Zagreb nakon potresa. Mnogo se roditelja zabrinulo za sigurnost i zdravlje svoje djece, s obzirom na građu s narušenih zgrada koje prijete prolaznicima, osobito djeci, za nesmetano kretanje i siguran put do škole.
Organizirali su nekoliko grupa na društvenim mrežama koje su pokušale apelirati na gradsku vlast i skrenuti stvar na problem. Razgovarali smo s dvije osnivačice takvih grupa na Facebooku, urednicom i novinarkom Vesnom Blašković koja je pokrenula grupu “Potres u Zagrebu – Svi mi u centru” i kazališnom redateljicom Anicom Tomić koja stoji iza grupe “Za sigurniji centar Zagreba”. U razgovoru za Mixer otkrile su nam sve popravcima grada te o svim aspektima rada na sanaciji.
Zagreb više nije isti grad
Zagreb prije i Zagreb nakon potresa nije isti grad, ali je isto vodstvo. Naime, Zagreb nije siguran grad, osobito jezgra, centar. To je premisa i vašeg aktivizma, kako preko društvenih mreža tako i offline inicijativa. Koji su točno vaši zahtjevi, na što upozoravate te koliko je hitno i moguće što brže reagirati?
Vesna Blašković: Grupu sam osnovala tri dana nakon onog prvog potresa u ožujku 2020. Ljudi su bili uplašeni, prepušteni samima sebi. Vidjela sam da je važno da se svi mi koje muče iste brige i problemi povežu na jedno mjesto. Iako iskreno suosjećamo sa svim zagrebačkim nastradalim četvrtima i svi su dobrodošli, u centru nas povezuju slični problemi. To su višestambene zgrade, često sa zamršenom vlasničkom strukturom, zgrade pod pojedinačnom ili općom zaštitom itd.
Već u prvim satima nakon što sam osnovala grupu, imali smo nekoliko tisuća članova, što mi je samo potvrdilo da sam u pravu. Danas imamo više od 12,5 tisuća aktivnih članova. Ne bih se nikako nazvala aktivisticom, moja je jedina zadaća i cilj da se ljudi povežu i da riješe ono što ih muči. Da razmijene iskustva, pronađu utjehu ako treba… Nakon potresa, očekivali smo da će nam netko reći što da radimo, no to se nije dogodilo, čak smo i optuženi kako smo za potres sami krivi. To nas je brzo osvijestilo i shvatili smo da pomoć neće doći, barem ne onako brzo i u onom obliku koliko smo je trebali.
Anica Tomić: Kao što i sami znate, središte Zagreba teško je stradalo u potresu koji nas je pogodio 22. ožujka 2020. Novi potres na području Gline i Petrinje 29. prosinca 2020. jako se osjetio i u Zagrebu, kao i većina naknadnih podrhtavanja tla. Osim što donose strah i neizvjesnost, novi potresi dodatno narušavaju sigurnost zgrada; dimnjaci, atike, zabatni zidovi, štukature oštećenih zgrada zasipaju ulice i ceste Donjega grada i predstavljaju prijetnju svima nama koji živimo, radimo i krećemo se gradskim središtem.
Zakonska je i ustavna obveza nadležnih institucija brinuti o životu i sigurnosti učenika, učitelja i građana te učiniti sve kako bi učenici sigurno dolazili u školu i iz nje odlazili svojim domovima te kako bi u školi bili sigurni. Paralelno s izgradnjom zaštitnih skela, tražimo inspekciju i uklanjanje svih opasnih dijelova zgrada na svim prilaznim putevima. Ne zadovoljavamo se postavljenim trakama koje učenici na nekim dijelovima moraju zaobilaziti i pritom se sklanjati na prometnice pune automobila. Također tražili smo termine za uvid u dokumentaciju od nadležnih, te jasni dugoročni plan o protupotresnom ojačavanju odgojno-obrazovnih institucija.
U mnoge se ljude uvukao strah, boje se boraviti u protresenim stanovima, boje se hodati gradom da ih komad cigle ne ubije!
Mnogi građani bez plina i tople vode
Od početnoga građanskog tihog pritiska preko Facebook grupa u kojima aktivno sudjelujete sve dosad, koliko se pomaklo s mrtve točke?
Vesna Blašković: Kada je riječ o onome što najviše muči stanare centra, a što vidim kroz svoju grupu “Potres u Zagrebu – svi mi u centru”, građani se i dalje bore s većinom istih problema koji su ih mučili i 22. ožujka 2020. Mnogi su i dalje bez plina, grijanja, tople vode. Zabati su i dalje srušeni, dimnjaci nisu riješeni. Velik dio stanara je ipak sanirao ove hitne stvari, no oni koji nisu imali novca, to nažalost nisu napravili. Mnogi su iz centra iselili jer su im zgrade označene crvenom naljepnicom, nepogodne za život. U mnoge se ljude uvukao strah, boje se boraviti u protresenim stanovima, boje se hodati gradom da ih komad cigle ne ubije.
Petrinjski potres sve nas je dodatno protresao, i fizički i emotivno i materijalno. Nema zgrade u centru koja nema novu štetu. No, istodobno, taj nas je potres osvijestio. Shvatili smo da u devet mjeseci za Zagreb suštinski ništa nije učinjeno, obnova je prepuštena isključivo stanarima i operativno i materijalno. Šest nas se mjeseci zavlačilo donošenjem zakona, a sad, još četiri mjeseca nakon toga, vidimo da i dalje ništa nije učinjeno. Za dva mjeseca bit će godina dana od potresa u kojem je stradala povijesna jezgra glavnog i najvećeg grada RH, žila kucavica naše države. Kao da nikoga nije briga za to.
Roditelji i dalje šalju informacije o tome da ima još mnogo objekata koji izgledaju opasno i gdje bi se trebale izgraditi skele
Anica Tomić: Kroz ovih nekoliko dana mi kao Inicijativa roditelja pratili smo situaciju i po ulicama Zagreba, pogotovo onima koje su bile navedene odmah u našem apelu. Uistinu su vatrogasci čistili i skidali sve opasne stvari koje su se mogle skinuti. Paralelno su se na ovim najopasnijim zgradama počele stavljati zaštitne skele, ali još je jako puno tih opasnih zgrada i možda bi trebalo razmisliti da se sve ulice koje su na točkama kretanja naše djece prema školama, a tiču se šireg dijela Donjeg grada, što prije počnu obnavljati.
Jasno je da će zaštitne skele i nadstrešnice biti privremeno rješenje koje ne može i ne smije ostati dugoročno. Ovim apeliram da se još jednom pregledaju ulice. Roditelji i dalje šalju informacije o tome da ima još mnogo objekata koji izgledaju opasno i gdje bi se trebale izgraditi skele. Došlo je do pomaka, ali se i dalje treba intenzivno djelovati bez obzira na to što je škola krenula.
Smatrate li da dio javnosti bagatelizira problematiku u smislu prebacivanja krivnje i odgovornosti na same stanare i vlasnike zgrada?
Vesna Blašković: Nedostatak empatije svakome ide samo njemu na dušu. Što se tiče pojedinih političara i izjava poput one da baka iz Lapca nema što obnavljati stanove bogatašima iz centra ili da su si građani sami krivi za potres, te su izjave nanijele neopisivu štetu. Ne znam jesu li osobe koje su ih izrekle uopće svjesne da su, za nekoliko političkih bodova koje su možda u tom trenutku dobile, naštetile tkivu ove zemlje, unijele razdor i stvorile daljnje podjele u društvu. Iskreno se pitam koliko podjela još naše društvo može podnijeti.
Anica Tomić: To je kompleksno pitanje. Ova situacija zahtijeva suradnju svih oni koji su na neki način dionici obnove, i kao takvi mogu ubrzati proces sigurnosti Grada. Vjerujem da bi olakšavanje papirologije i predaje te edukacija stanara i njihovo brzo usuglašavanje svakako ubrzalo proces, no tu i sama struka mora pomoći koja bi za početak trebala predložiti neka brza rješenje unutar kojeg se opasni, a zaštićeni dijelovi, ipak mogu ukloniti. Sigurnost građana mora biti prioritet.
Kada se život normalizira, a hoće, mnogi će se zapanjiti stanjem centra grada. A Naša je tradicija kao srednjoeuropske države, u naš je DNK utkana struktura u kojem postoji glavni trg, centar grada, svi putevi vode u centar!
Koliko je moguće da su vaše inicijative pale u drugi plan zbog pandemije i drugog potresa, onog u području Siska, Gline i Petrinje?
Vesna Blašković: Teško mi je obnovu dovesti u vezu s koronakrizom jer ona utječe na sve u našem društvu, a i globalno, tako da ni stradalnici potresa nisu izdvojeni. Da je pomoglo, sigurno da nije. Primjerice, u prvim danima nakon potresa u doba onog prvog lockdowna, jedva ste mogli namoliti nekog majstora ili službu da vam uđe u stan. Ono u što sam sto posto sigurna jest da kada se život normalizira, a hoće, mnogi će se zapanjiti stanjem centra grada. A naša je tradicija kao srednjoeuropske države, u naš je DNK utkana struktura u kojem postoji glavni trg, centar grada, svi putevi vode u centar. U centru su smještene sve institucije, kulturni i zabavni sadržaji, kao i u većini srednjeeuropskih gradova. Ljudima na području Banije treba pomoći promptno i sveubuhvatno, to nitko ne dovodi u pitanje.
Anica Tomić: Ne bih tako postavljala situaciju. Potres je elementarna nepogoda i statistički se po riječima stručnjaka događa slučajno. Ovo je težak trenutak naše povijesti i mislim da je vrijeme da se prestaje prebacivati odgovornost. Zagreb je potresen odavno, nažalost sad su se dogodili i Sisak, Petrinja i Glina kojima svi pomažemo, koliko možemo. Ovdje ne bi trebalo biti prioriteta, sve je jednako važno jer se radi o životima i sigurnosti svih naših građana. Dakle, treba hitno naći rješenje koje će zaobići birokraciju, ako treba i nadopisati nešto u zakonu. Kad konkretno govorimo o Zagrebu, smatram da cijela struka, vlasnici zgrada i država trebaju ići prema trajnom, a ne trenutnom rješenju. Dakle, ubrzati protupotresnu obnovu i napraviti prioritete koji se posebno odnose na sigurnost ulica kojima prolaze naša djeca i građani i građanke našeg grada.
Treba se pojednostaviti procedura
Stručnjaci za obnovu, arhitekti, većinom se slažu da je za adekvatnu obnovu središta Zagreba gotovo nužno postaviti svojevrstan “partnerski” odnos između Grada i privatnih vlasnika, stanara. Je li takva vrsta rješavanja problema i simbioza moguća?
Vesna Blašković: Podsjetit ću da je u Zakon o obnovi ugrađen model konstrukcijske obnove po modelu 60:20:20, pri čemu država sufinancira konstrukcijsku obnovu građevina sa 60 posto, a Grad i suvlasnici sa po 20. Osim toga, država kontrolira i Fond za obnovu, dakle, odnosi su jasni. Stanarima je najvažnije da se pomaknemo s mrtve točke, da se pojednostavi procedura, da možemo jasno i transparentno dobiti odgovore na pitanja o obnovi.
Iščitavanje zakona ne može i ne smije biti prepušteno stanarima. Svi mi imamo upravitelje zgrada, koji su za svoj posao plaćeni. Svi mi imamo i vlast, koja je plaćena iz naših džepova i koja bi trebala biti pomoć i partner u nevoljama. Naravno da i mi želimo dijalog, mi nismo na suprotstavljenim stranama. Nadam se da je vlasti važno da im građani žive u sigurnim zgradama, kao i u ostatku EU, čija smo članica te da se poštuju i provode zakoni koje su sami donijeli.
Anica Tomić: Mislim da treba pokazati dobru volju, smanjiti papire i birokraciju, i u ovim kriznim vremenima tražiti brza rješenja na korist građanka i građana.
Hoće li skorašnji izbori ubrzati te procese budući da bi se trebalo krenuti zadovoljavati potencijalno biračko tijelo rješavanjem problema?
Anica Tomić: Mislim da, kako vi kažete “biračko tijelo”, također traži brzo rješenje. Nisam sigurna da će politika popustiti jer za ovakve poduhvate treba puno političke volje, kompromisa i međusobnog popuštanja. Nažalost, ova naša inicijativa pokazala je i drugi problem – naime sve stranke, i one koje drže vlast u Gradu i oporbene, reagirale su tek kad se nekoliko tisuća roditelja diglo na noge. Nama je svima drago što oni misle jednako kao i mi, ali misao im je nažalost zakasnila. Pitam se gdje su im misli bile prije, jer protreseni smo odavno, a djeca idu u školu mjesecima. Ovim putem apeliram da sve stranke sjednu s Gradskom upravom i nađu hitno rješenje te da na trenutak zaborave stranačke animozitete – s obzirom da ovo pitanje sigurnosti djece mora biti nadstranačko. Vjerujem da većina od njih ima djecu ili unuke, pa će nadam se, razumjeti taj apel.
Tražimo rješenje od gradskih očeva, čiji je zadatak, među ostalim, i slušati građane jer oni su tu zbog nas, a ne obrnuto!
Istina je da su ulice opasne
Frustrira li Vas činjenica da za stvari koje bi se trebale podrazumijevati, kao što je sigurnost kretanja građana u potresom oštećenim područjima, Vi morate biti izrazito vokalne i glasne da bi Vas se uopće doživjelo…
Anica Tomić: Ne frustrira me, u svojim predstavama oduvijek obrađujem neuralgične i teške teme i naš društveni kontekst – od pitanja marginaliziranih – malih ljudi, do tema rata, PTSP-a, kao i nasilja, što obiteljskog, što onog koje se događa na ulici. S druge strane, u privatnom životu naše demokratsko pravo jest da iskoristimo naše građanske zakonske mogućnosti i upućujemo na nedosljednosti i probleme grada u kojem živimo i djelujemo. Osjećam to kao svoju dužnost u kojoj ne vidim privatni interes, nego dobrobiti zajednice. Konkretno u ovom slučaju tražimo rješenje od gradskih očeva, čiji je zadatak među ostalim i slušati građane, jer oni su tu zbog nas, a ne obrnuto.
Kada i u kojim uvjetima ćete smatrati da su Vaši zahtjevi riješeni? Što je sve potrebno učiniti?
Anica Tomić: Bit ćemo zadovoljni kad nam ulice grada budu sigurne. Vidimo neke pomake, što je pohvalno, no istodobno ako se nama kao građanima učini da su i dalje neke zgrade nesigurne za prolaz, a nadležni tvrde da su sigurne. Želimo ovlašteni potpis nekoga tko jamči za sigurnost istog. Moramo shvatiti da su životi naše djece u domeni naše odgovornosti i o njima ne bi smjelo biti pregovaranja. Hegelijanski gledano – istina je cjelovita i ona u sebi ima razlike, koje se na kraju spajaju zbog istine – kao zajedničkog cilja. A istina je ovdje da su ulice opasne i da tražimo rješenje, ali unutar te istine nema razlike.
Foto: Shutterstock, Unsplash i Facebook