Petak, 24 rujna, 2021

ĐORĐE KUKULJICA: Zagreb je hrabar grad, dokazao je to kroz povijest, dokazat će to i sada!

Grad čine ljudi, a ne arhitektura, a moji sugrađani su na kraju snaga, umorni, potrošeni, uplašeni, jednom riječju razoreni. To nije dobro. Zagreb je hrabar grad. Siguran sam. Samo treba dobiti pomoć tamo odakle je jedino i treba dobiti. Od gradskih i državnih vlasti i ponovno će to biti grad kakvog od malih nogu poznam. U svakom slučaju trebamo se držati zajedno!

Aktualni trenutak nakon prelaska najgore godine 2020. u 2021. – od regionalnog rata naovamo, ne samo za kulturu i umjetnost na ovim prostorima. Osim primarnih ljudskih potreba za životom i instinktom održanja, sekundarnih za pristojnim egzistencijalizmom – rješenjem stalnih prihoda i sigurnosti života – sve je dovedeno u pitanje, od pandemije do potresa.

S glumcem Đorđem Kukuljicom razgovaramo o aktualnoj situaciji u kojoj se našla cijela država, a posebno umjetnici, te brojnim aktualnim pitanjima na početku toliko očekivane nove godine, koja prema recentnim događajima zasad, nažalost, nimalo ne obećava. No, možda nas iznenadi.

Najgori je osjećaj nemoć, ali treba pomoći, biti solidaran, empatičan

Kako se Vi nosite s aktualnom situacijom – pandemija pa potresi?
Dakle, u cijeloj ljudskoj povijesti po jedna generacija je svakih stotinjak godina bila suočena s ovakvim prirodnim izazovima. Bilo da su to razorni potresi, bilo da je riječ o pandemiji većih razmjera i inih katastrofa. Nas je, eto, na prijelazu u treće desetljeće 21. stoljeća pogodilo njih nekoliko. Uz već poznate i razorne potrese, na koje nitko od nas nije imun i koji su nas podsjetili da se nalazimo, nažalost, na trusnom području i koji su izazvali toliko stradanja i patnje kako na jednom od najsiromašnijih dijelova Hrvatske, tako i u našem glavnom gradu, pa sve do veoma gadnog virusa koji se kod nas pokazao i te kako smrtonosnim, do kolapsa ekonomije kao implikacija ove dvije nevolje. Govorimo, dakle, o globalnom stradanju i ugrozama, s kojima je suočen cijeli svijet.

Meni osobno potres nije prouzročio veće štete, ali nakon svih tih slika, ljudi, životinja, te djece po šatorima, tih starijih, nemoćnih ljudi koji spavaju na otvorenom i po dvoranama, štalama, montažnim kućicama, sve me je toliko rastužilo, učinilo bespomoćnim. To je najgori osjećaj. Nemoć. Ali treba pomoći, koliko se može, biti solidaran, biti empatičan, što ljudi moje zemlje i pokazuju i na tome im naklon do zemlje. Da, treba pognuti glavu u čast te naše, ljudske empatije iz Hrvatske i svih okolnih zemalja. Ljudi smo, pobogu, svi. Nažalost, nikada se ne zna gdje će se katastrofa dogoditi i upravo iz tog razloga treba biti čovjek i zato hvala svima na velikom srcu i volji. To je formula kojom se jedino može suprotstaviti prirodnim nedaćama. Jedino i samo zajedno. Vjerojatno zvuči kao floskula, ali u tome je i zamka! Od kada smo to mi, ljudi, i intelektualci, umjetnici, od kada smo to iskreno zajedništvo detektirali kao floskulu? To je, iz iskustva govorim, težak faul!

Posebno mi je neugodno vidjeti Zagreb, glavni grad, kulturni i sveučilišni centar na koljenima. Po meni, grad čine ljudi, a ne arhitektura, a moji sugrađani su na kraju snaga, umorni, potrošeni, uplašeni, jednom riječju razoreni. To nije dobro. Zagreb je hrabar grad, dokazao je to kroz povijest, dokazat će to i sada. Siguran sam. Samo treba dobiti pomoć tamo odakle je jedino i treba dobiti. Od gradskih i državnih vlasti i ponovno će to biti grad kakvog od malih nogu poznam. U svakom slučaju trebamo se držati zajedno! 

Mi u Gavelli radimo unatoč pandemiji i potresima

Na kazališnoj i glumačkoj sceni ljudi se pokušavaju snaći u trenutku, ali dosta se pobiru i refleksije društvenog trenutka u kojem svi grakću na sve, prokazuju prstima, dosta je nezadovoljstva… Kako gledate kazališni trenutak 2020./2021. i koja je projekcija situacije prema Vašem mišljenju?
Moje je matično kazalište i jedino dramsko u cijeloj Hrvatskoj, GDK Gavella, već početkom sezone, usprkos oštećenjima u proljetnom potresu i privremeno neuporabljivoj zgradi, sceni, krenulo u, na neki način, okršaj sa 2020. godinom. Pod umjetničkim vodstvom Filipa Šovagovića i Dubravka Mihanovića nastao je projekt upravo imenom ‘Zagreb 2020’ u kojem se, među ostalim, govori i o problemima virusa, potresa, poplave i ostalih nedaća sa kojima se susreo Zagreb. Na specifičan, filipovskomihanovićevski način 20 kolega iz ansambla, pojačano sa tri iznimna glazbenika, u prostoru Kuće za ljude i umjetnost Lauba pet puta je izvelo ovu predstavu. Nadam se da će, kada se kazalište konačno obnovi, ova predstava zaživjeti i na repertoaru Gavelle.

Drugi projekt kazališta Gavella bila je instalacija u tunelu Grič, autora Enesa Vejzovića, kolege iz ansambla. Nas 15-ak je u tunelu dočekivalo publiku, svatko u svojoj improviziranoj sobi, po njih četvero zbog epidemioloških mjera. Dva puta smo nastupali, a preostale dvije izvedbe su otkazane, zbog problema s virusom i zarazom kolega iz tehnike. Dakle, mi u Gavelli ipak radimo, unatoč pandemiji, potresu, poplavama… Takoreći, mi radimo i čekamo bolja vremena. Od graktanja eho može biti samo graktaj.

Slikari i rudari iz Gavelle, s kolegom Hrvojem Klobučarom

Vi ste kao glumac sa stalnim angažmanom u Gavelli u neku ruku zaštićeniji od neovisnih i slobodnjaka iz profesije. Guše li Vas prigovori s njihovih strana kad se pozivaju na to da glumci bez predstava ili desetkovanih repertoara dobivaju plaću?
Eto, djelomični odgovor na ovo pitanje krije se u odgovoru na drugo pitanje. Meni je potpuno jasna pozicija slobodnih umjetnika jer sam i sâm imao takav status gotovo osam godina! Sva ta neizvjesnost, sva ta borba, cijeli splet okolnosti je brutalno težak. Ne prođe dan da u našoj whatsapp grupi ansambla Gavella netko ne podijeli račun za pomoć samostalnim umjetnicima. S velikom empatijom i suosjećanjem. Za Boga, pa svi smo mi na neku način bandofbrothers, pomažemo, uplaćujemo…

A niti oni grakću na nas, nego traže potporu u zajedničkim istupima prema instancama koje su dužne riješiti njihove probleme. Zapravo smo ponovno svi zajedno, a pomoć i razumijevanje uvijek dobiju i sa radošću, koliko možemo, pomognemo. Važno je da znaju da nisu sami, da imaju našu punu podršku. A komentar na političke dogodovštine nemam, niti ikakvoga mišljenja o tome. Samo neka politika stoji podalje od nas, kazalištaraca, i umjetnosti općenito. 

Zakone države, u kojoj živiš i radiš, moraš poštovati

Nedavno ste reagirali na svom službenom Facebook profilu na istup scenarista i redatelja te profesora na Akademiji dramskih umjetnosti Ognjena Sviličića u Jutarnjem listu, u kojem kaže, isprovociran određenim segmentom društva u nas, kako će svojim studentima predavati na srpskom jeziku. Surađivali ste, znate se, ali ne slažete se po ovom pitanju?
“Odlazi cirkus iz našeg malog grada, širokim drumom što izlazi na most, odlazi cirkus i ja se pitam sada, ‘ko je domaćin a ‘ko je bio gost?” Moj imenjak je u svojim stihovima sve pojasnio, na ljudski način. Ustav Republike Hrvatske, dakle, a ne neki nevažan dokument, u točki 12. govori o uporabi hrvatskog jezika kao službenog u svim državnim institucijama! Možda sam promašio točku, ali to je bit! Oprostite dragi moji, ali ako ja mogu, možete i vi. Uopće je bespredmetno razgovarati na ovaj način. Zakone i regule države, u kojoj živiš i radiš, moraš poštovati. Tim više ako obnašaš funkciju od vitalne važnosti za cjelokupno društvo, što rad s mladim ljudima na Akademiji dramske umjetnosti i jest. Odgovornost i posljedice koje ona nosi. Ili si čovjek pa se s time nosiš kao odgovorna osoba, ili provociraš i srozavaš funkciju profesora koju obnašaš, ne postoji treće.

Tko je mene pitao onih ratnih devedesetih što me tišti, što me muči? Stvar osobne odgovornosti prema zajednici i prema samome sebi, stvar ne dobrog ukusa, nego zakonskih regula koje povlače i odgovornost, je upravo narušena. Zamislite da ja danas, kao profesor na FDU u Beogradu, držim predavanje na hrvatskom jeziku. Bila bi fora, studenti bi me voljeli, neki i ne bi, bilo bi onako provokatorski smiješno. Onda bi došao netko i rekao mi da odem, uručio otkaz i pritom bi mi još natrljao nos, a s obzirom na poziciju akademije u Beogradu, vjerojatno bi bila i neka navijačka sačekuša i ne bi im mogao zamjeriti. Ako želiš provocirati, praviti se boljim i pravednijim od svoje okolice, ako želiš svojim istupom privući one za koje ćeš ubuduće raditi, bolji izraz je zapravo – ako se želiš nekome uvući u… znate već što – onda to uradi, ali budi spreman to i platiti. Do kada će u našoj državi biti moguće raditi takve stvari i ne snositi odgovornost, do tada će biti i raznih Sviličića i inih koji besramno provociraju.

Kolegu Ognjena površno poznajem. Nismo izravno surađivali. Njegov scenarij za film „Otac“ je odličan uradak, kao i istoimeni film i moj kolega Goran Bogdan u njemu. Sretan sam zbog tog divnog filma. Ali ne možemo uzimati pravdu u svoje ruke i biti iznad zakona i cijelog društva općenito. Taj post je onako bunt iz srca, reakcija na sve što sam ja i nemali broj mojih prijatelja baš iz Beograda prošao, nakon tih nesretnih devedesetih. Mi smo šutjeli u Zagrebu dok nismo naučili pravila ovoga grada. Bijasmo dotepenci, kako reče moj prijatelj Petar iz Zemuna. Koliko puta su nas ispravljali, koliko puta kritizirali.

Eto, upravo iz tog bunta sam napisao to što sam napisao. Uostalom, mislim da više nema potrebe o tome razgovarati. Tko je shvatio, shvatio je. Koga nije briga, neće ga ni biti briga. To nema veze ni sa kakvim nacionalizmom, jednosmjernim razmišljanjem. To je stvar opće kulture i civilizacijskog ophođenja. Budući da sam Hrvat koji je došao u Zagreb iz Beograda 1992./93., dio mog posta je na beogradskom slengu jer ga jako dobro znam i odrastao sam na tom asfaltu i puno mangupa sam upoznao, ali urbanih mangupa. U ovoj priči na koju reagirah oštro, nema ničega urbanog!

Đorđe u seriji “Senke nad Balkanom”

Jesu li srpski i hrvatski isti jezici? Slični, naravno, bez karikiranja, korijen je gotovo isti, narječja i gramatika i pravopis ima svoje rukavce, ali razumijemo se bez problema i potrebe prevoditelja ako se ne uzme ona logika da ima jako puno ljudi na ovim terenima koja je potreban prevoditelj i s rvackog na hrvatski. Kakav je Vaš stav o tome?

Godina je 1997. ili 1998., a u SC-u sjajan film „Rane“, kod nas preveden kao „Ozljede“. Bože, koliko sam se smijao, s svojom zagrebačkom ekipom Beograđana. Toliko je to bilo smiješno i neduhovito, zapravo suvišno. To su bile jako opasne godine. Da, srpski i hrvatski se jako razlikuju. Svakog dana sve više jer svakoga dana znalci izmisle po neku novu riječ. Meni se puno toga zamjeralo tih devedesetih, dosta me je ljudi pozivalo na red, tražilo objašnjenja od mene. Dakle, boravio sam u podrumu ljudske savjesti uz sve probleme i invaliditet koji sam stekao u Zagrebu 1996. godine. I uspio sam se izboriti i sa sobom i sa drugima i s prijevodima i inim glupostima.

Poanta bavljenja posla kojim se bavim, po mom skromnom mišljenju, i jest nekakva vrsta fuzije. Ali, prvo trebate poznavati stvari koje spajate, u protivnom događa se upravo ovo što se nama događa. Kaos! Postoje i slučajevi iskrivljavanja jezika, naravno, od ešalona koji se ni sam ne koristi istim na ispravan način. Svjedoci smo kako to završi, nažalost. Ali srž problema je, po meni, baš u inzistiranju institucija da opismenjavanju, da znanje prodre do najsitnije pore našeg društva. E sad, ja bih osobno angažirao profesora Baltazara. 

Nije li već pomalo zamorno i deplasirano koristiti argumente srpstva i hrvatstva pri kulturnim akcijama jer dojam je da se stalno vuku neke politički nezdrave konotacije različitosti umjesto uživanja i poštivanja?

Vaše pitanje je eklatantan primjer sudaranja tektonskih ploča na ovim prostorima. Ja to znam od svoje sedme godine života. No, jednu stvar ne treba zaboraviti. Sve je to super i lijepo, zavodljivo pa čak i progresivno. Nema ničeg ljepšeg od miješane kulturne scene. Moj kolega Šova i ja isfurali smo u njegovoj predstavi „Ilijada 2001 u svemiru“ takozvani kajbre izričaj. Sve se može, za sve što je dobro i izvrsno uvijek ima pokrića. Ali… ali… ali…, sve uvijek počinje od poštivanja sebe i svoga. Taj put sam dugo i bolno učio i mogu vam reći da je mir koji ta spoznaja donosi jako ljekovit. Da se tako prije razmišljalo, gdje bi nam bio kraj! Ali za to su potrebne dvije polovice mozga. To je bit. Lijeva nema svoju stranu bez desne, a desna nema potrebu bez lijeve. To je taj urbani vapaj između tog kaj i tog bre.

Koliko kolega iz Hrvatske sudjeluje u genijalnim projektima u Srbiji? I sam sam imao čast raditi izvrsnu seriju „Senke nad Balkanom“ kod Bjele (Dragana Bjelogrlića, op.au.), a koliko umjetnika iz Srbije radi u našim projektima? Odgovor je puno! Na dobrom je to sve putu. Ima nade za nas, ali sve je to krhko. I eto, dogodi se jedan bezumni incident, jedna polu inteligentna provokacija, a upravo se treba dogoditi suprotno. Mi sami sebe moramo čuvati od nas samih. Eto, zato sam ljut. U materijalnom svijetu prevladati vlastite porive, komplekse i promatrati kao umjetnik kojemu je zadatak da spaja, a ne da udaljuje i iritira! I nismo mi nikakva plemena, mi smo tužna ljudska priča s prekrasnog poluotoka Balkana, koja je svoju povijest pisala patnjom i krvlju uvijek zbog tuđih interesa. Tužno.

Probe preko Skypea

Kakvi su vaši kreativni i glumački planovi ako ih uopće možete imati i raditi tijekom ove nepredvidive godine?
Radovao sam se ovom pitanju otkako sam ga ugledao. Usprkos mjerama, zabranama, ograničenja, uvijek se nađe načina za dobar rad. Prije dva tjedna sam preko Zooma pogledao izvrsnu predstavu Bobe Jelčića „Višnjik u višnjiku“. Izvrsno. Kolege, ideja, realizacija. Pametno. Ponosan sam i na svoju Lanu (Lana Meniga, op.au.) koja se izvrsno uklopila među sjajne kolege. Baš veliko srce. Ja, pak, s kolegama iz Slovenije – redateljem Samom Strelecom i kolegicom Tinom Gorenjak – već mjesec dana imam probe preko Skypea. Radimo jedan divan komad nizozemske spisateljice (za sada neka ostane neizrečeno) i divno nam je. Takvo olakšanje i borba sa samim sobom u svojoj sobi – e to iskustvo i sada poznam. Lijepo je to. Baš sam veseo i nadam se da će premijera biti prije ljeta, ako se za to stvore uvjeti. Bit će u Mariboru. Zadržao bih se na ovom, a o ostalim angažmanima, kada i ja više budem znao. Hahaha

Iz monodrame “Hrvatski Bog na Marsu”

Koji su Vam najdraži domaći autori i kolege glumci/glumice u kontekstu suradnika i u poziciji gledatelja kad zamijenite mjesta pa ih promatrate kao gledatelj bilo na platnu, ekranu ili daskama?
Zanimljivo, gledam na svoj poziv kao na poslanje kojim se nešto može popraviti. Neki put je to Sizifov posao, a neki puta to samo teče. Kao što znate, moja bliskost s Filipom Šovagovićem i ta urbana ovisnost o njegovu promišljanju na kajbre dijalektu. Tri puta sam ga gledao kao autora i tri puta je pobijedio. U posljednjoj na daskama Gavelle odigranoj premijeri, a ujedno i nagrađenoj kao najboljoj predstavi u Hrvatskoj 2020. godine, „Hotel Zagorje“, toliko sam se zaljubio u ženski dio ansambla, pošto sam jedini muškarac u podjeli, a njih je osam. Toliko su žive i tužne, smrtno istinite. Anica Tomić i Jelena Kovačić su s njima čudo napravile. Hvala Ivani Bodrožić na stogovima boli i patnje tih žena izbjeglica… Kada to netko pogleda, taj zadnji Dijanin ili Ivanin monolog kroz suze i grcajući, odmah shvati koliko je sve u životu porazno. Osim ljubavi. Ljubav mi je najbolji kolega u životu, Angelo, a to zna biti jako bolno.

Jedan ste od glumaca koji se nije libio nastupiti u TV novelama i sapunicama, no to nisu uloge koje su Vam mogle pokvariti reputaciju sjajnog karakternog glumca. Koja je Vaša uloga, Vaš trademark i nešto u čemu ste najviše dosad uživali? I postoje li neke o kojima maštate…

Kada se nađete u situaciji u kojoj sam se ja našao tada, koncem devedesetih – kada kao stipendist Gavelle ostanete bez stipendije, kada zbog invaliditeta ne možete ono što ste prije dvije godine mogli malim prstom, kada ste kao slobodni umjetnik krajem devedesetih osuđeni na egzistencijalni nemir, a dio umjetničkog u vama vapi za razvojem, za radom na bilo čemu, jednostavno rečeno kada ste stjerani u kut – refleks je snažan. Oslobađa se energija, počinjete snažnije gledati, osjećati, razmišljati. Sjajne sam ljude upoznao u tom razdoblju, radio u nekoliko kazališta, snimio nekoliko filmova i sam sebi danas skidam kapu kako sam to i uspio zadržati. Kako sam se izborio.

I došle su sapunice – „Vila Maria“, „Ljubav u zaleđu“ pa „Sve će biti dobro“ itd. Sve je to jedna velika vježba, škola koja se plaća. Sjajne kolege su tada igrale sa mnom i ja sa njima. Nije to nikakva degradacija poziva. A što onda reći za sinkronizaciju animiranih filmova? Čini mi se da smo svi pametni kada su drugi u pitanju, ali…  Doduše, sapunice koje su se snimale kod nas prije 15 godina su na neki način bile žive. Ljudi su im se smijali, voljeli, izrugivali, ali činjenica je da smo, većina nas, radili. Počni ispočetka, kažu Kinezi. Pa eto, rad na sapunici neka bude neki početak za one koji ne poznaju moju priču.

Čisto uživanje bilo je raditi s kolegom Ivanom Goranom Vitezom. Čist privilegij druženja i mašte. Briljantan momak. Također s Danisom Tanovićem tih nekoliko dana na setu bili su za mene jedan novi svijet, nešto potpuno drugačije i kvalitetno. A s Bjelogrlićem je to svaki put bila avantura. Bacanje na glavu i dočekivanje na ruke. Tu mi se ispunio san. Da radim u mom Beogradu i to baš sa Bjelom! Pravi šmeker. Što se uloga tiče, svaku doživljavam kao izazov i ne dijelim ih na male i velike. Sve su to životi koji u nama zriju i na kraju se prikažu na platnu. Moram priznati da zaista obožavam svoj posao i da sam sretan što se njime mogu baviti. Hvala na tome! 

Briga o mladima koji će preuzeti odgovornost za kulturnu scenu

U kojem smjeru vidite razvoj i što je potrebnu učiniti za dizanju svijesti i nivoa kulture dijaloga u našem društvu i na kulturnoj sceni? Osim depolitizacije…
Na vaše posljednje pitanje ste djelomice i sami odgovorili. Dakle, uz nasušnu potrebu depolitizacije umjetničke scene kao i kazališnih institucija, ne potpadanja istih pod djelovanje interesnih skupina, koruptivnih naravno, krucijalno pitanje je i ustroj Akademije dramske umjetnosti koja svojim studentima treba nuditi kvalitetno osposobljavanje i edukaciju dostojnu pedagoške institucije. Briga o mladima koji će preuzeti u svoje ruke odgovornost za kulturnu scenu Hrvatske. Pomanjkanje vizije me čini nemirnim. Nekako se to stihijski odvija u nas. Ako imate obrazovan kadar, samim time implicirate civilizacijsku komunikaciju na razini umjetnosti. Čuvena Lorcina o kopitima koja su zamijenila krila govori koliko smo zapravo krhki i koliko nam je potrebno razumijevanje i međusobna podrška kako bismo prevladali ova vremena i bili sutra spremni svoju nutrinu pokazati kao ljepotu svakog dijalekta i djela, kojeg smo s ponosom dostojni nositi pred cijelim društvom i najplemenitijim ciljem u povijesti! Prenošenjem sebe i svoje baštine u ruke mladima. Taj prirodni krug nemamo pravo mijenjati ni osporavati. Trajanje.

I odgovor na nepostavljeno pitanje je, da cijepit ću se protiv koronavirusa, čim dođem na red!

Foto: iz privatnog albuma

Pročitajte još...

BBB: ‘Kada jedan grad u jednoj generaciji doživi i rat i poplave i potres… to je pretužno’

Bad Blue Boys – iako u imenu imaju pridjev 'loši' zapravo su 'saveznici' koje uvijek želite na svojoj strani. Jer ako je ikome ikad zatrebala bilo kakva pomoć – oni su među prvima koji su uskočili i pomogli - baš kao i jučer, danas ili sutra u Petrinji, Sisku, Glini i drugim manjim mjestima koja su stradala u razornom potresu

Anita Meštrić: Studentica koja je svjedočila nekim od najtežih posljedica koronavirusa

U prvom'valu' pandemije Anita je na Sljemenu doživjela sve - i stres i snijeg i potres, a od doma su stigle loše vijesti - u roku od tjedan dana umrla joj je baka, a otac, majka i brat zbog korone završili u bolnici. Potom je danonoćno s kolegama radila testiranja na dr. Andrija Štampar i svjedočila enormnom stresu kojem su izloženi zdravstveni radnici...

Budi sebičan – volontiraj! I svijet će biti bolje mjesto za život…

Puno je razloga zašto netko volontira, no svima je zajedničko to da im nagrada nikad nije novac, nego zadovoljstvo da nekome mogu darovati svoje vrijeme, znanje i sposobnosti kako bi svijet oko sebe učinili boljim mjestom za život. Sve te univerzalne životne vrijednosti dijeli i Klub volontera HT Grupe na čelu s Nives Fakin

Crveni nosovi klaunovidoktori: I najbolesnijima vraćaju osmijeh i nadu

Crveni nosovi klaunovidoktori ove godine slave 10 godina djelovanja u Hrvatskoj. Razveseljavaju djecu i tjeraju strah, roditeljima osiguravaju trenutke predaha, a u domove za starije osobe unose pjesmu! Kako su se prilagodili pandemiji i zašto, unatoč teškim vremenima ne prestaju smišljati nove projekte otkrio nam je njihov umjetnički direktor Nikola Dabac

Povezano

Goran Bogdan otkrio što ga u životu pokreće!

Započeo je Weekend Media Festival, a s njim i kampanja #onostomepokrece. Mixer.hr i organizatori kostimirane humanitarne utrka Zagreb Advent Run s ciljem promocije kvalitetnog života i širenja poruke o tome kako moramo pronaći i probuditi #onostomepokrece

6 zadivljujućih zvjezdanih događaja koje možete dodati u kalendar

Evo nekoliko astronomskih događaja koje ne smijete propustiti, a koji se događaju u razdoblju od listopada do prosinca 2021. godine

Vitomir Maričić: U ronjenju na dah u dubine imam puno osobnih izazova

Višestruki svjetski rekorder i prvak u ronjenju na dah, volonter, ekološki aktivist, predsjednik AIDA Hrvatska, Vitomir Maričić danas starta kao dio hrvatskog tima na SP na Cipru. O svemu pomalo ispirčao nam je za Mixer, ali i kako je hrvatski tim na SP otputovao zahvaljujući crowdfunding akciji!

Mateja Klemenčić: Možeš ići u teretanu, jesti napolitanke i voljeti sebe i svoje tijelo

Boreći se i sama s poremećajima u prehrani, Mateja je odlučila savjetima i iskustvom pomoći i drugima pa je nakon instagram profila fitness_i_napolitanke izdala i istoimenu knjigu. Mateja nastoji svojim pratiteljima biti podrška na putu prema zdravom odnosu s hranom, vježbanjem i tijelom

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime