Nedjelja, 3 srpnja, 2022

Ivana Schildenfeld: Svaki čovjek ima tri života: privatni, javni i tajni!

Predavačica i voditeljica Ureda za upravljanje kvalitetom Edward Bernays University Collegea, s znanstvenim interesom za područje medija i žena u politici, otvoreno progovara o ljubavi prema književnosti, životu u inozemstvu i u Hrvatskoj te sadašnjoj i budućoj karijeri

Prva ljubav su joj bile knjige, studirala je hrvatski jezik i književnost, ali se vrlo mlada udala i zbog posla tadašnjeg supruga Gordona Schildenfelda odselila u inozemstvo. Studiranje je stoga jedno vrijeme palo u drugi plan; Ivana je majka dviju prekrasnih djevočica, no karte su se ispremiješale drugačije od predviđenih te su se njih tri vratile u Zagreb, a Ivana je nastavila studiranje, ali ovaj put na Edward Bernays University Collegeu. Danas tamo predaje te je i voditeljica Ureda za upravljanje kvalitetom, a nakon završetka studija upisala je doktorski studij s profesionalnim interesom za područje medija i žena u politici.

Imam strogo definirano vrijeme za sebe



U pozadini se, dok pričamo, vrti “Blue Banisters” Lane Del Rey, ti čitaš “Čovjeka za voljenje” Mirjane Stefanović. Soundtrack nije ni najmanje slučajan. Kako studošica hrvatskog i književnosti, ljubiteljica lijepog štiva i riječi završi u poslovnim vodama, tj. odnosima s javnošću, i kako se tamo snalazi?

“Čovjek za voljenje” i Lana del Rey, sjajno. Nasreću, jedno nije isključilo drugo. Ovo prvo pripada nekom mom intimnom svijetu, seže još iz djetinjstva. Pisala sam dnevnike, bila urednica školskog lista, pisala drugima zadaćnice i lektire, vodila srednjoškolsku radijsku emisiju, dvoumila se između novinarstva i književnosti i odabrala ovo drugo. A onda me – sad to možemo nazvati ovisno o tome tko u što vjeruje – sudbina, više biće, luda mladost ili nešto treće – prebacilo u potpuno jedan drugi život za koji iz današnje perspektive, da ne postoje opipljivi dokazi, ne bih mogla odrediti je li mi se uopće dogodio.

 
Nekoliko godina sam živjela u inozemstvu, a kad sam shvatila da moje zatomljene želje i potrebe za samoostvarenjem vire iz svih “kantuna”, da doslovno vrištim sama za sobom, sa 26 godina sam se s dvoje male djece vratila u Hrvatsku. Iako sam silno htjela dovršiti književnost, čista logistika mi u tom trenu nije dopuštala da sam na predavanjima po cijele dane. Mogla sam si dopustiti odsustvo isključivo dok su djeca u vrtiću, odnosno u školi, i potpisala sam kompromisni sporazum. Imam strogo definirano vrijeme za sebe i kako mogu izvući najbolje iz situacije?

Odabrala sam odnose s javnošću jer se dodiruju s komunikologijom, novinarstvom, masovnim medijima… i to je bilo to. Sjajnih 5 godina. Logična ekstenzija bila je zaposlenje u struci i u kombinaciji sa željom da to bude u obrazovanju, od 2019. sam na Bernaysu. Lijepo je nekad sagledati život s vremenskim odmakom. Mislim da, uz dozu kritičnosti, razloga za zadovoljstvo mogu imati.

Svi smo skloni braniti privatnost od radoznalih promatrača. Naravno da u poslu ne možemo potpuno prekriti naš identitet, ali sigurno da smo svi na van jedno, a iznutra drugo

Je li taj dualitet osobe katkad stresan i postoji li privatna i javna Ivana Schildenfeld u smislu prekrajanja lica i naličja osobe za javnost i profesionalni dio karijere i za privatni? Ne nužno u maskama, ma koliko danas bile popularne, ne samo iz zdravstvenih razloga…

Mislim da je potpuna istina da svaki čovjek ima tri života: privatni, javni i tajni. Dnevno plešemo između tih aspekata, ovisno o ulogama u kojima se nalazimo i o granicama koje postavimo između tih uloga. Svi smo skloni braniti privatnost od radoznalih promatrača. Naravno da u poslu ne možemo potpuno prekriti naš identitet, ali sigurno da smo svi na van jedno, a iznutra drugo. Bonton u javnom prostoru je poželjan, posebno ako se bavite javnom komunikacijom. Postojanje osjećaja za vrijeme i mjesto, publiku… važno nam je kako ćemo se predstaviti, kakav ćemo dojam ostaviti. I to zna biti naporno jer iziskuje pretjeranu angažiranost.

U privatnom dijelu me ta građanska korektnost užasava; volim autentičnost i ljude koji ne žive pravolinijski. U tom kontekstu me ne zanima tko gdje radi, na kojoj je poslovnoj funkciji, od čega zarađuje. To je fasada kako bismo bili društveno prihvatljivi. Ogoljavanje je vrhunac intime, to me interesira. Toga u poslu nema. I dobro je da nema, socijalna inteligencija nam ipak omogućava da postavimo jasne granice.

 
Iskustvo tog puta bilo je oslobađajuće

Poznaješ li tu djevojku s fotografija desetak godina unatrag i koliko ste daleko ili blizu? 

Rekla bih da smo u odnosu dijete – žena. Udaljene smo više od desetak godina s obzirom na intenzivnost života tog razdoblja, zbog čega se danas osjećam zrelije i mogu jasnije precizirati što želim, a što ne želim. Iskustvo tog puta je bilo oslobađajuće; uspjela sam se odreći nekih obrazaca u kojima sam odrasla, manje sam naivna, puno čvršća i samostalnija i lakše mogu reći ne.

Uostalom, nisam sklona “kliknuti” s ljudima kojima je cilj cijeli život ostati isti i živjeti po društveno prihvatljivoj špranci. Mijenjamo se, mijenjaju nas ljudi kojima se okružujemo i iskustvo. Nas dvije smo si jako dobro, nema zamjeranja, zahvalna sam joj na mladenačkoj odvažnosti i nesputanosti.

 

Trenutačno si voditeljica Ureda za kvalitetu na Edward Bernays University Collegeu. Što konkretno ispitujete, analizirate i gdje se kriju kvalitete na domaćem tržištu mimo javno iskomuniciranih Rimaca, Nanobitova, Infobipova i inih slučajeva ljudi koji su uspjeli zakucati sjajne poslovne dealove s inozemstvom te se njima nametnuli kao konkurentni partneri Zapada?

Sustav osiguravanja kvalitete u visokom obrazovanju odnosi se na kontinuirani proces u kojem osiguravamo da su ispunjeni svi standardi u skladu sa Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju te Standardima i smjernicama za osiguravanje kvalitete u europskom prostoru visokog obrazovanja. Osiguravanje kvalitete počinje s kvalitetnim studijskim programom i svim znanstvenim i stručnim kadrovima, konkretno u području komunikacija i turizma.

Kako bismo osigurali kvalitetan studijski program nakon kojeg će naši studenti izići s određenim znanjima i vještinama, intenzivno pratimo i tržište rada odnosno potrebe poslodavaca, ali važno nam je poznavati i profil studenata. Iz tog razloga redovno provodimo fokus grupe i ankete kako bismo doznali potrebe jednih i drugih, i to implementirali u naše studijske programe.

Osim toga, redovno provodimo edukacije i radionice za naše predavače i profesore, posebno u posljednje vrijeme s obzirom na izazove s online nastavom uslijed pandemije. O učinkovitom i razvijenom unutarnjem sustavu osiguravanja kvalitete, koji čini potporu upravljanju visokim učilištem, svjedoči i Certifikat izvrsnosti za osiguravanje kvalitete kojeg nam je AZVO dodijelio prošle godine.

Bernays je osnovan s ciljem obrazovanja kvalitetnih kadrova u području komunikacija i turizma, a priliku da studenti “osjete tržište” imaju već na prvoj godini preddiplomskih studija u sklopu stručne prakse. Zato nas najviše raduje kad se studenti, mnogo njih i prije diplomiranja, upuste u poduzetničke vode, otvore svoje agencije i budu spremni potpuno samostalno zakoračiti na svoj poslovni put. Naravno, u svakoj generaciji netko posebno “iskoči”, a s obzirom na veliki broj Bernaysovih partnera i predavača iz struke, takvi studenti dobiju poslovne prilike i mogućnost zaposlenja i prije diplomiranja.

Od milijardu definicija uspjeha, evo mogu izdvojiti jedan koji mi sad pada na pamet – držati konce svog života u svojim rukama

Dobre i loše strane karijerizma i poslovnih života u Hrvatskoj tijekom pandemije, iz tvoje perspektive? Koliko je RH zdravo i ekonomski opravdano tržište za bilo koju vrstu karijerizma?

Pa ne bih rekla da imamo posebno poticajno okruženje, posebno za privatni sektor. Biljezi, šalteri, pečati, nefleksibilno radno vrijeme, članarine, porezi, nameti, rodiljne naknade, uvjeti rada… A ako tome još dodamo da svi zajedno prilično ovisimo isključivo o uspješnosti turističke sezone, nismo se mnogo odmaknuli od “fali ti jedan papir”. Srećom pa postoji puno hrabrih pojedinaca koji ipak mijenjaju poduzetničku sliku u Hrvatskoj, unatoč katastrofalnoj situaciji u kojoj su se našli tijekom pandemije.

 

Ne usudim se definirati im uspjeh

S obzirom na poziciju predavačice na Bernaysu, što svojim studentima govoriš o pitanju uspjeha? Što je uspjeh u RH? Prvih deset naslovnica? Prvih deset milijuna? Prvih deset stranaka? Prvih deset tisuća lajkova? Ili prvih deset dana bez društvenih mreža i osjećaja da nešto nedostaje?

Mene jako zanima što oni definiraju uspjehom. Volim znati koja su im očekivanja; od studija, života, ljudi, od sebe samih. Uspjeh je, kao i ljubav, ljepota, moć, snaga, vrlo osobno definiran pojam. Ne usudim se definirati im uspjeh. Nekome je to uspon u stranačkoj hijerarhiji, nekome aktivizam, skladna obitelj, dobar auto i materijalni status, vanjski imidž, napisana knjiga, svrhovit posao, usvojena nova navika, odbačeni obiteljski obrazac, uspjeh je kao i sreća, nekakav esencijalni trenutak, ono što pokrene naš životni libido. Od milijardu definicija uspjeha, evo mogu izdvojiti jedan koji mi sad pada na pamet – držati konce svog života u svojim rukama.

Okruženi smo stereotipima, i muškarci i žene, ali ako govorimo o ljepoti u kontekstu inteligencije, govorimo isključivo o ženskom pitanju

Svodi li se sve u našem polariziranom društvu na odnose moći, dominiranja i pokušaje dokazivanja malčice viših pozicija od drugih u okolini i koliko to može biti zamorno?

Možda ne sve, ali puno toga svakako. Najjasnije se možda ocrtava u politici ako govorimo o društvu. Politika je moć, nažalost još uvijek u većoj mjeri rezervirana za muškarce koji sigurno imaju drugačiji doživljaj moći u odnosu na žene. A pozicija moći je vrlo opasna, čovjeka može potpuno obuzeti, a na kakav će način to iskoristiti, ovisi u čijim je rukama. Takva pozicija stvara hijerarhijske odnose u društvu, kaste nisu rezervirane samo za neka istočnjačka društva.

Podjela je prisutna gdje god se okrenemo, mnogo ljudi “titra” na titule, funkcije, društveni status, stalno nam je da smo bolji od susjeda, stalno nam je da ljudi vide “kako nam je dobro”. S druge strane, realnost je drugdje, život je drugdje. Dovoljno je provozati se tramvajem 2 dana. Tamo je presjek društva. Može pomoći za shvatiti odnose moći.

Obožavam humor u svim oblicima

Jednom si se stereotipu uspješno othrvala u prvoj fazi života. Koje su još opterećujući stereotipi s kojima se susrećeš u svom profesionalnom radu? Je li lijepoj ženi dopušteno biti pametna ili je prijetnja okolini?

Prije sam, u žudnji da se otarasim predrasuda i stereotipa, bila prilično opterećena oko toga, što mi je iz današnje pozicije smiješno. Oslobođenje sam dobila onog trena kad sam odlučila da mi je zdravije biti u dobro sa sobom nego s drugima. I ovdje vrijedi prethodno pitanje. Je li lijepom muškarcu dopušteno biti pametan? Njemu je biti “lep k’o greh” dodana vrijednost na pamet i sposobnost.

Okruženi smo stereotipima, i muškarci i žene, ali ako govorimo o ljepoti u kontekstu inteligencije, govorimo isključivo o ženskom pitanju. Dužina suknje, boja ruža, broj partnera, visina štikle, dubina dekoltea, imanje djece, nemanje djece… ženu se daleko više prosuđuje.

 
Citirat ću ovdje Slavenku Drakulić koja kaže kako za muškarca nije važna ljepota jer on posjeduje moć. Ugled, slava i novac “estetski” su kriterij i mjerila muške privlačnosti i ljepote. Da, ljepota žene predstavlja jednu vrstu moći, ali ta je moć daleko slabija i – ne zaboravimo – jedina moć koja je tradicionalno u posjedu žene. Vanjska ljepota kao produkt unutarnjeg stanja kod žene mi je fascinantna. Mnogo su mi zanimljivije od muškaraca. Jer znam da su se “debelo više” morale potruditi oko nekih borbi.

Autentičnost kakvu (u medijskom prostoru i općenito) volim nose ljudi koji propitkuju, dovode u pitanje, angažiraju se, izruguju društvene anomalije, smiju se i plaču, rade na konkretnim promjenama, ne ljube razne političke korektnosti i imaju hrabrosti stati iza svojih riječi i djela

Spomenula si bila da voliš autentičnost. Koja je iznimno rijetka u našem ne samo medijskom prostoru. Ljudi se u većini slučajeva silno trude prodati nešto bez da su tržnice nužno u blizini… zamara li to? I što smatraš pod autentičnosti na način kako je voliš?

Ljudi u medijskom prostoru, sad konkretno mislim na društvene medije, prije svega prodaju – sebe. Lik i djelo. Prodajemo svoje stavove, uvjerenja, vrijednosti, prodajemo svoje skučenosti, intelekt, glazbeni ukus, sipamo mudrosti i hrabrosti, jako smo lijepi i idemo na lijepa mjesta, jedemo organsku hranu, djeca su nam fini odlikaši… To je ništa drugo nego ona trivijalna ljudska potreba za prihvaćanjem.

To ne rade samo djeca. Odrasli su gladni prihvaćanja. Mediji su moj privatni i profesionalni interes; oni nisu ni dobri ni loši, ali treba im se kritički pristupati. Imaju golemi utjecaj na društvo i bez dovoljne razine medijske pismenosti, događaju nam se razne “podvale” i svašta nam se može “prodati”.

Autentičnost kakvu (u medijskom prostoru i općenito) volim nose ljudi koji propitkuju, dovode u pitanje, angažiraju se, izruguju društvene anomalije, smiju se i plaču, rade na konkretnim promjenama, ne ljube razne političke korektnosti i imaju hrabrosti stati iza svojih riječi i djela. I duhovitost. Obožavam humor u svim oblicima.

Politikom, medijima i ženama ću se baviti u svojoj doktorskoj disertaciji, a za žene je općenito važno da su prisutne u politici jer će u suprotnom promjene vezane za ženski položaj biti spore, da ne kažem – nikakve

Koliko su Vlada ili Stožer dobro iskomunicirali javnosti teme poput cijepljenja i mučenja s prelaženjem 50% cijepljenih? Imam dojam da dobar dio toga otpada na apsolutno pogrešno i nesposobno komuniciranje vrhova prema puku… Da trebaš baciti ekspertizu sa strane, što bi rekla?

Ta je komunikacija, evo možemo ostati u domeni profesije odnosa s javnošću, školski primjer loše komunikacije. Postoje neki preduvjeti uspješne komunikacije, a usklađenost poruke je jedna od najvažnijih. Ovo sa znanstvenim savjetom je preraslo u farsu, nedostaju nam samo cola i kokice. Mislim da oni snose golemu odgovornost oko broja (ne)cijepljenih jer su ljudi zasićeni različitim porukama iz istog izvora.

Njihova prepucavanja, iznošenje prljavog rublja iz privatnih života i niske strasti po društvenim mrežama rezultat su gubitka povjerenja građana u znanost. Imam dojam kako se javnost s nekima od njih, da grubo kažem, sprda, ali još je gore što su ljude toliko zbunili, da ne kažem – izludili. Tu više nije riječ o vakserima i antivakserima.

Je li tvoja profesionalna karijera danas kompletni odraz onoga čemu si težila ili si ostavljaš prostor novim iznenađenjima? Koji si dio i područje ostavljaš za iznenaditi se? Politika? Znaš, postoji jedna od onih mikroekonomskih i socioloških teorija koje govore da bi se postigla maksimalna efektivnost u poslu za radnog vijeka uputno bi bilo svakih cca 7 godina raditi jedan generacijski poslovni switch te mijenjati svoje poslovno okruženje. Time se, vjerujem, htjelo razbiti onaj negdašnji socijalistički princip u kojem uđeš na radno mjesto i onda 35 do 45 godina do mirovine lupaš štambilje….

….i onda na prije mirovine dobiješ neku sitnu lovu i ručni sat za dar. To je prošlo svršeno vrijeme. I to mi je sjajno i nije ništa neobično – danas u puno većoj mjeri istražujemo svoje interese i mogućnosti, testiramo svoje kapacitete, imamo veću slobodu reći ne… Prilike za cjeloživotno obrazovanje su na svakom koraku, postoji i puno novih profesija, tržište je fluidnije, tehnologija nam nudi doslovno svijet na dlanu.

Politikom, medijima i ženama ću se baviti u svojoj doktorskoj disertaciji, a za žene je općenito važno da su prisutne u politici jer će u suprotnom promjene vezane za ženski položaj biti spore, da ne kažem – nikakve. Razni su načini za baviti se politikom, to nije pojam usko vezan isključivo za visoke političke funkcije. Aktivizam je politika, NGO je politika, puno toga može utjecati na politike; taj kontekst političkog ponašanja ne isključujem. Ne valja biti pasivni promatrač.

Mora biti ljeto, more i vrućina…

Živjela si dio života u Moskvi, Istanbulu, Frankfurtu, po svijetu. Kakva su općenito sjećanja i usporedbe sa svijetom prije korone i imaš li ikad potrebe dići sidro ili mi ne znamo zapravo koliko nam je lijepo s ovim što imamo, ma koliko tu ljepotu “trustovi mozgova” konstantno nagrđuju?

Doma je tamo di nam je lipo, ha ha. Meni je to iskustvo, među ostalim, donijelo jednu širinu promatranja svijeta uopće. Svijest da postoji drugo i drugačije, ne bolje ili gore, samo drugačije. Da nešto što je normalno u Istanbulu, u Zagrebu nije prihvatljivo. I da je to u redu. U Ateni je najnormalnije dignuti kredit za provode, zabavu, lifestyle. Možemo li to zamisliti u jednoj, dosta formalnoj, Njemačkoj? Interkulturalna iskustva nam omogućuju da istu stvar gledamo iz različitih pozicija; manje osuđujemo, manje se čudimo, manje upiremo prstom…ma neviđeno smo bogatiji. Etnocentrizam je glupost, “k’o to more platit'” je floskula rezervirana za samoutjehu.

Svakome je svoje najbolje, to je jasno, pa to nam je u kostima, to nam je dio identiteta, naravno da prema “svome” gajimo posebne osjećaje. Ali to ne znači da je tuđe lošije. Imam osjećaj da agresivni pristupi kojima nastojimo nekoga uvjeriti u nešto ili ljubav prema nečemu, rezultiraju upravo suprotno.

Što se više dereš, manje te čujem i smješnije zvučiš. Ako me pitaš o nacionalizmu i napuštanju Hrvatske, jako volim svoju domovinu, moj tata je bio dragovoljac, cijenim i poštujem apsolutno sve ono zbog čega mi danas imamo ovo što imamo. Ovaj današnji agresivni i isforsirani nacionalizam to nagrđuje.

 
Bez zadiranja u privatni dio, ali mimo profesionalnog života sneak peek u sfere u kojima se opuštaš kroz knjige, filmove, izlaske, glazbe, društva, mimo one predivne šibenske old school plaže s fotografija tijekom ljeta…. Kad si najsretnija, osim sa svojim djevojčicama?

Neću ti sad bacati klišeje poput “putovanja, čitanja i plesanja” jer to kao svi volimo. Knjige kupujem uvijek i svugdje, u Beogradu su cijene daleko niže i imaju odlične prijevode. Najviše novca potrošim, osim na dobru spizu, na kućnu biblioteku, svim osobama kojima želim nešto darovati (užasno sam predvidljiva) darujem knjige i posvete. One su mi jedna vrsta psihoterapije, mjesto u kojem uvijek prepoznam nešto sebe, dodirnem s nekim drugim, uzmem nešto za sebe i (možda) iskoristim to kasnije u životu. Volim ljude, volim likove i priče, drugačije živote, volim osjetiti do kud sve život seže, možda ga i bolje razumijem.

Sretna slika bi, evo zatvorit ću oči, išla ovako nekako. Ljeto je. Mora biti ljeto, more i vrućina, malo smokava i domaći orasi, neobrađeni vrt, bijeli plastični stol i stolice, pčele, sviraju Arsenove “Nježne godine”, neko hladno bijelo vino, puno je žena tu, svih generacija, smijemo se, ismijavamo izbore, rugamo se životu, intimno je i glasno. Kasnije možda pustimo stare hitove Alke Vuice, ha ha. Evo, to. Jako znam biti sretna i u doziranoj samoći.

S obzirom na sklonosti prema literaturi, koliko si daleko od svoje proze? Publicistika i stručna knjiga će vjerujem doći s doktorskim radom, ali volio bih pročitati dio koji se dotiče tvojih facts n fictiona. I o čemu bi tvoj roman ili zbirka bio?

Nastavno na prethodni odgovor, to bi bile priče o tim ženama. Mojim ženama, dalmatinskim ženama svih generacija, o tome zašto su ostajale ili odlazile. Možda, jednom.

Pročitajte još...

Anamarija Prgomet: Život bez otpada i kanti za smeće je moguć!

Anamarija Prgomet prije tri je godine prva u Hrvatskoj odlučila živjeti prema načelima zero waste pokreta. Trebalo joj je 4 mjeseca da pronađe sve alternative takvom životu, ali puno dulje da i druge inspirira da stvaraju manje smeća

Antonella Šantek: Cura koja crta ‘Lutajuće knjige’ i pomaže beskućnicima!

Aktivistica i ulična umjetnica Antonella Šantek pokrenula je projekt 'Lutajuće knjige' - oslikavajući raspadnute stranice starih knjiga razveseljava brojne Zagrepčane, a prije 9 godina, nakon što je upoznala Milu Mrvalja, koji je tada bio beskućnik i s kojim je postala jako dobra prijateljica osnovala je udrugu 'Fajter'

Arhitektica Ivana Živičnjak: U Australiji radim na robotic hubu – boljem od Amazonovog

Zagrebačka arhitektica otvoreno progovara o prednostima i manama života u dalekoj Australiji, kamo se zbog posla preselila prije 7 godine, te ističe kako i tamo ima korupcije i nepotizma, samo su manje očiti nego u Hrvatskoj

Božena Vrgoč: Projekt ‘STEM za sve’ želimo dovesti u svaki vrtić u Hrvatskoj!

"Cilj nam je organizirati STEM kampove diljem Lijepe naše, osobito u ruralnim područjima i na otocima kako bi sva djeca dobila priliku razvijati znanja i vještine, kreativno se izražavati, stvarati izume i zabavljati se uz robotiće. Želimo povezati STEM, sport i učenje stranih jezika kako bi se djeca cjelovito razvijala, stvarala i istraživala uz zabavu i igru", objašnjava hrvatska pedagoginja

Povezano

Niko Sentić pobjednik jedinstvene domaće nagrade za dizajn moderne džezve

Barcaffè i Studij dizajna proglasili su pobjednike natječaja Moderna džezva koji podupire mlade dizajnere tijekom školovanja

Odvjetnica Tanja Vranjican: Međunarodne internetske prevare su budućnost kriminala!

Poznata odvjetnica razgovoru za Mixer, među ostalim, komentira hit fraud serijale na popularnim streaming servisima i situaciju na tuzemnoj pravosudnoj sceni

Pece Acev (Sobočan): Tržištu kontinuirano nastojimo ponuditi nešto novo, održivo i kreativno!

Sobočan danas izvozi na 40 svjetskih tržišta, a gotovo 70% prihoda tvrtke je od izvoza. Tajna uspjeha je u stalnom ulaganju, u ljude, opremu, nove tehnologije i moderne strojeve, ali i u stalnom praćenju trendova i osluškivanju potreba kupaca i partnera te učenju koje nikad ne prestaje

Spoj akademske i poslovne zajednice: Tjedan karijera Sveučilišta Sjever nadmašio sva očekivanja!

Više od 80-ak tvrtki predstavilo se od 16. do 20. svibnja studentima tijekom pet dana održavanja festivala u dva središnja grada regije, dvije županije, u dva sveučilišna centra - onom u Koprivnici i Varaždinu

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime