti dan loša prijateljica, šesti dan loša kćer i sestra, sedmi loša za sebe. I onda opet u krug. Na dnevnoj razini uvijek netko pati, ali na tjednoj ste dobri. Za žene u muški postavljenom svijetu, veći izazov može biti kako ne stvoriti prevelik pritisak i očekivanja kod djece koja te gledaju tako ambicioznu i kako psihički ne kastrirati partnera kojem ponekad može biti izazov biti veći frajer od žene. Dok nisam natukla neke godine i dok me majčinstvo nije omekšalo te dok nisam naletjela na sadašnjeg partnera, dosta sam se borila s tim.

Uvijek paralelno radim i razvijam više stvari

Sukladno nekim sociolozima, kako bi se ljudi zadržali u poslovnom primeu cijeli život, bili britki, dinamični, izazivali sami sebe, efikasni, korisni, potrebno je svakih otprilike sedam godina raditi refresh karijere i promjenu radnog okruženja pa i modaliteta posla i zanimanja. Po tom ste pitanju Vi prilično dobar praktični primjer s obzirom na nekoliko dinamičnih poslovnih karijera i uloga dosad. Ili?

Kao što sam pojasnila, nije da mijenjam karijeru u klasičnom smislu, jer moja karijera je poduzetnička, a poduzetnici jure za prilikama. Mijenjam projekte, uloge, industrije i uživam u tome. Uvijek paralelno radim i razvijam više stvari pa onda umiksavam u različitim omjerima u različitim razdobljima života. Mislim da to ovisi o osobnosti i svatko bira svoj put, ali za osobe koje jesu okrenute karijeri i taj aspekt im je važan, složila bih se s tim da treba mijenjati radno okruženje i poziciju. Stalno treba raditi na sebi, obrazovati se, razvijati i nikada ne stati, jer to je cjeloživotni proces i jako je važan u današnjem, izrazito brzom, poslovnom okruženju.

 Sve pokušavam sagledati s puno aspekata, volim razumjeti dubinu stvari, srž, a imati i široku sliku. Ponekad, to zahtijeva dosta gimnastike, mentalne i emocionalne, ali uživam u tome

Ima li stresa u poslu na način kako ga Vi radite i ako ima koje su ispušni ventili? Što je neki necopyrightirani savjet ljudima kako napraviti odmak od svog posla, da citiram Davida Finchera, odnosno Chucka Palahniuka iz prologa genijalnog Fight Cluba : “You Are Not Your Job”?

Nije ni svaki stres isti, a ni ja nisam uvijek ista. Ali ispušni ventil moramo imati. Nekad sam više boksala, sad radije “grlim drveće” i idem na jogu. Stres je nezdrav, a uglavnom dolazi kroz posao pa pokušavam ostatak života da bude zdrav – zdravo se hranim, ne pušim, ne pijem (ponekad čašu vina), vježbam, pazim na san. Redovno radim introspekcije, razvijam se, odbacujem negativno, mijenjam sebe, vježbam zahvalnost i prisutnost. 

A Vaši privatni trenutci, naravno bez zadiranja u intimu, no kako dokazana poslovna žena, majka, skoro sam napisao Hrvatica :-), koristi ostatak svojih dnevnih 24 sata? Naglašavate da volite prirodu, holizam i dualizam. Što to konkretno znači u Vašem prijevodu?

Jako volim boravak na svježem zraku, u prirodi. Posve nevažno jel to obala mora, jezera, rijeke, šuma, park, vrt, planina. I kad sam doma, najradije bih bila na terasi stalno. To mi puni baterije. I sport. Sva sreća i partner je takav pa obiteljski uglavnom tako i živimo u slobodno vrijeme.  Sve pokušavam sagledati s puno aspekata, volim razumjeti dubinu stvari, srž, a imati i široku sliku. Ponekad, to zahtijeva dosta gimnastike, mentalne i emocionalne, ali uživam u tome. Volim istraživati i učiti i to uglavnom rubna područja, gdje se dvije ili nekoliko ekspertiza isprepliću, jer duboko vjerujem da nas odgovori čekaju upravo na tim mjestima. Također vjerujem da postoje uvijek dvije sile, ponekad i suprotstavljanje, ideja i materija, duh i tvar, crno i bijelo, dobro i loše, kao gornja i donja strana linije, dvije strane iste točke. Iz mojeg iskustva, jedna bez druge ne može postojati pa ih je potrebno balansirati i shvatiti, umjesto pokušati izbjeći.

Ovo je više tema o kojoj bi mogli pričati uz čašu dobrog vina nego što je lako za objasniti u par rečenica.

 

Koja je perspektiva i neki plan za budućnost? Je li Švicarska sad destinacija za neko dulje razdoblje ili tek usputna i prolazna stanica povratku u Lijepu Našu, a ponekad i Njihovu?

Ne vjerujem u čvrste planove. Vjerujem u okvirne planove s fleksibilnošću i dobrom reakcijom unutar tih okvira, ali ne vidim se u Hrvatskoj. Moguće da ćemo ostati sljedećih pet godina u Švicarskoj, a onda dosta ovisi i o razvoju djece i hoće li taj razvoj možda trebati podržati odlaskom u neku drugu zemlju radi obrazovanja, stjecanja nekog određenog iskustva ili sporta. Lijepo nam je. Samo sam u jedno sigurna, a to je da kad osjetimo da želimo promjenu – promjenu ćemo i napraviti. Nećemo stajati i kukati.

Fotografije: privatni album

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime