Dok mi kostimografkinja Duška Nešić priča o svom dugogodišnjem radu na brojnim filmskim i kazališnim projektima, od kojih su neki svjetski blockbusteri, razmišljam o tome kako bi se jednog dana i o njezinom životu mogao snimiti zanimljiv film.
Ta uspješna kostimografkinja uistinu ima impresivnu biografiju. U maniri istinskog profesionalca, nerado priča u medijima o svom poslu, jer smatra da su kostimografi ‘pozadinska priča’, iako vrhunski odrađuju svoj posao i u svakoj su priči iznimno bitni. Uspijevam ju ipak nagovoriti na razgovor, tim više što trenutno ima pauzu od nekih projekata, što je u njezinom poslu prava rijetkost, čak i u ovo vrijeme pandemije.
Trenutno je angažirana na operi ‘Samson i Dalila’ u osječkom HNK, u režiji Roberta Boškovića s kojim često surađuje, a premijera je najavljena za 27. studenoga.
Počeci kostimografske priče
“U meni se uvijek skrivalo umjetničko dijete, međutim moj put je bio malo drugačiji. Završila sam srednju medicinsku školu u poslijeratno vrijeme u rodnom Dubrovniku. U to vrijeme nisam bila sigurna hoću li si moći priuštiti daljnje školovanje, a s medicinom sam mogla raditi siguran posao odmah po završetku srednje škole”, započinje priču.
Nakon što je relativno mlada postala majka i potom s godinama dovoljno sazrela, sa 29 godina odlučila je napraviti nešto za sebe i ostvariti profesionalne snove. Jedan od njih je bio i studij vezan za modu, odjeću i kostime. Odijevanje, krojevi i boje uvijek su bili njezino svojevrsno izražavanje osobnosti, pripadnosti, subkulture…
“Upisala sam fakultet u Rimu, jer mi je mama tamo živjela, a s obzirom da se i moja kćer Kasia, koja je tada imala samo dvije godine, preselila sa mnom u Rim, to je bio idealan izbor. Kada sam prvi put posjetila Univerzitet Sapienzu, osjetila sam da tu pripadam i da tu želim studirati. Program je bio znanstvenog smjera, dosta teoretski, ali je pružao najbolje povijesno znanje. Prva godina nije bila nimalo laka. S obzirom da je moj smjer bio na Filozofskom fakultetu, većina teoretskih predmeta bila je vezana uz filozofiju, a ne samo modu. Jezik je bio akademski i dosta mi je bilo teško pratiti predavanja. Uz to me je počela hvatati depresija, jer se moj život u samo nekoliko dana skroz preokrenuo. U Dubrovniku su ostali moj tada devetogodišnji sin Lucas i suprug, dotadašnji posao, prijatelji, jedan izgrađeni život majke i supruge… Ipak, nije bilo odustajanja, odlučila sam se za taj studij i nisam htjela odustati. Učila sam sa tri rječnika. Upoznala sam kolegice sa faksa koje su mi jako pomogle i malo pomalo se sve posložilo. Dok sam ja bila na studiju moja majka je čuvala Kasiu”, priča 41-godišnja Duška o studentskim počecima u Rimu.
Magistrirala s najvišim ocjenama i nagradama
Na Filozofskom fakultet u Rimu na Univerzitetu Sapienza, završila je smjer Znanost o modi i kostimima, a magistrirala sa istraživačkom temom ‘Moda za vrijeme socijalizma u Jugoslaviji 50-ih i 60-ih godina’ sa najvećom ocjenom i dobila je rektorovu nagradu. Nimalo laki počeci itekako su se isplatili.
Biografija joj je toliko zanimljiva i bogata da je nemoguće spomenuti sve projekte na kojima je radila. Već tijekom studija počeo je njezin kostimografski rad na filmu, a nakon toga po povratku u Hrvatsku slijede angažmani na megapopularnim svjetskim filmskim produkcijama koje su snimane u Dubrovniku i Hrvatskoj, poput Game of Thrones, Star Wars, Fan (Bollywood), Robin Hood, Knightfall, The Dark Tower, Bliss, Oslo… Lista je poprilično duga. I dizajnerski rad je u njezinom fokusu pa je 2015. za talijansku glumicu Lauru Pizzirani dizajnirala haljinu za ‘red carpet’ filmskog festivala u Cannesu, na premijeri filma ‘Tale of tales’ redatelja Mattea Garronea. Dugi niz godina radi na Dubrovačkim ljetnim igrama kao asistent na brojnim predstavama, a u Italiji surađuje i sa kazališnim doajenom Mauriziom Scaparrom.
Predavala je i kao gostujući izlagač o povijesti i simbologiji kostima na povijesnim predavanjima u dubrovačkoj Kabogi, potom na ADU u Osijeku, na filmsko-gastro festivalu Kinookus… Surađivala je i sa brendom Borovo kao stilist i art director za reklamnu kampanju ‘The Big blue & My Ballerinas’.
Izazovi su veliki, ali nisu nepremostivi
“Svaki projekt je jedinstven i na svakom naučim nešto novo. Puno je ljudi koji su ušli u moj život, od svih njih sam nešto naučila. Među njima je i kostimografkinja Danica Dedijer, kojoj sam bila pet godina asistentica na Dubrovačkim ljetnim igrama i koja me dosta uputila u kazališni rad. Potom profesor povijesti na fakultetu, Guido Pescosolido, koji je imao drugačiji pristup povijesti, potom moja prijateljica producentica Ines Vasiljević koja me uputila u težinu filmskog života. Ali, svakako i moja djeca koja su mi vječni mentori i od kojih svaki dan ponešto naučim”, kaže Duška.
U ovim ‘new normal’ vremenima, jako je neizvjesno hoće li freelanceri imati posla. “I prije je bilo teško, a sada je još teže, pogotovo nakon iskustva sa lockdownom. Angažmani su rjeđi, jer su uvjeti puno drukčiji: ograničenje ljudi, konstantno testiranje, samoizolacija… Ali, imala sam sreću otkako je završila karantena da neprestano radim. Izazovi su veliki, ali nisu nepremostivi”, priča Duška.
Kada je radila ovo ljeto na jednoj stranoj produkciji, morali su nositi kompletnu zaštitu u garderobu i na fitinzima. Nakon fitinga navečer su svi kostimi išli na dezinfekciju. Svaki tjedan su imali testiranje, a ponekad i dvaput tjedno. Koliko god da je teško, najbitnije joj je nastaviti raditi pa makar i u teškim uvjetima.
Dom u Dubrovniku, a radna baza u Zagrebu
“Zadnje dvije, tri godine bile su mi dosta kaotične. Znala bih se probuditi usred noći i nisam uopće znala u kojem se gradu ili državi nalazim. Radila sam na filmskom setu Robina Hooda. Počeli smo mjesec dana s pripremama i snimanjem u Dubrovniku, potom smo otišli na set u Budimpeštu, gdje smo bili skoro dva mjeseca. Potom je uslijedio Pariz na mjesec i pol, pa sam otputovala u Rim, jer sam sa Flaviom Costom snimala prvi talijanski VR kratkometražni film, koji je išao na Venecijanski filmski biennale 2017. Potom sam bila u Dubrovniku dvadesetak dana i onda otišla u Osijek na dva mjeseca. Isto mi se dogodilo jedne godine kada sam sa Flaviom radila u Rimu i zvali su me na nastavak snimanja filma ‘Knightfall’ u Prag. Tako da sam mijenjala avionsku kartu i umjesto doma sljedećih mjesec dana provela u Pragu”, prepričava nam i dodaje: “Prošle godine sam tri mjeseca bila u Rijeci na snimanju ‘The Dark Towera’ i baš kada sam mislila da napokon idem doma, uletio mi je novi projekt, film ‘Bliss’, u kojemu sam bila costumer Owenu Wilsonu, pa smo putovali po Dalmaciji. Vratila sam se u Grad na dvadeset dana i onda otišla natrag u Zagreb gdje sam odradila dvije reklame, pa nakon toga opet u Dubrovnik na pripreme projekta i potom u Beograd odraditi operetu ‘Vesela udovica”.
Na setu s Owenom Wilsonom
Zanimalo nas je kako to bilo raditi s popularnim glumcem Owenom Wilsonom.
“Jedno nezaboravno iskustvo. Jako je jednostavan i pristupačan. Prvi dan rada imala sam malu tremu, jer se ipak radilo o glumcu A kategorije. S druge strane je bitno da s osobom klikneš, jer po cijele dane smo zajedno na setu i bilo bi previše stresno da ne pašemo jedno drugome. Jako je pažljiv. Jedan dan me je užasno boljela glava, jer patim od teške migrene. On je primjetio da nisam dobre volje, jer sam inače uvijek nasmijana. Pitao me što se događa, a i kolegicu je pitao je li sve u redu sa mnom. Kada je saznao da se radi o mojoj standardnoj glavobolji, cijeli taj dan je bio pažljiv prema meni, donosio mi vodu i rekao da moram piti što više vode, da se odmorim i sl. Kada smo završili sa snimanjem, izgrlili smo se i i rekao mi je da mu je bilo jako ugodno raditi sa mnom i da ostanem takva kakva jesam”, otkrila nam je.
Njezina djeca ju često dođu posjetiti ako je na nekom projektu duže vremena. “Tako su bili sa mnom u Parizu i raznim drugim gradovima. Posjete me i na poslu, upoznaju glumce, što je njima zanimljivo, ekipu, kolege, a moja kćer Kasia često mi dolazi na posao ako radim u Dubrovniku. Sad je već u godinama kada mi i pomaže te je i njezina želja baviti se kostimografijom.”
Game of Thrones – najimpresivniji projekt
Projekt koji bi najviše izdvojila zbog profesionalnosti i odličnog sistema rada, svakako je Game of Thrones: “Veliki projekt, sa velikom produkcijom i velikim brojem ljudi, imao je odličan sistem i sve je funkcioniralo kao na traci”.
Bilo je i smiješnih anegdota. “Jednom smo na snimanju GOT-a na setu patinirali statiste i morali smo se požuriti, tako da bih samo zamastila ruke s bojom i jurila od statista do statista ne gledajući im lica. Među njima je bio i jedan od glavnih glumaca, Jonathan Pryce, kojega sam slučajno zamastila. Bilo je jako smješno i srećom da je ipak trebao imati ispatiniran kostim. Svakako je dobro prošlo”.
Na kraju, Duška nam priznaje kako planira još neko vrijeme provesti na terenu i baviti se kostimografijom, a onda se usmjeriti na akademsku karijeru, jer već ima ponude da predaje na nekim sveučilištima. “To mi pruža veliki profesionalni izazov, sigurniju i ne tako nomadsku budućnost”, kaže jedna od naših najuspješnijih kostimografkinja. Nimalo ne sumnjamo da će i u tome biti vrlo uspješna!
Fotografije: privatni album