Razoran potres pa svakodnevno podrhtavanje tla; slike nemoći posvuda u medijima… Svjesni smo više nego ikada koliko smo mali i nebitni pod zvijezdama te kako se u samo nekoliko sekundi može sve, ali baš sve, promijeniti.
Ali i da smo ljudi koji, usprkos svim podjelama i različitostima, možemo pokazati ljudskost baš onda kad je najviše potrebna. Ipak, kao da smo na trenutak zaboravili da je pandemija još uvijek tu, oko nas, te da u bolnicama diljem zemlje medicinsko osoblje i dalje skrbi o bolesnima koji i sami nisu bili pošteđeni nemilih događaja.
Usred pandemije – potres u bolnici
“Nakon svih strahota koje je prouzročila pandemija koronavirusom, uslijedio je još jedan šok. Potres. Pacijenti u panici, obitelji još više, a i mi svaki sa svojim strahovima. Telefonske linije nisu prestajale zvoniti kad su konačno veze uspostavljene. Najteže je bilo kolegama i kolegicama koje su se baš u tom trenutku našle u COVID odjelu. Briga za pacijente ne prestaje, gleda se eventualna šteta, a misli su sa djecom u vrtićima, bolesnim roditeljima kod kuće i još tisuće stvari koje vam tada mogu proći kroz glavu.
Sve nas je to naučilo da živimo svaki dan i očekujemo neočekivano. Ionako smo navikli da više nema radnog vremena. I mi i naše obitelji. Teško je danas biti suprug, supruga i dijete medicinske sestre ili medicinskog tehničara”, ističe Dijana Kropek, prvostupnica sestrinstva koja trenutačno radi u COVID odjelu OB Varaždin – službi za produženo liječenje i palijativnu skrb Novi Marof.
Ponosna na svoje kolegice i kolege
“Ja sam prije svega supruga i majka dvoje odrasle i samostalne djece. U OB Varaždin – Službi za produženo liječenje i palijativnu skrb Novi Marof – inače radim na Odjelu za palijativnu skrb, ali sada sam na COVID odjelu. Danas raditi posao medicinske sestre ili medicinskog tehničara znači odreći se svega u popriličnom obimu i dati se cijeli samo za posao, a to, vjerujte, nije nimalo lako. Vrijeme koronavirusa i potresa, koji su nam otežali već ionako težak posao, sigurno će ostaviti posljedice na nas. I ne samo na nas. Na sve. Pacijente, njihove obitelji, naše obitelji”, naglašava Dijana, dodajući kako su sve mjere socijalne distance kojih su se, kao medicinsko osoblje, morali pridržavati ponekad imale i na njih gorke posljedice.
“Pomažući svim drugim potrebitima i bolesnima u bolnici, zapostavili smo često naše najmilije kod kuće. Bojali smo se kontakata, poštovali mjere izolacije kako ne bismo ugrozili naše pacijente i naše kolege, a nismo bili u mogućnosti zaštititi naše najdraže. I to je žrtva koju nećete čuti od nas, ali mi znamo da postoji.
Ponosna sam na sve naše mlade kolegice i kolegice koji su doslovno bili bačeni u sve ovo. Potpuno nepripremljeni, ali sa željom i voljom da odrade sve kako najbolje mogu. Svi oni nemaju život kakav bi imali inače. Ne izlaze, ne druže se, ne zabavljaju, ne planiraju ni vjenčanja ni trudnoće. Čekaju da sve to završi. Odrađuju svoj posao radeći ga kako najbolje znaju. Stručno i sa srcem i dušom. Najbolje to znaju naši pacijenti. Njima čak ne trebaju naša lica iako bi ih sigurno željeli vidjeti. Poznaju nas po glasu, očima, kretnjama. Sretni su ponekad i u najtežim trenucima kad je nezamislivo biti sretan”, dodaje Dijana te s velikim emocijama priča priču o jednom pacijentu, 80-godišnjku koji se uspješno oporavlja od posljedica koronavirusa.
Kako reći pacijentu da mu je supruga preminula?
“Premješten je iz Varaždina u Novi Marof, a ukupno je na bolničkom liječenju već mjesec dana. Za to vrijeme, tih mjesec dana, nije imao nikakvih kontakata s obitelji, sa svojim najdražima, sa suprugom. Mobitelom se ne služi – ne zna on to. U međuvremenu mu je, nažalost, oboljela i supruga. Ona je bila u Varaždinu u bolnici jer nesretna korona nije ni nju zaobišla. No, nažalost supruga nije bila te snage da joj se othrva. Preminula je”, priča Dijana, dodajući da je 80-godišnjak cijelo to vrijeme bio u bolnici u Novom Marofu bez ikakvog saznanja da mu je supruga uopće bila bolesna, a kamoli da je preminula. Nije imamo nikakvih kontakta s njom više od mjesec dana, a djeca su mu također oboljela od korone te su bila u izolaciji ili s mjerama samoizolacije.
“Netko mu je trebao reći sve to. Kolegica skuplja hrabrost, slaže riječi i krene. Tišina… Muk… Tada plač, jecaji – plače on, plačemo mi. Suze se slijevaju niz naočale, masku. Samo smo ljudi. Slabi na ljudsku bol i nemoć. Dajemo mu službeni mobitel da se barem čuje sa snahom. Plaču oboje. Ne mogu je pokopati dok ne završe mjere izolacije. Još četiri dana. Tiho kaže: ‘Želim da joj naručite vijenac od 77 crvenih ruža od mene’. Plačemo svi, strašna situacija, a nitko od nas ne govori ni riječi osim njega. Hrabro, potpuno svjesno i prisebno zahvaljuje nam na svemu. U tom trenutku on nas tješi i zahvaljuje nam. I kaže nam: ‘Sretan sam što ste bile uz mene. Duša od čovjeka taj 80-godišnjak i veličina od čovjeka”, jedva suzdržavajući suze priča Dijana. Plačemo i mi.
Dijana dodaje kako nitko od medicinskog osoblja ne priča te priče doma. “Nitko od naših najmilijih ne zna koliko ljudskih priča je ispričano u našim smjenama. Jedino pričamo između sebe jedni drugima. Znamo se već po pogledu kako je tko.”
Božić na COVID odjelu
Blagdani su posebno razdoblje u njihovom poslu. “Posebno je teško na Božić. Tada umjesto uobičajene gužve nastupi neki mir, tišina. Našim pacijentima je ovaj Božić vjerojatno bio najgori. Mnogi su već mjesecima odvojeni od svojih najmilijih, izolirani od vanjskog svijeta te im informacije obično prenosimo samo mi. Svaki dan pozdravi razvuku osmijehe na lice. Osjete kako nisu zaboravljen i ostavljeni. Nažalost, uvijek ima i onih za koje nema tko zvati. Oni bi i inače bili sami na Božić, kažu. Za njih smo mi tu”, priča, dodajući da su im često skretali pozornost s bolesti pjevanjem prigodnih božićnih pjesama, razgovorima o božićnim običajima kako bi barem nakratko i zaboravili na jad.
“Najveće iznenađenje bilo je na dan Sv. Stjepana kada smo imali posjetu dva svećenika koji su odjenuli COVID odijela i ušli na naše odjele. Ne možete zamisliti radost i veselje, razgovor sa svećenicima, pjesma… No, nama, medicinskom osoblju su blagdani kao svaki radni dan. Profesionalizam na prvom mjestu, a u srcu ipak sreća jer se na kraju radnog dana mi vraćamo doma svojim najmilijima”, ističe Dijana koja je, osim što radi u bolnici, i studentica druge godine diplomskog studija Sestrinstva Sveučilišta Sjever – smjer Menadžment u sestrinstvu u Varaždinu.
Bavi se i kazališnim amaterizmom u KUD-u Novi Marof u glumačkoj skupini ‘Videki’ koja je unatrag nekoliko godina zabilježila odlične rezultate na županijskim i državnim natjecanjima. No, to nije sve. Povremeno surađuje i u emisijama ‘Zajedno do zdravlja’ na Radiju Novi Marof.
“U tim se emisijama trudimo prezentirati javnosti aktualne zdravstvene probleme i utjecati, kako preventivno, tako i usvajanjem stručnih informacijama te samim osvješćivanjem naših građana”, dodaje Dijana koja slobodno vrijeme najčešće provodi planinareći, što joj je ujedno i najbolja terapija protiv nagomilanog stresa, ali i učeći za studij.
Studiranje na Sveučilištu Sjever dobitna kombinacija
“Za studiranje na Sveučilištu Sjever odlučila sam se već u pomalo kasnijim godinama što se na početku činilo doslovno kao skok s padobranom. Samo studiranje iziskivalo je poznavanje rada na računalu, što je meni bio veliki izazov, pa je tu još i usklađivanje poslovnih i obiteljskih obaveza, a o reakcijama okoline na moje studiranje i podsmijeh pojedinih osoba ne bih više govorila. Živi sam dokaz kako se može sve, samo ako to zaista i želiš. Zapravo, kad sad razmislim, spoj iskustva koje sam ja već imala i usvajanje novih znanja i vještina studiranjem na Sjeveru pokazalo se kao dobitna kombinacija jer sam dobila priliku iskoristiti to za sve promjene koje se sad događaju u sestrinstvu.
Veseli me motiviranost mojih kolega i kolegica da rade na sebi i da se dalje školuju. Osobno smatram da stručnije usavršen medicinski kadar osigurava sigurno i bolju zdravstvenu skrb svih pacijenata”, ističe Dijana te u novoj 2021. godini svima, prije svega, želi puno zdravlja. “Zato što samo zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu. Dakle, želim nam svima tisuće želja. Neka se pokoja i ostvari.”
A mi njoj i njezinim kolegama želimo barem tisuću i jednu – ostvarenu!